Nebojša Redžić: U SE I U SVOJE KLJUSE

Uoči još jednih ”najvažnijih do sada” izbora, opet su važnije fotelje nego okup Crnogoraca. Opet je važnije imati stabilnih 40 odsto, nego izgraditi koalicioni kapacitet da se na izborima osvoji vlast. Ostati graDŽanin. Jer, eto, Srbi će glasati ”za nas”. I opet – ako se ostvari odličan rezultat i ponovo osvoji vlast – sve će biti kao nekada. Ako konkurišu Srbin (sa diplomom iz Mojkovca) i Crnogorac (sa diplomom sa Harvarda), opet primiti Srbina, jer to su četiri glasa. Crnogorac ionako zbog toga ”neće prestati da voli Crnu Goru”.

Kad bolje razmislim, komunistička ideologija kao da nikada nije napuštala prostor malene nam Crne Gore. Nije tajna da se niko tako gromko nije zaljubio u komunizam kao Crnogorci, te da se niko tako teško neće od komunizma odljubiti. Taj proces koji, iako je izgledalo da je počeo još 1992. godine kada je SK CG promijenio ime u DPS, nikada nije okončan, a neko malo zlobniji od mene, reći će da nije ni počinjao.

Umjesto da iz izbornog poraza 30. avgusta 2020. godine izvuku pouke, aktuelni opozicionari ponovo srljaju u iste greške koje su ih koštale vlasti. Prosto je nezamislivo da mlade snage, koje su prethodno raščistile sa starom gardom kao remetilačkim faktorom, ponavljaju njihove političke poruke, vjerujući da je dovoljno to što su baš oni i baš sada zakoračili na političku scenu – da im svi glasači pohrle u zagrljaj i zamole ih za oproštaj što su im u posljednje četiri godine bili nevjerni. I opet je sve podređeno “građanskoj” Crnoj Gori.

Prije nego pojasnim gdje griješe oni koji insistiraju na građanštini i zašto nekima smeta pridjev „crnogorski“ – a valjda bi ovo drugo trebalo da smeta njihovim političkim protivnicima – pojasniću neke nedoumice kojih izgleda nijesu bili svjesni ni ustavotvorci iz 2007. godine.

Crna Gora je u ustavima iz 1946., 1974. i 1992. godine (izuzetak je 1964. godina kada smo bili „država radnog naroda“) definisana kao nacionalna država crnogorskog naroda.

U Ustavu iz 2007. godine definisani smo kao građanska država. Temeljna ustavna odredba pokazuje da Ustav nezavisne Crne Gore iz 2007. godine ne poznaje i ne priznaje njen crnogorski nacionalni karakter. Ustavotvorci su čak izostavili i formulaciju iz Ustava 1992. godine (kada Crna Gora nije bila nezavisna i kada su autori Ustava bili velikosrbi Dragan Šoć i Zoran Žižić) gdje se u preambuli navodi „istorijsko pravo crnogorskog naroda na sopstvenu državu stečeno u vjekovnim borbama za slobodu“! Zašto su ustavotvorci favorizovanjem pojma „građanska država“ željeli da obesmisle ulogu crnogorskog naroda u nastanku i trajanju crnogorske države, ostavljam da nagađate.

No, udubimo li se malo u formulaciju „građanska država“, lako ćemo doći do zaključka da ustavotvorci, ali i svi oni koji do dana današnjeg insistiraju na građanštini, nijesu svjesni što zapravo takav jedan pojam znači. Otuda pojmovna zbrka u glavama naših stanovnika i neshvatanje da je država politička kategorija, a da je društvo građansko!

„Građanska država“ je ustvari demokratska država ili država naroda, tj. cjeline. Ona ne znači ništa drugo i ništa više od toga. Takav princip konstitucije je komplementaran nacionalnom, jer je svaka država – nacija (State Nation) nužno spoj nacionalnog partikularizma i civilne (građanske) demokratske univerzalnosti.

Izbjegavanjem definicije u Ustavu da je Crna Gora država crnogorskog naroda i drugih naroda koji u njoj žive, logično je što se ponovo pominje preispitivanje njenog statusa jer se ona doima kao nacionalno neutemeljena i privremena.

Posljedica svega je da smo insistiranjem dugotrajuće vlasti na građanštini, dobili situaciju gdje su svi osim Crnogoraca izgradili identitetske palate (Srbi, Bošnjaci, Albanci, Hrvati…) dok su jedino Crnogorci, utopljeni u građanskoj šarenoj laži, ostali na poljani, sa dobrim izgledima da u vlastitoj državi – ne opametimo li se – postanu nacionalna manjina. Ako u predstojećem periodu uopšte bude onih koji će se tako izjašnjavati.

Za to vrijeme, aktuelna opozicija optužuje Andriju Mandića i njemu bliske političke strukture da žele od Crne Gore stvoriti društvo naroda i uništiti njen građanski karakter. Iskreno, nijesam čuo Mandića da zagovara tako nešto, ali sve i ako to čini, debelo je u pravu. Crna Gora je, htjeli mi to priznati ili ne, društvo naroda, nalik Bosni i Hercegovini. A „građanska“ Crna Gora – samo jedna utopijska ideja, nalik nekadašnjem bratstvu i jedinstvu. Etno federalizacija je postala naša stvarnost.

Kome smeta “crnogorski”?

I dok taktika Srpskog sveta u posljednje vrijeme zagovara potpuno ignorisanje pojmova kao što su „Crna Gora“, „Crnogorci“ i „crnogorski“, ulazimo u još jednu izbornu trku u kojoj su obje velike kolone, izgleda, saglasne da je dobro kada je Crnogoraca – što manje. Istina, na listi postoje dvije partije sa prefiksom „crnogorski“, ali će – nadaju se „veliki“ – obje nestati u moru prosutih glasova jer se očekuje rekordan broj stranaka koje će ostati ispod cenzusa.

Uzgred, bez namjere da neka lična iskustva projektujem kao dio generalnog zaključka, ne mogu a da ne pomenem i vlastiti pokušaj da sa grupom sjajnih ljudi osnujem stranku koja bi nosila pridjev „crnogorski“. Imali smo i prostorije i program i kadrovsku osnovu i velike planove, ali je jedino nedostajao novac. Oni koji su nam ga željeli dati, nijesu imali, onima koji su imali, važniji su bili neki drugi. Tek, u državi Crnoj Gori, članici NATO-a i kandidatu za EU, svi projekti – od zaštite bijelih međeda do planinara šetača – imaju prođu, samo nešto crnogorsko – nema.

Ako mislite da pretjerujem, evo najsvježijeg primjera: prije nekoliko dana, sa grupom prijatelja, naumio sam da postavim bilborde podrške mladom Cetinjaninu Filipu Radoviću, osvajaču medalje na POI. Sve smo pripremili, našli čak i sponzore, ali je nekome zasmetao slogan: PONOS CRNOGORSKI! Pazite, bilbord se još nije ni pojavio, a oni su već znali što smo naumili.

Najprije su tražili da promijenimo slogan, a onda su se pozvali na Filipovog oca koji je – iako je saglasnost za bilbord dao nama – navodno promijenio mišljenje i saglasnost dao njima! Čak je neko pomenuo da možemo „popiti“ tužbu. Tako je umjesto „ponos crnogorski“ , Filip postao „heroj“, maltene kao da se sa džeferdarom vratio sa Vučjeg dola ili Sutjeske, umjesto što je igrao stoni tenis. Ponekad je put ka časnoj namjeri popločan suočavanjem sa ljudskim fukarlukom.

Dok god imamo nas, neprijatelj nam nije potreban. Zaboga, zašto je ta imaginarna ”građanska” Crna Gora, čiju suštinu i pojmovno određenje ne razumiju ni njeni autori, vrijedna nestanka Crnogoraca? Kome je i zašto to u interesu? I čemu to vodi, ljudi moji? Zbog nekoliko stotina bošnjačkih glasova? Zbog glasova Albanaca koje nećete dobiti? Ili zbog glasova Srba koje ovih dana ponovo priziva Andrija Nikolić iz DPS? Vjerovatno čovjek rezonuje: par decenija favorizovali smo Srbe prilikom zapošljavanja, davali im koncesije, velike poslove, dali smo im grobove predaka, crkve i manastire… zar Srbi neće glasati za nas? A ja im kažem: neće.

Uostalom, nijesu li Bošnjaci (BS) najbolji dokaz da je nekoliko ministarskih fotelja važnije od svega onoga što je DPS decenijama činio za svog „tradicionalnog koalicionog partnera“?

Prekopavanje grobova

Izgleda da je u ovdašnjem političkom diskursu, za one koji bi trebalo da predstavljaju nacionalne Crnogorce, postalo imperativ da nastupaju što sterilnije, da budu snishodljivi, da se kome ne zamjere. Opet se tvrdi da „nije vrijeme“, opet nam sudbinu određuju isti oni koji već dvije decenije gledaju svoje korito i kupe političke poene zarad glasova – za njih. Otuda put u ponor, otuda propast koju živimo sa „oslobodiocima“…

Gledamo svojim očima kako tonemo sve dublje. Baci li nam neko pojas za spasavanje, grcajući mu odgovaramo: Nemoj sad, nije vrijeme, može me taj pojas još brže povući na dno. Daviću se ovako. Možda se održim na površini ne učinivši ništa za svoj spas.

Ko ne želi sebi pomoći, uzaludna mu je tuđa pomoć. Njegovom sudbinom bolje je ne opterećivati vlastitu savjest.

Zato, osim pripadnosti strankama sa prefiksom “crnogorska”, mora jačati crnogorski nestranački pokret otpora. Iskrene patriote više ne smiju prihvatati ni savjet, ni kritiku iz centrale, već moraju krenuti svojim putem. Da sami odgovaraju za svoje postupke i da rade ono što sami misle da treba.

Jer, uoči još jednih ”najvažnijih do sada” izbora, opet su važnije fotelje nego okup Crnogoraca. Opet je važnije imati stabilnih 40 odsto, nego izgraditi koalicioni kapacitet da se na izborima osvoji vlast. Ostati graDŽanin. Jer, eto, Srbi će glasati ”za nas”. I opet – ako se ostvari odličan rezultat i ponovo osvoji vlast – sve će biti kao nekada. Ako konkurišu Srbin (sa diplomom iz Mojkovca) i Crnogorac (sa diplomom sa Harvarda), opet primiti Srbina, jer to su četiri glasa. Crnogorac ionako zbog toga ”neće prestati da voli Crnu Goru”.

Dok privodim kraju ovu kolumnu, stiže mi još jedan „pozdrav“ iz okupirane Crne Gore. Isped groblja u Pavinom Polju, gdje su sahranjeni moj prađed, đed, baba, stric, tetak, dvije tetke, brat od tetke….svi odreda nacionalni Crnogorci, postavljena je ova tabla. Učinila je to grupa klerofašista, ološi, potomaka onih koji su učinili genocid nad muslimanima u Vraneškoj dolini 1924. godine. O tome, radi „političke korektnosti“, ćuti Ervin Ibrahimović, iako 100 godina od genocida nije momenat za treniranje tolerancije.

Tu tablu, srušiću kad prvi put odem u Pavino Polje. Do tada, nadam se da će se oglasiti DPS vlast u Bijelom Polju. Da će angažovati komunalce i skloniti ovu sramnu tablu, prije nego to ja učinim. Da će se oglasiti „pravna država“. Ili je Dritanov veleizdajnički „temeljni“ ugovor zacementirao pravo crkve Srbije da nam prekopava grobove predaka?!

No, razumjeću ako budu ćutali. Treba sačuvati vlast. Uostalom, jasno je kako je Dritanu pripremljen teren za veleizdajnički „temeljni“ ugovor. I tada su ćutali. Otuda ova tabla u besudnoj zemlji. A kada nema pravde, onda se okrećeš institutu koji se zove samopomoć. U se i u svoje kljuse.

autor: Nebojša Redžić

izvor: aktuelno.me