DRAGAN Bursać: Ovakav Beograd baš zaslužuje spomenik Draži

Beogradski gradonačelnik Aleksandar Šapić je najavio podizanje spomenika Draži Mihailoviću na Terazijama. Naravno, to nije sve jer je Šapić dodao da Ministarstvo kulture Srbije donosi odluke i o izmještanju Josipa Broza Tipa iz Muzeja istorije Jugoslavije, te izmještanju Grobnice narodnih heroja sa Kalemegdana.

Da ne bude nikakve zabune, poručio je Šapić da je on lično za to, jer je vrijeme da se raskrsti za “boljševizmom i komunizmom”, prenosi srbijanski Danas.

I dok bi u bilo kojoj civilizovanoj zemlji potpuna rehabilitacija nacističkih kolaboracionista bila prvorazredni skandal, zapravo bila bi nemoguća, u Srbiji unakaženoj revizionizmom istorije, ovo je tek jedna u nizu vijesti bez (gotovo) bilo kakve reakcije. Postavljati sad poređenja tipa – zamislite da se u Grazu ili Beču podiže Hitlerov spomenik, bespredmetna su jer je Srbija odavno zakoračila na tamnu stranu istorije iz koje se ne želi vraćati.

“Ne mogu da utičem na tu odluku, niti grad Beograd može pravno-formalno na to da utiče, ali mislim da je izmeštanje Josipa Broza iz Muzeja Jugoslavije izuzetno važna stvar za srpski narod i za budućnost ove zemlje. Takođe i izmeštanje Moše Pijade, Ive Lola Ribara, Đure Đakovića, Ivana Milutinovića sa Kalemegdanske tvrđave, sa prostora koji je najveća naša kulturna baština, stara 2.000 godina”, rekao je Šapić novinarima u Skupštini grada otkrivši da nema nikakve dileme – partizani mogu samo u mišje rupe, na scenu dolaze četnici.

Ali onda, kad pogledate realnosti u oči, odista u Srbiji – sigurnoj kući za ratne zločince – nema zajedničkog mjesta, makar onog memorabilnog i spomeničkog i za jednog Josipa Broza Tita ili Ivu Lolu Ribara i za nacističkog slugu Dražu Mihailovića. Ili jedni ili drugi, poruka je jasna, a tu poruku ne krije niti Šapić.

I konačna odluka je još jasnija, dakle oni drugi, a što će reći nacistički saveznici dolaze i na bukvalne pijedestale i postamente.

Četničke koljačke ‘zasluge’

A ja ću vas podsjetiti samo na dvije stvari, za one koji se još pitaju (ako ima takvih): koja je to krivnja četnika?

Primjera radi, nakon serija ubistava partizanskih vođa, krajem 1941. i početkom 1942. četnici su potpisali pakt sa NDH. Dobili su lokalnu vlast u svom kraju, uz obavezu da ratuju za Nijemce gdje i kad treba. Do sredine 1942. pakt su potpisale sve četničke vođe iz NDH, bez izuzetka. Momčilo Đujić, Brane Bogunović, Uroš Drenović, Vukašin Marčetić, Lazar Tešanović, Cvijetin Todić, Savo Božić, Radivoje Kerović, Rade Radić, Slavko Bjelajac. Svi sporazumi su sačuvani i javno dostupni. Nakon toga su četnici na strani nacista aktivno učestvovali u neprijateljskim ofanzivama. A dobro je poznato da su držeći se potpisanih obaveza izručivali zarobljene civile iz kozaračkih zbjegova ustašama koji su nevine ljude vodili u smrt u jasenovačkim sistemima logora.

Sa druge strane, ti isti četnici su vršili pokolje nad civilima od Dalmatinske Zagore, preko Bosne i Hercegovine do same Srbije. Pošto je riječ o Srbiji dovoljno se podsjetiti pokolja u Vraniću. Tokom noći 20/21. decembra 1943. Prvi četnički bataljon Posavske brigade Avalskog korpusa JVuO  izvršio je masakr nad civilima u kojem je ubijeno 67 mještana (uglavnom žena i djece) sela Vranić 30 kilometara od Beograda. Podijeljeni u tri grupe, četnici su izvršili pokolje u 14 kuća u selu čiji su pojedini članovi bili sumnjičeni za održavanje veze sa partizanima. U svim kućama pobijeni su svi ukućani, osim petoro koji su slučajno preživjeli. Posebno zastrašujuća je bila pronađena kolijevka u kojoj su četnici zaklali dijete od četiri mjeseca.

Da su “samo ovo“ uradili četnici pod Mihailovićevom komandom bilo bi i previše i srpski narod ih bi se trebao sramiti za sve vjekove. A ovo je tek vrh vrha ledenog brijega zločinačke organizacije i njenih paravojnih formacija koje su ostavljale trag krvi civila i spaljena ognjišta gdje god su se pojavili.

O zločinima nad nesrbima ne treba trošiti riječi jer je to ništenje drugih i drugačijih bila ideološka odrednica četničkog pokreta kao ugaonog kamena velikosrpske ideologije na koji su se nadovezali ratni zločinci iz devedesetih – od Šešelja, preko Karadžića i Mladića pa sve do onih silnih neprocesuiranih koji i danas hodaju nekažnjeno po Balkanu ili bijelom svijetu.

Da li je sve samo do Šapića?

I tome se vođi, ponavljam, podiže spomenik u centru Beograda!?

Povjesničar Milivoj Bešlin će dobro poentirati kazavši za Slobodnu Bosnu: “Svaki spomenik Draži Mihailoviću u centru Beograda biće jedino spomenik izdaji zemlje, kolaboraciji, zločinima nad civilima”.

I odista, Aleksandar Šapić će biti upisan u istoriju kao osoba koja je materijalizirala sve ono što je upisano u ideološkom kodu velikosrpske politike od “Načertanija“, preko Memoranduma SANU-a, ideje velike Srbije, pa do srpskog sveta kao konačne iteracije ovog nepatvorenog zla.

“On je (Šapić) čovek uvredljivo neuk i neobrazovan i vrlo ekstreman u svojim stavovima. Ali i isključiv. Pritom on nije u dobrim odnosima s raznim frakcijama SNS-a. Tako da u tom smislu ovo može biti Šapićeva lična inicijativa. No, ukoliko iza ovoga stoji Vučićeva lična inicijativa, onda to znači da nabacuju sledeću kosku i sledeći izazov kako bi skrenuli pažnju s litijuma i korupcije”, ocenio je Bešlin na koncu.

Ali, da li je (samo) do Šapića? I nije li Šapić tek konačni, posljednji i nikako jedini točkić u tom istorijskom mehanizmu koji nas je doveo do normalizacije blagougodnih stavova prema ratnim zločincima, nacističkim kolaboracionistima i koljačima?

Sigurno da nije.

A u Beogradu muk…

Velim, on je samo prirodan nastavak neprirodnog stanja u oboljeloj državi Srbiji. I nisu li u konačnici upravo “demokratske snage“ sa početka 2000-ih bile te koje su rehabilitovale četnički pokret, kad su četnici postali udžbenički “dobri momci“ i kad su se sa vjeronaukom uselili u školski sistem?

Zaključimo, ako je Šapić nekakav izuzetak, ako je on odstupanje od antifašističkog pravila, kako to da se slobodarski Beograd nije digao na noge i kazao jasno i glasno NE morbidnom progonu Josipa Broza Tita i još veće NE useljavanju Mihailovića u spomeničku kulturu? Ili će biti da se Beograd prešutno i manje prešutno slaže sa Šapićevom odlukom.

Onda je Šapić samo izdanak većinskog nakaradnog i gotovo sociopatskog sistema koji je dovršio unormaljivanje nenormalnog? Na koncu, ne zaboravite: Šapić je demokratski izabran gradonačelnik, a oni koji se bune zbog njegovih skandaloznih odluka su ili ljudi sa margine ili gotovo zaboravljena i politički minorna krajnja ljevica.

Neko upita na društvenim mrežama: zaslužuje li Beograd četnički spomenik Draži Mihailoviću u čast?

Sve ljudsko u nama će kazati: ne zaslužuje! A onda, kad pomislimo da je taj Beograd odavno sigurna kuća za ratne zločince, kad vidimo da murale tim ratnim zločincima čuvaju mladići sa državnim iskaznicama, kad vidimo kako četničke horde diriguju dnevnim gradskim životom i u konačnici kad znamo da se četništvo potpuno restauriralo bez bilo kakvog otpora, dok su partizani postali tek nepopularna riječ, može biti da Beograd baš i zaslužuje četnike i njihove spomenike.

A sličan se sličnom raduje, zar ne?

I zato, ako nekad prođete ispod terazijskog monumenta Draži Mihailoviću sjetite se one zaklane djece u kolijevkama koje su četničke kame odvele u smrt. Nakaradni spomenik će vas tačno podsjetiti u kojoj zemlji i kom gradu se nalazite. Pa kome je do posjete…

Piše: Dragan Bursać

izvor: Al Jazeera