DUŠAN Pajović: Ne ubijaju bolesnici, već zdravi sinovi patrijarhata… (foto)

“Ubice nisu bolesnici, oni su zdravi sinovi patrijarhata. Femicid nije zločin iz strasti, to je zločin iz moći.” Napisala je Elena Ćeketin, sestra žrtve femicida u Italiji, kao odgovor na medijske natpise koji su ubicu njene sestre opisivali kao čudovište.

Nisu to nikakvi monstrumi, mračna bića strave koja se kriju u šahtama ispod nas. Ne, u pitanju su vrlo „dobro“ odgojeni sinovi opresivnog sistema obojenog patnjom, potlačenošću, žrtvom i, naposljetku, krvlju.

Prošle sedmice je u Podgorici nožem ubijena Biljana Pavićević; tridesettrogodišnja žena koju je usmrtio bivši partner, zdravi sin patrijarhata. Prijavila ga je policiji za nasilje dvadesetak dana prije nego što ju je zvjerski ubio. Drugi zdravi sin patrijarhata, tužilac, je smatrao da se u radnjama prijavljenog lica ne stiču elementi krivičnog djela. Još jedan u nizu femicida koji je mogao lako biti spriječen. Ali sistem nije zakazao. Ovo je sistem i radi baš kako je namijenjeno: njeguje mržnju, nasilje, tlačenje i dominaciju.

Samo od 2019. godine je u Crnoj Gori ubijeno šesnaest žena, a u proteklih sedam mjeseci ove godine, samo u Podgorici je registrovano 109 slučajeva porodičnog nasilja. 

Iz Uprave policije su naglasili da femicid, odnosno ubistvo kod kojeg je glavni motiv mržnja prema ženama ili nastojanje da se terorom dovedu ili zadrže u podređenom položaju u odnosu na muškarce, nije pravno prepoznat termin u Crnoj nam Gori. Dakle, institucije funkcionišu – uspješno terorišu žene i zalivaju mizoginiju.

Bez nade da će počinioci dobiti stroge kazne, ili da će se, „ne daj bože“, u korijenu sasjeći patrijarhat kroz obrazovanje, kulturu i legislacije. Sve ide svojim tokom. Sve teče.

A taj krvavi tok nosi tijela i Zimrite Nerde, i Šejle Bakije i desetine drugih… Sjetićete se, Zimrita je ubijena od strane supruga. Trudnu je pretukao do smrti. I nije prvi put da je na nju digao ruku. Na njenom tijelu su bila i 24 ožiljka od ranijeg nasilja. Godinama ga je prijavljivala. Institucije nisu zakazale ni kada je spuštena u zemlju – Viši sud je procijenio da nije riječ o djelu teškog ubistva, već o nasilju u porodici, za šta je zdravom sinu patrijarhata pripisao kaznu od 12 godina zatvora.

Što se devetnaestogodišnje Šejle Bakije tiče, i nju je ubio partner. Šejla je nasilnika prijavila policiji zbog prijetnji. Te prijetnje je Osnovno tužilaštvo kvalifikovalo kao prekršaj, a ne kao krivično djelo. Sistem ponovo nije zakazao.

Mržnja prema ženama se, poput kancera, uvukla u sve pore ovog društva. Kancerogene ćelije se nekontrolisano dijele i rastu. Rak metastazira. Čak i oni koji su nešto progresivniji, patrijarhalno nasilje posmatraju kao čašu gorke žuči koja treba da se popije pred ulazak u novi dan. 

„To je prosto tako, tako je oduvijek bilo“ je glavni anestetik za idiotske „šale“, uvrede i prijetnje kroz koje prolaze žene. Taj anestetik, nakon što utrne društvene organe (koji neminovno atrofiraju, pa više ni ne prepoznaju diskriminaciju i mržnju) vodi ka ubistvu.

I onda se odjednom svi pitaju– kako?! Odmahuju glavom i čude se.

Tako što su postavljeni pogrešni aksiomi da je ženi mjesto u kuhinji, da je žena bez muškarca nepotpuna, da se jedino može ostvariti u ulozi majke, te da osim seksualnog objekta, jedino vrijedi u relaciji spram muškarca, kao nečija majka, sestra, supruga.

Ženi se negira individualnost i osobnost. Ona ne može biti opravdano ljuta, već je „histerična“; ne smije reagovati na nepravdu, jer će joj se pripisati da je takva jer je u PMS-u; naposljetku žena ne smije biti ništa više od apstrakcije i puke uloge, jer… će je neko ubiti. Femicid– krajnja kulminacija „stare dobre” tradicije.

Ni tu ne staje patnja. Tužilaštvo i javnost će rastrzati njeno, tek ohlađeno, tijelo puno rana. Smatraće da je ubica sigurno imao neki razlog koji ga šatro pravda… Kakva je ona bila prema tom muškarcu koji je ubio? Je li ga nervirala? Je li mu kuvala redovno ručak i ne, puštala da se o’ladi kafa?

Kako se oblačila?Je li ga dovoljno puta prijavila? Je li mu se vraćala? Je li baš glasno plakala i vrištala? Ima li dovoljno modrica kao dokaz da se branila? Je li bila savršena žrtva, onako kakvom bi je zdravi sinovi patrijarhata opisali?

Tako se sistem dalje reprodukuje. I on ne treba da se popravi. On treba da se slomi. Kao što je pisalo na jednom od transparenata osmomartovskog marša: Dobru frakturu patrijarhata vam želimo!

Lomljenje ovih normi bi doprinijelo boljitku 99 odsto ljudi svih rodova. Jer patrijarhat, iako pruža određene povlastice malom procentu muškaraca, nemilosrdno tlači većinu. Kultura toksičnog maskuliniteta ne dozvoljava muškarcima da iskazuju emocije koje se ne uklapaju u bijes.

Od trenutka kad društvo nametne dječaku da mora da bude „pravi muškarac“, disproporcionalno raste rodni jaz u nivou nasilja, zloupotrebe supstanci i suicida. Teret se gomila do pucanja… Pucanja kojeg apsorbuje sistem u kojem smo svi bolesnici, osim jednog procenta zdravih sinova patrijarhata koji uživaju u svojim privilegijama, mržnji i nasilju.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

izvor: cdm.me