Nebojša Redžić: Zvuk čaktara

I što sada reći o nesretnici Crnoj Gori koja je pala na najnižu stepenicu u svojoj istoriji? Ima li nade za one koji još nijesu postali dio svetosavskog stada, kuda da idu oni koji ne žele da budu dio gomile i slušaju zvuk čaktara koji ih vodi u ambis? I zašto nema? Koliko će još da ćute Crnogorci, koliko im treba da se dozovu pameti i ovu pestokupljevinu pošalju na smetlište istorije?

Taman sam se prije nekog vremena zabrinuo što se crkva Srbije, iliti svetosavska sekta u Crnoj Gori pritajila i ućutala, kad evo kastiga! Nije mi što proklinju i pominju prokletstvo – na to smo još od Rista Sotone navikli – nego opet vade prut kojim po prstima mlate nepoćudne članove Vlade. Tek toliko da se zna ko je gazda novoj većini.

Raspričao sam se prije par dana sa prijateljem da rastumačimo ko to, nakon dinastije Petrović, okupatora Karađorđevića, Josipa Broza i Blaža Jovanovića, te Mila Đukanovića vlada Crnom Gorom. I umalo da konstatujemo da smo zemlja bez gospodara, sirak tužni bez nigđe ikoga. A onda zaključismo da se ne mora sve uvijek personalizovati, te da i neka organizacija, makar bila crkvena i klerikalna, ima pravo da se gospodarem zove. Uostalom, nije li CEDEM, još dok je bio pod kontrolom DPS-a, godinama kazivao da je tzv. SPC „institucija u Crnoj Gori u koju građani imaju najveće povjerenje“?!

Prođoše i četiri godine od kada su nam u manastiru Ostrog oktroisali prvu vladu nakon „oslobođenja“, a ja nikako da se naviknem ko u Crnoj Gori kosi, a ko vodu nosi. Od tada, poklonili su nam tri vlade, a kako je krenulo, na vidiku je još jedna. Samo da se obavi sitan posao kakvi su izbori u Podgorici, pa pravac – novi izbori. Jer, crkva je promijenila uslužnu partiju i to će morati da se ozvaniči.

Priča mi rođak da su mu neki prijatelji, u očaju zbog nemaštine i nemanja posla, pronašli način da se vrhu crkve Srbije na Cetinju, obrate za pomoć. Odgovor je bio kratak i nikad jasniji: Glasajte za Spajića i Bečića, pa kad pobijede, to ćemo da završimo. Saznadoh da takav odgovor sljeduje svima koji od Joanikija Drugog ištu neku pomoć.

Sad, nikako da rastumačim kako to da su Andrija i Pipun, nekada miljenici crkve, ostali bez njihove podrške. I čime su crkvu Srbije impresionarali Spajić i Bečić kada im sada daju bezrezervnu podršku? Biće da se umiješao Aca beogradski, koji će dok je živ, tražiti sve poslušnije i poslušnije Srbe. Kako jednom napisa kolumnista lista „Vreme“, moj blizak rođak, nažalost pokojni Stojan Cerović – na kraju će kao vlast u Crnoj Gori, ako treba – postaviti i dječiji vrtić, sve dok ne dobiju ono što žele.

A ja nijesam slučajno svojevremeno lansirao izreku da „kad služiš, nikada nijesi dovoljno dobar“. Nazvao sam i vrhovnika crkve koji nažalost stoluje na Cetinju – Joanikije II i drago mi je da je to „ime“ zaživjelo kod svih koji znaju ko je bio i kako je domaćinski dočekivao okupatore, onaj Joanikije I po prezimenu Lipovac. Nije po tom pitanju ništa lošiji ni ovaj dostavljeni pop, koji prijeti da oni koji dolaze u Cetinjski manastir, a ne žele poljubiti lance, „takvim ponašanjem mogu navući prokletstvo na sebe“.

Da bi poslao takvu poruku i njome uplašio nekoga, Joanikije bi najprije morao dokazati da je kanonski mitropolit, da je izabran po crkvenim pravilima, da je prirodni Crnogorac (objasnio Njegoš), da u manastirima nema oružja, da ne skriva kriminalce, da ne raspolaže ogromnim količinama keša posebno iz manastira Ostrog, da plaća porez državi Crnoj Gori…konačno, da je duhovnik, da je hrišćanin i da zrači duhovnošću i ekumenskom snagom.

Budući da svi znamo odgovore na ova pitanja, onda ni njegova prijetnja, pa konačno ni njegova kletva, nemaju nikakvu snagu. Niti se bilo ko, ko ne pripada stadu njegovih litijaša oboljelih od sujevjerja – može uplašiti.

Ministarka dostojna prezira

Valjda, kada je vidio da njegova poruka onima koji, kako kaže, „urlaju i provociraju“ kada uđu u Cetinjski manastir nije ostavila efekat koji je želio, prešlo se na drugu temu. Sa mnogo većom specifičnom težinom. Nakon što su u posljednje tri godine, od kada su Đeda ispratili na vječna lovišta, pljunuli na njegovu zaostavštinu i prekršili skoro svaki njegov zavjet, opet iz kripte Hrama žele da vaskrsnu priču o Amfilohiju, čovjeku koji je za života zaslužio da ga prirodni Crnogorci prozovu Sotonom.

Da se razumijemo: priča o tome da je Joanikije II sa sveštenstvom i pastvom porušio Amfilohijevu zaostavštinu, te da je Ristova ideja o „pravoslavnoj crkvi“ u Crnoj Gori bila nešto plemenito i uzvišeno, kod mene nikada nije imala naročitu prođu. Za mene su oni uvijek bili jedan te isti poluproizvod ”srpskog sveta”, dio asimilatorskog mehanizma za posrbljavanje Crnogoraca i reviziju našeg istorijskog pamćenja. Ali, dobro. Koliko god me neko uvjeravao da je Amfilohije bio dobronamjerniji prema Crnoj Gori i našoj duhovnosti koja je bačena u blato, uvijek bih odbrusio da je upravo Risto Radović, a ne Joanikije II, bio taj koji je ostavio vječni spisak izjava, dosjetki i doskočica o Crnogorcima, gazeći po našem pravu da imamo nacionalno ime i da postojimo. Joanikije, valjda zbog vlastitog duhovnog siromaštva, da ne kažem gluposti, nije bio tako dosjetljiv, pa iza njega, kad jednom ode, neće ostati ništa do gomila nebuloza poput ove o „navlačenju prokletstva“.

U sve se to, kao centralna ličnost dostojna iskrenog prezira, uplela u posljednjih par dana ministarka Tamara Vujović sa svojim drčnim, pa potom, tako poniznim stavom o namjeri da Risto Sotona dobije spomenik u Beranama. Nesretna ministarka, za koju sam od prvog dana rekao da je profesionalno zastiđe, jer kao fizijatar „brine“ o crnogorskoj kulturi i medijima, zaplela se kao pile u kučinu i u samo dva dana pokazala dva pristupa prema liku i djelu Amfilohija Radovića. Prvi je – pokušaću u to da vjerujem – bio njen, lični, a drugi profesionalni. Kako i priliči članu vjerujuće Vlade koju je sastavila, nadzire je i izdaje joj naređenja crkva Srbije sa sjedištem na Cetinju i fabrikom novca u Ostrogu.

Priznajem da se nikada nijesam bavio procedurom potrebnom za izgradnju spomenika velikanima iz naše prošlosti. Ne znam ko je bio zakonopisac, ali ga – ako ovo čita – molim da mi se privatno javi da ga častim ručak. Čovjek je (ili ljudi) u članu 10 Zakona o spomen obilježjima, gotovo naslikao i poput freske u spomeniku DPS vladavine – Hramu u Podgorici, apriorno opisao sve što bi moglo da se kaže o Ristu Radoviću!

Član 10, naime, propisuje da nije dozvoljeno podizati spomen obilježje…“licu koje je bilo saradnik okupatora, njegovog saveznika ili pomagača, licu koje je zastupalo fašističke, šovinističke ili nacističke ideje ili ideologije“ i osobi koja (nažalost ni)je „osuđena za krivično djelo protiv čovječnosti ili drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom ili je proglašeno ratnim zločincem“, te „licu koje je u istoriji Crne Gore ili u istoriji čovječanstva imalo negativnu ulogu“.

Sve ovo je u prvom, odbijajućem Rješenju koje se tiče spomenika Amfilohiju, navela ministarka Vujović, implicirajući da bi se ponešto od navedenog u članu 10 moglo pripisati Amfilohiju. A onda je stigla packa iz Eparhije budimljansko-nikšićke i Vujovićka je, ne samo povukla prvobitno Rješenje, nego se izvinila popovima, izrekla niz komplimenata o blaženopočivšem, te predložila Vladi da da saglasnost uprkos odredbi da za tako nešto treba da prođe period od 20 godina.

Za to vrijeme, dok stranke koje „predstavljaju“ Crnogorce tradicionalno ćute, ministri iz redova Bošnjačke stranke napustili su sjednicu Vlade zbog njene namjere da da saglasnost za podizanje spomenika Amfilohiju.

A baš sam se pitao kako će se o ovome odrediti Bošnjačka stranka, posebno ministar vanjskih Ervin Ibrahimović koji je vjerovatno još bio na Kilibardinoj izbornoj listi kada je isti taj Amfilohije nazvao njegov narod „lažnim ljudima“, a vjeru „lažnom vjerom“. Na mukama su sad Bošnjaci iz BS-a. Ni tamo, ni vamo. Tek što su nevoljno (neko kaže zbog izbora) parlamentu uputili prijedlog rezolucije o genocidu u Šahovićima, sada ih je snašla i ova nevolja.

Ali, ko će da se kladi da će se Bošnjaci pojaviti već na narednoj sjednici Vlade i – kao da ništa nije bilo – sjesti u svoje udobne fotelje jer, ko na brdu ak i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom (opet Njegoš).

Predsjednikovo poštovanje

Je li sva ova halabuka zbog izbora, ili su se izbori „potrefili“ usred halabuke, nije lako odgonetnuti. Tek, u nikad hladnijem septembru, samo što nije pao snijeg. A on ovdje ne pada da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag.

Tako su svi „oslobodioci“, građanisti, evropljani, ljudi koji od Crne Gore napravili ekonomskog tigra i gdje svakodnevni rast cijena ne može ništa inflaciji, htjeli ne htjeli, otkrili ko su i što misle o bivšem njihovom mitropolitu. Tako se, osim ministrice Vujović, čija je naknadna pamet izgovorila da je „mitropolit Amfilohije ličnost od izuzetnog značaja za Crnu Goru i jedan od najuglednijih episkopa u čitavom pravoslavnom svijetu“, konačno izuo i predsjednik države Jakov Milatović. A taman sam pomislio da njegov, nimalo briljantan um ide putem oporavka od svetosavskog virusa zla i mržnje, pa ga nijesam „dirao“ skoro čitavu godinu. Veli tako Jakov za Amfilohija da je to „čovjek koji ima moje poštovanje… smatram svakako da kao takav zaslužuje spomenik“.

Za tren, ponovo se raspršilo evropejstvo mlađanog Jakova čije je komadiće tako mukotrpno skupljao u posljednjih skoro 12 mjeseci. Nije mi što je nesretni Aleksa još jednom lupio da će taj spomenik biti „trajni podsjetnik na njegovu snagu, njegovu mudrost i njegovu ljubav prema Crnoj Gori i vjeri“. O Aleksi sam još od onog pokvarenog BIA osmijeha dok je Amfilohiju poklanjao naša groblja, rekao sve. Ali, Jakov! Predsjednik koji govori jezikom u službenoj upotrebi. Hermafrodit Crnogorac. Ništica. Predsjednik „fildžan države stvorene u Brozovom Jajcu“, što bi rekao čovjek koji ima njegovo poštovanje. Kao ključni kriterijum da se izaslaniku zla, najvećoj nesreći u istoriji Crne Gore – treba podići spomenik.

Dok ovo pišem, još se nije oglasio Spajić. U Briselu je. Ako odluku Vlade da da saglasnost za spomenik, ne smatramo oglašavanjem. Uostalom, Spajke sad sigurno vaga. Zna da ima podršku crkve Srbije, samim tim i Aleksandra Vučića u liku Joanikija II. I zato mora biti odmjeren, a nikako euforičan poput onih divljaka u Cetinjskom manastiru koji „urlaju i provociraju“. Da ne bude poslije da izjavu o spomeniku krije, kao što sada skriva onu po povratku u Crnu Goru iz Singapura 2020. godine kada je rekao da se vratio „jer je srpska crkva bila ugrožena“. Tako mi sva familija ugrožena bila.

I što sada reći o nesretnici Crnoj Gori koja je pala na najnižu stepenicu u svojoj istoriji? Ima li nade za one koji još nijesu postali dio svetosavskog stada, kuda da idu oni koji ne žele da budu dio gomile i slušaju zvuk čaktara koji ih vodi u ambis? I zašto nema? Koliko će još da ćute Crnogorci, koliko im treba da se dozovu pameti i ovu pestokupljevinu pošalju na smetlište istorije?

Ćutim da nas u životu čuva još samo neka metafizička ravnoteža koja se plaća najskupljom monetom – krvlju naših predaka. Jer, dok mi ćutimo i ostajemo u svojoj zoni komfora, Crna Gora se čuva sama. Baš kao i ona kuća glumca Veljka Mandića u filmu „13. jul“.

Piše: Nebojša Redžić,

izvor: aktuelno.me