Svaki Crnogorac, bilo koje tri naše vjere- od Pljevalja do Ulcinja, i od Rožaja do Igala- po svemu mi je jednak i jednako drag, ka’ i bilo koji Crnogorac iz mojih Građana!!!

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, vijesti, utorak, 30. 07. 2024… 20: 33… JA versus ANDRIJA (I)

Svakojega Crnogorca, rodoljuba bilo koje tri naše vjere- kojemu ognjište stoji izvanka Stare Crne Gore – čak, više cijenim i poštujem negoli rodoljuba iz mojih Građana!!!

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ

seljak iz Građanah– svr’ Oberah

Neću se pozivati na Svevidećega i Svemogućega Boga.

Nit’ ću se zaklinjati u Sveca Ostroškoga.

Tako nešto, ponešen svojom tvrdom vjerom u prokletosavlje (antipod hrišćanstva), učinje javno, ne baš predavno – izvjesni ”Klempović”, unuk svojega đeda Milana-partizana.

Insan stasa u đedovoga vrloga: srbočetničića i klerofašistu.

Inače, u pitanju je jedan: običan paralažov, klasična ober pogan i tragikomičan zloradi pajac.

____________________

Dakle, svi koji me lično poznaju, dobro znaju – da već odavno (još od 1989-e) najiskrenije zborim:

• Svaki Crnogorac, bilo koje tri naše vjere – od Pljevalja do Ulcinja, i od Rožaja do Igala – po svemu mi je jednak i jednako drag, ka’ i bilo koji Crnogorac iz mojih Građana !!!
• Svakojega Crnogorca, rodoljuba bilo koje tri naše vjere – kojemu ognjište stoji izvanka Stare Crne Gore – čak, više cijenim i poštujem negoli rodoljuba iz mojih Građana !!!

Potrebit mi je bio ovakav uvod – sporad onoga što u nastavku slijedi, a to znači: da me neko od vas – ne bi štogođ naopačke razumio.

Ako, pak, bude takvih – molim lijepo, ali: po srijedi će bit’, ipak – neki njegov problem.

U potonje navedenom kontekstu – ”doživljaj” Srbalja me: NE zanima.

____________________

HRONIKA I GENEZA JEDNOGA RODOLJUBLJA

VS

HRONIKE I GENEZE JEDNOGA: RODOLJUBLJA – IZDAJE – TUĐELJUBLJA

Pretpostavimo da su preci Miodraga Dragovoga Bajkovića, iz Građana, i Andrije Vladanovoga Mandića, iz Krnje Jele – u navedena dva sela, pomeđu kojih je samo 76 km (prave linije) – živjeli tisuću potonjih godina.

Moj i njegov (27-i ili 28-i) predak, prvi put su se intrali 1042. godine.

Naime, u Barskoj bici podno Tuđemila, jedan pokraj drugoga su vojevali i, predvođeni knezom Vojislavom – nezavisnost Duklje izvojevali.

Tadijer su nam obojici preci bili:

D U K LJ A N I

I, u smislu pripadnosti istom narodu – i, nepobitno: DNK-aovski (što se lako može provjeriti).

____________________

Na svekolikom dukljanskom prostoru – negda se pojalo:

Transmontanom – od Rožaja i Pljevalja,

do Maritime – Bara, Budve i Kotora,

gradova na obali dioklitskog mora,

preko Krnje Jele, Birziminiuma i Građana,

odjekuje pjesma slavnijeh DUKLJANA!

____________________

U doba: kneza Vojislava (započeo vladati 1018.), kneza Gojislava i majke mu Nede, kralja Mihajla, kralja Radoslava I, kralja/cara Bodina, i tako redom sve do 1186. (godina pada tadanje zajedničke im Domovine):

moji i Andrijini preci su se za slavu veleslavnoga Dukljanskoga kraljevstva pod Vojislavljevićima borili – dukljanstvom ponosili – crveno-zlatnu boju na grbu i zastavi: ljubili, pazili, branili.

Dvije ove boje naše – stare su 950-ak godinah!

Tokom krvave i krvničke Nemanjine okupacije Duklje-Zete, kad je taj neviđeni zlikovac (budući svetac !), na nezapamćeno vandalsko-horjatski način, nemilosno i nemilice – u živi oganj uždio i oburda’, da bi svekoliko zatečeno, posebice veličanstvenu dukljansku kulturu – u prah i pepeo sutura’:

i Miodragov i Andrijin predak (skupa sa svojim fameljama, bratstvima i selima) – jednako je strada’.

Nemanjići su, za njihove crne i proklete okupatorske ere (1186-1360) – Dukljanima: bol i patnju nanijeli; suze i krv prosuli; u zbjegove puste nagnali; strah, smrt i nestanak donijeli – i tijem i tako:

zajednički genocidni i kulturocidni neprijatelji našim precima postali – a naši su preci, i dalje, po svemu – prava braća ostali.

Od 1360. (godina začetka stolovanja dinastije Balšić), zarad povjesnih okolnosti – moji se u državi Balšića zatekoše, dok Andrijini – bez matice svoje (negdanje Duklje – tadanje Zete), vanka njezinih granica – zbiljski nevoljno obitavaše.

Napominjem, na začetku naše usudne razdvojenosti, još uvijek beskrajno ispunjeni patriotizmom spram zajedničke Domovine, njegovi su preci zanago:

duboko patili, iskreno čeznuli, u opetovano objedinjavanje – i teritorije i svekolikoga naroda svoga – silnu nadu polagali.

Međutijem, malo po malo – ajd’ zbogom!

Slijedi period vladavine dinastije Crnojević, do 1496. (godina kraja njihove vladavine).

Tokom dva (XVI i XVII) stoljeća trajanja vladikata, tj. do 1697. (godina začetka perioda vladikata (i uopšte vladavine) dinastije Petrović) – Građani su atar malenoga Cetinja, a Krnja Jela dio veljega Otomanskoga carstva.

____________________

Uglavnom, u razdoblju dugom 337 godina (1360-1697) – moji preci:

Svakoje noći dok konačiše,

jedno im oko otvoreno bijaše.

Svojski zaspat’ ne mogadoše,

za san divni nikad ne znadoše.

Ljucki se naspat’ ne smjedoše,

vazda u boj naredni bit’ moradoše.

Ka’ kalem na slavnu dukljansku,

znamenitu povjesnicu crnogorsku,

CRNOGORCI – stvarat’ stadoše!

Jedanak, Andrijini preci:

Vala, sve što ”ratujuć” učiniše,

samo od lisicah kokoške braniše.

Đekoju ovcu iz zaśede zaklaše,

sve noći duge mirno prespavaše.

Za bojeve, slobodu, ”nebo plavo”,

Balšića manastire na Jezeru,

Ivanov Dvor i Manastir na Cetinje,

po potnijeh se mošanjah češaše!

____________________

U doba dinastije Petrović, u više generacija moji (po očevoj i po majčinoj liniji) pogiboše, i to: od Careva Laza 1712. godine, pa do Taraboša 1913. godine.

Za CRNU GORU su pod krstaš-barjakom ratovali. 

Zastavu svetu CRNOGORSKU poštovali.

Našoj CRVENOJ LJEPOTICI živote darivali.

Glede ratničkoga učinka svojih predakah u doba Petrovićah (do Prvoga rata) – zanimljivo bi bilo da se taj moderni, ”blagorodni”, ”blagorječivi” i ”pomirljivi” (neo)četnički vojvoda izjasni.

Mimogred, kad napisah: moderni – pomislio sam kako:

• za vrijeme śednica ne drži četničku kamu među zubovima – doduše, kad ulazi u zgradu Skupštine, službeno osoblje bi moralo prebiskati njegovu aktovku (možda, čak, više kama u nju zabija);
• na njemu nema ni ostalih vizualnih znamenja pripadajuće mu: fašističke fele.

____________________

No, za dugoga turskoga zemana – njegovi preci saznadoše nešto u što teško povjerovaše.

To nešto – za njih, koji su (”hteo”  to Andrija ili ne ”hteo”) odvajkada nosili dukljanske gene – bilo je: više no strašno, i sasvijem nepojmljivo i nedopustivo.

Naime, kako đekad, iz Krnje Jele put njima tuuuđega Beogradskoga paśaluka, šćahu svoje glave nakvečiti, šije izdužiti, uva naćuliti – otud čuše: lelek i kuknjavu.

Što bi se, iz današnje perspektive – u Južnih Slovjena reklo:

Leleču Srbalji – kukaju Srbijančice!

Andrijinim precima, iz generacije u generaciju – nije tako lako ni prijatno (za)padalo da tokom 500 godinah slušaju kako tamo neđe iz daleka:

• Srbalji iz svega mozga leleču;
• Srbijančice – mlade nevjestice, konačeći sa Turcima, od više miline slatko ”kukaju” – pa, imajuć’ zatvorene okice, Oliveru Bajazidovu ”upomoć” dozivaju.

____________________

Nastaviće se…

izvor aktuelno.me