NEBOJŠA Redžić: Neće Crna Gora propasti… (foto)

Kada sam ja ostao na ulici bez centa prihoda, kada sam sa 50 i kusur živio lošije nego kada sam imao 20, kada sam porodici i djeci počeo da uskraćujem ono što sam uvijek mogao da im priuštim, još jednom sam ostao uvjeren da je biti Crnogorac, a raditi pošteno i biti svoj– najneisplativiji posao na svijetu. Shvatio sam tada još nešto: zbog toga što sam ja dotakao dno, neće propasti Crna Gora…

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, črtvrtak, 11, 07. 2024… 01: 12… NEBOJŠA Redžić: Neće Crna Gora propasti… (foto)

Tako su me redom angažovali antimiloševićevski mediji iz Beograda: “Srpska reč” Danice Drašković, TV VIN Gordane Suše, Argument, radio B92, radio Index, TV B92…

Piše: Nebojša Redžić

A zašto si ti zaista ostao bez posla u Glasu Amerike – upitala me ovih dana, s neba pa u rebra, moja zakonita žena.

Tek što sam u posljednjoj godini odagnao misli sa te ružne epizode, natjerala me da ponovo zavrtim film tih zakulisnih udbaških metoda zbog kojih sam juna 2021. godine, nakon 22 godine poštenog i predanog rada, prestao da radim za Amerikance.

Ne sjećam se da je taj događaj nekoga posebno pogodio. Niko nije štrajkovao, niko nije pisao saopštenja, niko nije tugovao, niko  nije mislio da će zbog tog fukarskog čina onih koji su taj posao odradili, propasti “građanska” Crna Gora. Pogodilo je jedino mene, moju porodicu, moju bračnu harmoniju, moju naviku da živim pristojno i obezbijedim nam normalan život.

A potom ponovo vratih u sjećanje devedesete, kada sam bio hvaljen i slavljen u “onom” Monitoru, kada su me ramena i leđa boljela od tapšanja i kada me je čak i Miško Perović smatrao najboljim mladim novinarom u Crnoj Gori.

Sjećam se da sam za skoro svaki tekst tada dobijao pohvale i od jednog momka kojeg nam je Ćano Koprivica doveo u redakciju da radi neke administrativne poslove. Iako stariji od mene, bilo mi je drago da je konačno pronašao sebe u nekom poslu. Rekli su mi da se zove Draško. Veselinov sin. Neko ko je koju godinu kasnije bio na stalnoj vezi sa Trgovinskom misijom Crne Gore u Vašingtonu, primajući instrukcije za rad Monitora.

Neko ko se hvatao za glavu u živom prenosu na TVCG dok sam postavljao pitanje Svetu Maroviću o tome zašto DPS i nakon razlaza, glasa za Slobodana Miloševića.

To što sam u svojim tekstovima “crnogorčio”, što sam otvoreno zagovarao nezavisnost i to smatrao svojom životnom i profesionalnom misijom, tada je ponajmanje smetalo medijima iz bratske nam Srbije. Tako su me redom angažovali antimiloševićevski mediji iz Beograda: “Srpska reč” Danice Drašković, TV VIN Gordane Suše, Argument, radio B92, radio Index, TV B92…

I još po neki čijih se naziva više ne sjećam. Prethodno, magazin “Krug”, “Radio brod” (projekat EU), radio Antena M, radio Free Montenegro…Radeći za njih, smatrao sam da doprinosim emancipaciji Crne Gore i istini o projektu suverenosti koji je bio satanizovan od velikosrpske štampe i elektronskih medija.

No, kada sam 1999. godine počeo da radim za Amere, bio je to znak da moram stati sa autorskim tekstovima. Naredne 22 godine, nijesam smio napisati ni riječ, jer bih tako prekršio pravila kuće za koju radim. I tu se negdje gubi sjećanje čitalačke javnosti na mene i moj autorski rad.

Ali sam zato u izvještajima za Amere ponudio drugačiji pogled na Crnu Goru, afirmisao potrebu za bogatom, evropskom, nezavisnom Crnom Gorom, članicom NATO i EU… I stvorio neku novu sliku o nama…

Kada je famoznog 30. avgusta 2020. godine pao DPS, a sa njim i čitava jedna (moja) politika koju su u godinama koje su prethodile padu ovi prigrabili samo za sebe, probudila se i moja želja da se ponovo angažujem.

U noći kada su dojučerašnji litijaši ušli u svoje automobile i sa trobojkama i zastavama sa mrtvačkom glavom slavili pobjedu nad Crnom Gorom, dok sam u kafiću Bahus sjedio sa jednim crnogorskim privrednikom, došlo se na ideju da pokrenemo portal. Dali smo mu ime “Luča”, za tren sam sastavio dobru ekipu novinara, našli smo prostorije, obećane su mi finansije i sve je krenulo kako treba.

I da: znao sam da rizikujem moj osnovni posao. Ali, đavo mi nije dao mira. Počeo sam ponovo da pišem komentare i kolumne, a telefon je neprekidno zvonio. Sa svih strana su davali podršku i nudili pomoć. Sve dok nijesam dirnuo duboko u uzroke gubitka vlasti političke opcije kojoj sam srcem i dušom pripadao.

I dok špijuni i žbiri nijesu javili mom uredniku u Vašington da baš ja stojim iza projekta portala koji će, je l‘ da, ako mu se dozvoli da radi, podrivati novu, a potpuno pokopati staru vlast. Doda li se patriotskim pozivima u pomoć i rad onoga udbaša kojeg je ANB prije više od deceniju poslala u Vašington, oženila ga i pozicionirala da kontroliše mene i moj rad – eto odgovora za moju ženu zašto sam prestao da radim za Glas Amerike.

Budući da mi za 22 godine rada za VoA nije “išao” radni staž, nije da nijesam u posljednjoj deceniji pokušavao da se negdje zaposlim “za stalno”. Jednom je opcija bila da dođem u Dnevne novine, koje su tada pripadale firmi MEDIA- NEA kojoj pripada i Pobjeda.

Zvala me prije 4 godine na piće urednica, danas pokojna Vesna Šofranac. Kazala da me je njoj predložio Zoran Jocović, a ona sa oduševljenjem prihvatila da budem dio njenog tima. Žena me je, dok smo sjedjeli u lokalu sa južne strane stadiona toliko ishvalila, da mi je bilo pomalo neprijatno. Čak mi je odredila mjesto u ekipi, pohvalila se kolegama da ću doći…

I rekla da postoji samo još jedna sitnica: da saglasnost na moj angažman da Draško Đuranović sa još dvojicom, valjda, nekakvih vlasnika. Ali, to je rutina, ubjeđivala me je.

Narednih dana, Vesna se više nije javljala. Nije odgovarala ni na moje pozive. Tek mnogo kasnije saznao sam da je pričala kao “nema obraza” da mi prenese ono što su joj zabranili Draško and comp. Ništa novo. 

Nagledao sam se ja od DPS- a takvih ujdurmi i opstrukcija. I kada sam počeo da radim u Montenegroa erlinesu i Aqua parku Budva i kada su zbog mene tri puta poništavani neki konkursi u RTCG i tako u nedogled. Samo zato što sam kao Crnogorac ukazivao na anomalije i devijacije bivše vlasti. Ista priča kao sa portalom “Luča” gdje se izvjesni Baranin iz ANB- a (ime mi je poznato) potrudio da mom finansijeru zabrani da mi dalje pomaže. I tako me ostavi na ulici. 

Onda su zaćutali svi veliki Crnogorci i niko, ama baš niko liše vlasnika portala na kome ovo čitate, nije ponudio ni zrno pomoći da radim ono što je u skladu sa mojim mogućnostima. Čak ni oni koji su me ponovo lupali po onom istom ramenu i istim onim leđima kao 90-tih.

Mora da je to zato što je njihov istančani njuh prepoznao da nijesam od onih novinara koji vole da slušaju, pa su smatrali da je takav ishod neminovan. Jer, nijesam želio da slijedim Centralni komitet za novinarstvo i zaključke sastanaka koje su krajem druge decenije ovog vijeka u Hercegovačkoj ulici redovno imali razni urednici i propagandisti sa članovima partije. 

Nikada se nijesam uklapao u njihove šablone, bez obzira što nam je cilj, valjda, bio isti – nezavisna, evropska Crna Gora. Dobro, oni bi dodali i građanska, a od toga je meni uvijek bila neka muka na stomaku.

Jer, upravo takvi, omogućili su da Srbi, Albanci, Bošnjaci i Hrvati načine identitetske palate, a samo su Crnogorci morali postati građani. U prevodu– prestali da postoje. E, sa time se, za razliku od njih koji su govorili da je “građanska Crna Gora jedino moguća”– nikad nijesam mirio.

Pa tako, meni niko nikada iz bivše DPS vlasti nije dao stan. Sam sam ga kupio. Meni niko nikada nije oprostio milionski dug. Jer, nikada nikome, nijesam bio dužan. Meni niko iz vrha DPS-a nije osnivao firme, nije me zvao na koktele, nijesmo imali razgovore u četiri oka. Meni niko nikada nije bio šef. Njima jeste.

I u tome je valjda ta razlika. Razlika između “slobode” koju oni personifikuju i mog “ropstva”, zato što sam svoj. Razlika između njihovog Crnogorstva koje ima svoju cijenu i mog, kojem je jedina cijena visok krvni pritisak koji imam.

Jednom sam rekao da se odanost Crnogorstvu mjeri ponašanjem  “odbačenog” u slučaju da ga neko ostavi na ulici. Ako i tada nastaviš da budeš ono što si bio, onda ćeš dati podstrek svojim potomcima da budu ponosni na tebe.

Ali, ako ti neko uzme 4.000 eura kojima si bio plaćen za svoje “crnogorčenje”, pa ti odustaneš od svega, ili se, čak, okreneš protiv ideje koju si do tada promovisao, e onda si niko i ništa. Biću srećan ako oni koji su ovih dana ostali bez tih nekoliko tisuća, ostanu na političkim i ideološkim pozicijama na kojima su bili dok je buđelar bio pun.

Jer, kada sam ja ostao na ulici bez centa prihoda, kada sam sa 50 i kusur živio lošije nego kada sam imao 20, kada sam porodici i djeci počeo da uskraćujem ono što sam uvijek mogao da im priuštim, još jednom sam ostao uvjeren da je biti Crnogorac, a raditi pošteno i biti svoj – najneisplativiji posao na svijetu. Shvatio sam tada još nešto: zbog toga što sam ja dotakao dno, neće propasti Crna Gora. I neće se uzbuditi niko. Par dana prazne priče i licemjernih uzdaha – i svako se potom vraća u svoju dnevnu rutinu.

Tako stoje stvari i sa Draškom. Ni zbog njegovog odlaska sa rukovodeće pozicije u Pobjedi, neće propasti Crna Gora. Uostalom, privatni list ima pravo i na takve odluke. Vjerovatno se i on zasitio Pobjede, baš kao što se Pobjeda zasitila njega. Druga je stvar što su fejsbuk Crnogorci i ostale patriote, taj čin doživjeli kao propast svijeta.

Uostalom, postoje ljudi koji su čitav svoj profesionalni i ljudski angažman posvetili Crnoj Gori. Jedan od njih sam ja. Jedan od takvih je i Draško Đuranović. Druga je stvar što je nekima Crna Gora uzvratila, dala sve, a nekima ništa. U pravu ste ako ste prepoznali da spadam u ove druge.

izvor aktuekno.me