DUŠAN Pajović: Izborni turizam u porobljenoj državi… (foto)

Odrastao sam na romantičnim pričama o radničkim odmaralištima i odmoru kao ljudskom pravu, a ne privilegiji. U socijalističkoj Jugoslaviji, radnici/e i njihove porodice su desetak dana svake godine odlazili na povoljne godišnje odmore svuđe po Jadranu.

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

Odrastao sam na romantičnim pričama o radničkim odmaralištima i odmoru kao ljudskom pravu, a ne privilegiji. U socijalističkoj Jugoslaviji, radnici/e i njihove porodice su desetak dana svake godine odlazili na povoljne godišnje odmore svuđe po Jadranu. U kojem god dijelu Jugoslavije živjeli, more je bilo njihovo, baš kao i fabrike.

U nekom trenutku, tu neđe pred krvave ratove, jugoslovenskoj ulozi u istoriji došao je kraj. Uslijedila je potpuna promjena paradigme. Baš kao što je pisao Rundek: …radnička klasa je otišla u raj. Pa-pa proleteri.

Došlo je novo vrijeme i neki novi vidovi turizma: masovno-konzumeristički, elitno-kriminalni i izborni. Ovaj zadnji je brendiran još davno, a upražnjavala ga je i bivša vlast na čelu sa Demokratskom partijom „socijalista“ (DPS), kada su plaćali avionske karte dijaspori iz Beneluxa da dođu i osiguraju fotelje budućim funkcionerima.

Kako smo navikli za ove četiri godine, sve ono loše što je radila bivša vlast – nova je preuzela, to pomnožila sa stotinu, pa dovela do „savršenstva“. Pod dirigentskom palicom Aleksandra Vučića, u Crnu Goru je ušlo više hiljada građana Srbije da ostvari svoju biračku privilegiju – sa dva državljanstva i dva prebivališta.

Neko iz Prijepolja, Beograda, Surdulice, Kragujevca ili Niša je odlučivao o sudbini Podgoričanki i Podgoričana. Za sendvič, šaku eura i blagoslov. Sa sobom su čak uspjeli da povedu i Porfirija do Kotora. Naravno, on je išao odvojeno sa svojom svitom, u bijesnim, blindiranim automobilima. Time su praktično spojili izborni sa vjerskim turizmom.

Donijeli su i nešto para uzetih od donacija sirotinje, kojim je sveštenička garda samo jedan ručak platila preko 10 hiljada eura. A svoju pastvu su poslali da putuju iz Srbije radi mortadele i obećanja da neće dobit otkaz u državnoj firmi. Da čekaju u kilometarskim kolonama na granici, pa da se gužvaju po biračkim mjestima.

Drugi dio SNS-SPC pastve je imao nešto više sreće, pa su bili angažovani u call centrima. Masovno je prijavljeno da su građani/ke Podgorice dobijali pozive iz Srbije od agentura koje su se raspitivale za koga će glasati.

Ne znam za vas, ali kada bih ja bio Srbin iz Crne Gore, ne bi mi bilo nimalo prijatno da me neko zove iz Bačke Palanke i prijeti mi glasanjem. Pa sve da podržavam nekog Dajkovića.

Trenutna garnitura je prećerala i to je već svima jasno. Čak su aktivirali i Upravu policije, da izda saopštenje da je na granicu ušlo 14 hiljada ljudi manje nego prošlog vikenda. Po količini automobila srbijanskih tablica po Podgorici, po prikazanoj gužvi na Google Mapsu, ali i po kamerama sa granica, svima je bilo jasno da je u pitanju politička smicalica i statistički besmislen podatak.

Zbog svega ovoga, ali brojnih drugih prećerivanja, poput pokušaja rezurekcije mrtvog Amfilohija u izborne svrhe – podršku im nisu pružili ni sopstveni simpatizeri. Klatno je prevagnulo. Kad nešto previše silite – postaje odbojno. Ljudima je primamljivo da krše zabrane i odbijaju naređenja. Pogotovo kad te neukusne naredbe dolaze iz imperijalnog centra druge države.

Velikosrpski imperijalizam se toliko vinuo da je izazvao kontra efekat. Ispalo je da su silni izborni turisti došli da prisustvuju početku frakture SNS-ovog režima u Crnoj Gori. Krah nakon velikih narativa o “osvježenju”, “buđenju naroda”, “demokratiji” i “slobodi”.

Neruda je napisao da se imperijalizam pokriva maskom “slobode”, koja iza sebe krije lice terora, klasne represije i društvene perverznosti. Građani i građanke Crne Goru su to iskusili na svojoj koži. Najveći je problem bio samo to što oni koji se ne pomiču, ne mogu ni da čuju zveckanje svojih lanaca. Odnosno da primijete što se tačno dešava.

Čini se da se to promijenilo, da smo se konačno malo mrdnuli. Lance nismo polomili, ali makar ih čujemo da zveckaju. Sljedeći korak je ugodno gledanje partija vlasti kako se javno prostituišu i gutaju svo ono đubrivo kojim su jedni druge zasipali. Kako “kriminalci” i “populisti” postaju “uvažene kolege”. Nakon čega će im podrška još više padati.

Do tada, najrevolucionarnija stvar koju individua može raditi je da jasno i glasno, na svakom mjestu, govori o tome šta se dešava. Naoružani istinom protiv laži. Jer je prava demokratija zbir svih naših otpora.

izvor CdM.me