DUŠAN Pajović: Mlad si, što ne vidiš da se ubačiš u kakvu partiju?
Svaki put kad izađu izborne partijske liste, mom društvu i meni je glavna zanimacija da gledamo ko se, od ljudi približno naših godina, na njima nalazi. To se sad već pretvorilo u tradiciju neke vrste, dužu od mnogih „tradicija“ Srpske pravoslavne crkve recimo. Elem, to je jedan bezobrazno-mazohistički ritual, da budem potpuno iskren. Jer je i cilj i krajnji produkt uvijek isti: iščuđavanje i grohotni (pod)smijeh.
Uz svega nekoliko izuzetaka, na snazi je pravilo da u partije ulaze oni najgori. U stvari „najgori“ je suviše jaka riječ. U partije ipak odlaze oni mnogo gori, od kolokvijalno rečeno “najgorih” – oni prosječni. Oni koji nikad nijesu bili dovoljno buntovni da bi bili mangupi, ni dovoljno pametni da bi bili pronicljivi. Sitne siledžije, šminke i fenseri. Mamini sinovi i tatine ćerke, kojima su roditelji, pored novih kola, za osamnaesti rođendan poklonili i prvu partijsku knjižicu. Onu koju će, pod uslovom da dođe do promjene vlasti, zamijeniti prije nego pomenuti automobil. Da bi vremenom postali ideolozi bez ideologije.
Oduvijek mi je frustrirajuće kako u Crnoj Gori nema pokreta mladih anarhista, marksista, lenjinista, pa čak i maoista – bilo što. Umjesto toga, iz srednje škole se izlazi sa aktovkom. Onda pravac u skupštinsku klupu da se drže isti otrcani govori sa istim otrcanim frazama. U gorem slučaju su u pitanju tradicionalne vrijednosti, porodica, vjera i „pomirenje“. A u boljem građansko društvo, multikulturalizam i pravna država. Bla, bla, bla…
Ovi mladi ljudi o politici i ideologijama znaju dvije stvari: koje (nije)su nacije i koje (nije)su vjere, te kojem od ova dva tabora pripadaju. Uostalom, jedino što ti u crnogorskoj politici izgleda treba. A ako dođe do potrebe migracija ptica u toplije krajeve (čitaj prelijetanja), mama i tata će im objasniti da ta nacija i ta vjera nijesu nužno presudne. Tako dolazimo do bizarnih situacija da „mladi aktivisti“ jedne izbore dijele hemijske sa likom Mila Đukanovića, a već sljedeće skupljaju glasove za DF (il kako se već zovu) u zamjenu za tablet. Biznis, bajo. Preduzetnički duh na kakav se ne pozivaju ni protestanti kad ih pitaš nešto o (kolonijalnoj) prošlosti.
Politika je najbolji biznis koji njeguju samo oni koji imaju njuh za to, a nemaju ni za šta drugo. Što manje talenta imaju – imaju više ponosa, taštine i arogancije. Sve te budale, međutim, nađu druge budale koje im aplaudiraju. Tako ćete često čuti babe iz komšiluka da su se ovi mladi „snašli“. A malo je ogavnijih fraza u našem jeziku od te. Devedesetih su se „snalazili“ šverceri, a ranih dvijehiljaditih dileri droge… Dvadesetih ovog vijeka izgleda mladi karijerni političari. Moglo bi se debatovati o tome koji je poziv destruktivniji i koji je uništio više života. Iako jedna profesija ođe ne isključuje druge.
Rust Cohle, u seriji True detective, u jednom trenutku izgovara: Ovo mjesto je kao nečije sjećanje na grad, i to sjećanje koje blijedi. Kao da ođe nikada nije bilo ničega osim džungle.
E pa ove skupštine su kao nečije sjećanje na politiku, i to sjećanje koje blijedi. Kao da ođe nikada nije bilo ničega osim novca, sitnih interesa i prodanih snova.
Tako je to u despotiji nesposobnih: neograničenoj samovoljnoj vladavini najgoreg društvenog sloja koji kroji kapu po mjeri sebe i svojih mladunaca… U zemlji u kojoj se partije ostavljaju u nasljedstvo.
Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)
izvor CdM.me
Sandra Valterović, poznatija kao Seksi Sandra, privedena je danas nešto Read more
ZA VIKEND u Bosni umjereno do pretežno oblačno vrijeme, a Read more
Zemljotres jačine 5.5 stepeni Rihtera potresao je područje Albanije, a Read more
Kako crnogorac osvaja đevojku??? -Vidis li ti đevojko onaj cvijet Read more