LJUBOMIR Filipović: Brinemo li o Svojoj Đeci? (foto)

Dobro jutro! Ne vjerujem da je vršnjačko nasilje u porastu. Samo sada mediji sada više o njemu govore. Samo sada svako dijete ima u ruci telefon kojim može da zabilježi primjere vršnjačkog nasilja. Nasilje je uklesano u temelje naše kulture. Nasilje i mačoizam, onaj toksični mačoizam, koji čini Crnu Goru zarobljenom u začaranom krugu iz koga se nekako moramo iščupati.

Brinemo li o svojoj đeci?

Popularna Stingova pjema iz osamdesetih “Rusi” govori o prijetnji nuklearnog rata i nadi da Rusi isto vole svoju đecu. Pitanje nije volimo li mi svoju đecu, nego jesmo li odgovorni prema njima. Jedno je osjećati ljubav, drugo je imati odgovornost prema svome đetetu.

Ljubav se ne pokazuje samo emocijama i maženjem, nego i onime koliko svog vremena i napora ulažemo da ta đeca postanu srećni i dobri ljudi. A sreća i dobrota su neodvojive. Da bismo bili srećni moramo biti sigurni da smo ispravni. Na najdubljem nivou nam je uvijek potrebna ta samopotvrda. Ako nismo psihopate i sociopate naravno.

Ne prođe jedna neđelja da se nekakvo nasilje u školama ne osvjetli u crnogorskim medijima. Tuča, hladno oružje, vršnjačko nasilje je svakodnevica mnoge đece u Crnoj Gori. Svi smo tome svjedočili.

Nažalost, tome mnogo doprinosi vaspitanje koje prenosimo s koljena na koljeno. Gušenje emocija, rodne uloge u kojima muškarci ne plaču kao pi*ke. To su bukvalno citati koje roditelji oba roda govore đeci. Spartansko vaspitanje je ideal u Crnoj Gori.

Čitaj još: LJUBOMIR Filipović: Zamijeniti Beograd Zagrebom... (foto)

Žestokost. Očekivanje od dječaka da budu agresivni i da ne pokazuju ni namjamnju slabost. To je veliki teret. Neka đeca internalizuju nasilje koje nad njima i porodicom sprovode očevi. Onda dođu u školu i iživljavaju se nad drugom đecom, jer kući ne mogu. Svoju frustraciju i nemoć liječe na bespomoćnim i slabijim vršnjacima.

Sve to kreće iz kuće. Još ako vas u školi dočekaju učitelji i pedagozi koji su pritisnuti istim mukama kod svoje kuće, onda su to savršeni uslovi za procvat nasilja u školama.

I ona kultura da se ne špija i ne tužaka jer je bolje bit svašta nego špijun, samo doprinosi tome da nam se u školama hrani zatvorska kultura. Da su nam uličari uzori za đecu. Nije ni čudo, kad nam je Zadruga najtraženiji termin na Youtube-u.

Imamo li ikakve popularne dječje kvizove i emisije, obrazovne i informativne. Imamo li dječje muzeje, parkove i igranoice? Ili nam đeca provode vrijeme pred ekranima na kojima se truju svim i svačim.

Nije ni čudo što su nam maturske proslave onakve kakve su sa ovakvom kulturom. Jesmo li svjesni kakve generacije odgajamo. Pogledajte nam navijačke skupine koje su sve češće legla mržnje. Ulica preuzima odgojnu ulogu od porodice i škole. Škole nemaju kad time da se bave, a ni roditelji, koji su zauzeti svojim problemima, poslom ili ničim.

Toliko smo sebični postali da ne možemo ni vrijeme da posvetimo svojoj đeci. Da im pročitamo nešto pred spavanje, da učinimo nešto sa njima u toku dana. Bar na 20 minuta. Da prošetamo da se dobačujemo loptom, da nešto zajedno pravimo. Da se poigramo. Barem 20 minuta dnevno. To bi učinilo mnogo za ovaj problem o kom pričamo.

Čitaj još: LjUBU Filipoviću prijete smrću: Ako te đe sretnem ima glavu da ti prospem...

Toliko za danas i za ovu neđelju. Čitamo se ponovo u poneđeljak.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista CdM- a…