SVJEDOČENJE LOGORAŠA IZ KOTOR VAROŠA: Ispitivao ga je Arkan, a tukli bivši ministri– ”Molio sam ih da me ubiju…”

Lebdeći između smrti i života,  u teškom zdravstvenom stanju transportiran je avionom u prihvatni centar Crvenog polumjeseca u Cambridge, gdje su mu pružili adekvatnu pomoć i spasili život.   

Donosimo dijelove rukopisa Dževada Turana pod nazivom „Svijesno umrijeti, a nesvijesno se probuditi“, knjige koja progovara o ratnim strahotama na prostorima Bosne i Hercegovine.

O ratnim zločinima u Kotor Varošu i okolnim mjestima još uvjek se malo zna. Mnogi zločinci i danas nekažnjeni slobodno šeću ovim nekad pitomim i lijepim gradićem s oko 35.000 stanovnika koliko je ta općina brojala prije rata, udaljena svega 35 kilometara sjeveroistočno od Banje Luke. 

Sudbina Dževada Turana, bivšeg logoraša iz ovog grada, i dani provedeni u logoru Vojske RS-a uskoro će biti objavljeni u knjizi koja je u pripremi.

Njegova knjiga je autentična, opisuje vrijeme zla kada je ljetni cvrkut ptica pitoresknog bh. gradića preko noći pretvoren u noćnu moru gnusnog ubijanja miroljubivih, nedužnih ljudi i to od stane njihovih prvih susjeda, onih koji su opijeni idejom „svesrpskog svijeta“ izgubili  ovozemaljski ljudski identitet  pretvarajući se u morbidne ubojice i pljačkaše.

Ono kroz što je prošao Dževad Turan može se usporediti sa životnim hororom i iskušenjem koji se teško mogu opisati običnim rječnikom, nezamislivim i u najgorem snu običnog smrtnika.

Sudbina se gorko poigrala s Dževadovim životom koji je uspio preživjeti nekoliko logorskih stratišta kako bi svjedočio o bestijalnosti i okrutnosti čovjeka nad drugim čovjekom, kako sam kaže – jednim vemenom „kad šejtan uđe u ljudsko tijelo“.  

Danas živi kao zaštičeni svjedok Suda za ratne zločine, nezaposlen, bez ikakvih primanja, s jednim obrokom koji dobiva od humanitarne organizacije „Pomozi.ba“, teško sastavljajući kraj s krajem i sa traumama bolnih kostiju koje su zvijeri u ljudskom obliku polomili samo zato što se zove Dževad.

HEROJSKOM PODVIGU IZ DJETINJSTVA DIVILA SE JUGOSLAVIJA

No, pođimo redom. Rođen je 20. juna 1968. godine u Kotor Varošu, u radničkoj obitelji.

S dvije starije sestre i mlađim bratom, Dževad je svojim vratolomijama na rijeci Vrbanji pokazivao da se radi o neustrašivom dječaku, pozitivnoj i osjećajnoj ličnosti, uvijek spremnoj da reagira na nepravdu. 

Tako je on, u jesen davne 1980. godine spasio iz nabujale rijeke Vrbanje dva dječaka o čemu su pisali mediji u bivšoj SFRJ. 

Zbog svoje hrabrosti i dovitljivosti njegovi vršnjaci prijatelji ga prozvaše „Šarka“. Nikada nije mogao ni zamisliti da će baš on biti taj kojeg će ga nekadašnji „prijatelji“, s kojim je nekad dijelio dobro i zlo, osuditi na smrt, samo zbog toga što je Bošnjak.

11.06.1992. –  je dan kada se Dževadov normalan život iznenada promijenio, izopačio…

Dan kada su sve njegove  životne ambicije i želje ubijene u vihoru suludog rata.

Oko 3.30 ujutro toga dana  srpska vojna policija i građani srpske nacionalnosti su zauzeli sve rubne i industrijske zone grada Kotor Varoša.

Toga dana prišla mu je grupa vojnika s pancirkama i obilježjima „Bijelih orlova“ , s crvenim beretkama i trakama na ramenicama. Bez ikakvog razloga njih petorica su nasrnula na njega, udarajući ga puškama, nogama, šakama,  padao je  i ustajao, pa opet  padao i tako nekoliko puta. Ništa mu nije bilo jasno.

Samo se pitao zašto ga tako udaraju krvnički bez ikakvog objašnjenja, psujući mu Aliju, tursku majku, te kako će ga odmah zaklati.  

OD ARKANA DO ČAĐE

Odvode ga zatim u Tvornicu kože gdje ga sadistički batinaju da prizna nešto o čemu on nije imao nikakve veze, gdje ga ispituje ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan. Padao je  nekoliko puta u nesvijest a oni su ga vodom zapljuskivali i ponavljali mu „Priznaj“…

Dok je  sjedio u kancelariji, razmišljao je što li će biti s njegovom porodicom dok je on ovdje i hoće li ih ikada više žive sresti.

Dok je slušao kako tuku nekoga vani, kroz tijelo su mu prolazili žmarci od samrtničkih jauka čovjeka kojeg batinaju.

Nije se pokolebao ni kada su mu gurnuli pušku u usta i upitali: „Hoćeš li propjevati?“  Bradati vojnik okinu ali ga nije ubio, naglo je pušku iz njegovih usta trgnuo i komade mesa istrgnuo. Dževad ništa nije osjećao, pomislio je  da su mu iščupali vilicu, ležao  je na podu krvlju preplavljen, u bolnim jaucima. Mislio je da će tada umrijeti.

Molio ih je da ga  ubiju da se  ne pati dok se isti taj četnik bezobzirno smijao kao zvijer nad svojim plijenom.  

Zadnje čega se sjeća je jak  prasak u pozadini lubanje i komad bukovog podmetača, što je pukao na dvoje. Taj tupi udarac ga je oborio i osjetio je jaki bol i hladnoću u mozgu, vidio je  neku ledenu crnu mrlju kako izlazi iz njegove glave i negdje nestaje. To je bio tranutak kad se više ničeg nije sjećao…

Osjećao je da mu je došao kraj – nije  se više ni pomjerao, nije ništa više osjećao – tijelo je zamrlo, dok je u onoj piljevini ležao „odsječen i zamro“ od svih patnji i bola što su mi nanijeli ti zlikovci.

Ali čuda su moguća, Dževad se budi ponovo, ne u pilani na onom mjestu gdje su ga umalo usmrtili, nego u traktorskoj prikolici s ljudskim leševima. Ništa mu nije bilo jasno, samo se sjećao, kada je otvorio oči da je začuo glas svoje majke koja ga je iz daljine dozivala.

Kao da se pred njim svorila slika njegove majke koja stoji ipred njega i govori; „Sine Dževdo, hajde, dođi svojoj kući! Tvoja majka te čeka!“ U tom trenu ustaje iz gomile leševa, gleda u sliku svoje majke koja ga odnekud  iz magle doziva da joj se vrati, nesvjesno idući ponovo u ruke svojih ubica koji sjede pred policijskom stanicom u Kotor Varošu i sami iznenađeni prizorom.

Ovo su  samo prva vrata  pakla kroz koju Dževad Turan  prolazi i koja opisuje u svojoj autobiografiji gdje imenom i prezimenom spominje nalogodavce i izvšioce, opisuje kako je nakon što je sproveden u CJB Banjaluka, gdje se batinanje nastavlja od strane nekadašnjih ministara Stanislava Čađe i Slobodana Župljanina, do povratka u koncentracioni logor u Kotor Varoš, gdje se sadizam nad njim i drugim logorašima nastavlja, silovanja nad ženama, razmjene, sve do trenutka kada se nakon etničkog čišćenja protjeruje u Travnik, da bi samo neustrašivim nagonom za životom stigao  u Karlovac gdje je UNHCR pružao pomoć žrtvama koncentracionih logora. 

Podsjetimo, Čađo je bio ministar unutrašnjih poslova Republike Srske, a Župljanin bivši ministar za pitanja boraca, žrtava rata i rada u Vladi bh. entiteta Republike Srpske.

Lebdeći između smrti i života,  u teškom zdravstvenom stanju transportiran je avionom u prihvatni centar Crvenog polumjeseca u Cambridge, gdje su mu pružili adekvatnu pomoć i spasili život.   

Tu je bio smješten sa još 17 bivših logoraša iz Prijedora, Ključa, Kozarca.

U svojim zabilješkama Dževad ne zaboravlja i ljude svih nacija koji su u zlom vremenu ostali ljudi i pomogli mu kada je bilo najteže.

Dževad je odlučio posvetiti knjigu brojnim Kotorvarošanima i mještanima okolnih zaseoka, onima koji su ubijeni i onima za kojima se i danas traga.

„Mrtva usta ne govore“ – toga je Dževad bio itakako svjestan.

(M.I.)

izvor: SB