ANDREJ Nikolaidis- Grobljanska politika: čiji su naši mrtvi… (foto)

Vihor, za kojim ruševine padaju na ruševine i kosti padaju na kosti – to su udaraljke koje tuku ritam povijesti– nosi nas u zajedničku i bolju budućnost, koja izgleda obećavajuće i blještavo samo zato što smo oduvijek bili u stanju guzicu okrenuti kosturnicama. “Dobro zdravlje i loše pamćenje” – rekla je Ingrid Bergman kada su je pitali što je potrebno za sretan život.

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM- a

“Ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati”, piše Benjamin u 6. Povijesno-filozofskoj tezi. Riječ povijest, uzgred, ovdje koristim ne kao kroatizam, nego zato što povijest i istorija nije isto, kako su, dok je još postojalo staro dobro humanističko obrazovanje, učili djecu. Povijest je, naime, uvijek i (pri)povijest. Ime toj pripovijesti je nauka istorija.

Dok su na ovim prostorima još živjeli ljudi koji su mislili, za zemana praxisovaca, recimo, Kangrga je insistirao na sljedećoj distinkciji: istorija je niz događaja, ponavljanje istog,  neka vrsta ogrebane gramofonske ploče koja se vrti u nedogled, ponavljajući istu muzičku temu, bez razrješenja; neka vrsta automobila zaglavljenog u snijeg čiji se točkovi vrte ali se on ne pokreće. Povijest bi, pak, po Kangrgi bila riječ koja označava istoriju koja se kreće, maršira: progres.

Benjamin se sa tim ne bi složio.

U svom pesimizmu, njegova gore citirana misao iz 6. Povijesno-filozofske teze nadmašuje čak i onu koja se pripisuje Platonu, a glasi: “Samo mrtvi su doživjeli kraj rata”. Po Benjaminu, vanredno stanje je permanentno i ne ukida ga čak ni smrt. Naprotiv: mrtvi su ulog u svakom sljedećem sukobu.

No još pesimističnija je 9. Povijesno-filozofska teza, ona koja počinje pominjanjem Kleeove slike Angelus Novus. Tu piše: »Anđeo povijesti zasigurno tako izgleda. Lice je okrenuo prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge.

Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor«.

Da bi iluzija napretka bila održana, nužno je brutalno, pješadijsko-artiljerijsko-avijacijsko dejstvovanje ideologije. Bombardovanje tolerancijom, suočavanjem sa prošlošću i nadom u budućnost odvija se bez predaha. Svjetsku politiku čija je ideologija napredak, Benjamin međutim smatra nihilističkom.

Vihor, za kojim ruševine padaju na ruševine i kosti padaju na kosti – to su udaraljke koje tuku ritam povijesti – nosi nas u zajedničku i bolju budućnost, koja izgleda obećavajuće i blještavo samo zato što smo oduvijek bili u stanju guzicu okrenuti kosturnicama. “Dobro zdravlje i loše pamćenje” – rekla je Ingrid Bergman kada su je pitali što je potrebno za sretan život.

Sada je crnogorska vlast, posvećena – je li tako – progresu, budućnosti i ulasku Crne Gore u EU kao ostvarenju “istorijskih težnji” i “volje građana”, odlučila da se pozabavi grobljima. To su naumili učiniti tako što će– kakvo iznenađenje!

– ono što je državna imovina učiniti privatnim. Vlasnik grobalja, umjesto države, postaće Srpska pravoslavna crkva. Jer treba podebljati i potvrditi ono što je Dritan već uradio. Inicijator ideje je Demokratski front. Saglasnost je dala vlada.

Grupa uglednih pravnika upozorila ih je da je to protivpravno i neustavno. Evo: https://www.cdm.me/drustvo/stega-groblja-u-crnoj-gori-su-u-drzavnoj-svojini-ne-mogu-biti-vjerskih-zajednica/

Pa šta? Ima li u ovoj zemlji neko ko vjeruje da će Ustavni sud štititi Ustav, a ne služiti vlasti, povinovati se njenoj volji i potruditi se da pruži sramno kvazipravno opravdanje samovolji vladajućih?

Mrtvi su, a ne mladi, kako su krivo razumjeli komunisti, naše najveće bogatstvo. Ne dao Bog (a i on je umro na krstu) da neko dirne u naše mrtve. Što ih je više, mi smo veći, istorijom i kulturom bogatiji.

Naše su kulture nekrofilske. Zato su nekrofilske i naše politike, kudikamo uspješnije u proizvodnji još mrtvih nego u ostvarenju budućnosti. Uostalom: smrt je jedina izvjesna budućnost svakoga od nas. U tom– sarkastičnom– smislu naše politike masovnih ubijanja su primjer efikasne proizvodnje budućnosti.

Eto razloga našoj opčinjenosti istorijom. Za sve se ovdje traži legitimacija u prošlosti. Ništa ovdje nije manje bitno od volje živih. Sve mora biti utemeljeno u prošlom. Sve mora biti definisano kao realizacija volje mrtvih. Mrtvi, međutim, nemaju volju.

Mrtvi, istini za volju, nisu ništa, pa čak ni mrtvi: oni prosto nisu. Ali tu su ovdašnje politike da im obezbijede ne samo volju, nego i politički djelatna htijenja: da  grobove vide kao granice (“gdje su naši grobovi, tu su naše zemlje”) i definiciju nacionalnog identiteta (vidi: kapale na Lovćenu).

Zato je privatizacija groblja, dakle mrtvih, najbrutalnija do sada. Ona je, ujedno, i vrhunac asimilacione politike.

Pred tom bestidnošću, pred tom perverzijom, zastaje misao, blokira jezik. Oni su se spremili da asimiluju mrtve. Oni su se spremili da, ako vas već ne mogu asimilovati za života, to učine onda kada vas smjeste u grob čijim su vlasnikom učinili – sebe.

Jebote.

izvor CdM.me