ALEKSANDAR Radoman: Skrati jezik, mogu te čuti… (foto)

Tačno je da Crna Gora nikad nije imala ovoliko izdajnika koji svoju izdaju proglašavaju patriotizmom i ovoliko onih spremnih da prodaju svoj identitet za masno korito genocidnog miniimperijalnog projekta Velike Srbije. Ali je tačno i to da je opet sve do nas…

Pamtim uljuljkanost socijalističke srednje klase i doba kad se Dnevnik JRT- a u 19: 30 pratio samo zbog vremenske prognoze. S Gazimestanom i AB kontrarevolucijom, ta će bezbrižnost nestati dođavola. 

E onako kako se nekad čekala Šošova prognoza, danas se u Crnoj Gori politički i društveni događaji mogu predviđeti praćenjem tabloidnih medija– Vijesti, IN4S-a i Borbe. Kad nekoga ova tri biltena Vučićeve Bezbjednosno- informativne službe krenu prozivati u bjesomučnim kampanjama diskreditacije, pa im se najavom kokica i superfinala pridruži još jedan član ove u Crnoj Gori omnipotentne paraobavještajne družine, prognoza teško da se može izjaloviti. 

Odigrajte siguran fiks da će prokazani prvo biti medijski uvaljan u katran i perje, a potom brzom tužilačko- policijskom akcijom – uz fantomke, lisice i javni performans lova na vještice za svjetinu – obješen, bez suđenja, o jeftinu imitaciju slijepe Justicije što mjesto kantara u rukama drži omču.

Presuda, uostalom, nije ni bitna – uhodani mehanizmi ostrakizma završe posao– obješeni je za sva vremena javno kompromitovan i bespovratno odstranjen. A s njim i ideologija koju je reprezentovao.

Presude, dakle, prvo objavljuju propagandisti (škaljarski ili Vučićevi, svejedno, ionako je riječ o istom izvoru), a potom verifikuju tužioci i taj se mehanizam danas krajnje cinično u Crnoj Gori naziva borbom protiv korupcije i kriminala koji, uzgred, zemlji donosi navodno superbodove na putu ka mitskoj luci zvanoj IBAR. 

Pažljivi pratioci BIA glasila jasno mogu da vide što je konačni cilj i ko će biti zvijezda fantomskog superfinala u izvedbi BIA medijske menažerije i Vučićevog tužilaštva, a samo tvrdo neupućeni ne znaju da posrijedi nije ni korupcija ni kriminal– ne zato što ih u tridesetogodišnjoj eri nije bilo, nego zato što su nosiocima ovoga progona korupcija i kriminal od 1990. do 1997. posve ok, ali nakon toga nekako bivaju naglo senzibilizirani na ove društvene pošasti. 

Problem je zapravo jednostavan – da su nosioci vlasti u Crnoj Gori 1997. godine pristali da i dalje bespogovorno slušaju dedinjskog autokratu Miloševića – onako kako danas njegovog tehnološki unaprijeđenog klona slušaju Milatović, Spajić, Mandić, Abazović ili Bečić – sva korupcija i kriminal bili bi nebitna tema za današnje vlastodršce. 

Ali to što je dio tadašnje vlasti 1997. godine prihvatio platformu LSCG i SDP-a o suverenoj, građanskoj, sekularnoj i multietničkoj Crnoj Gori neoprostivi je grijeh te političke elite koji će uskoro doći na naplatu i formalnim tužilačkim procesima đe će se suditi za jedno, a presuđivati za drugo. Onako kako Katniću sude– sve čineći da iz kazamata ne izađe živ– zbog toga što je spriječio Vučićev plan da svoje kriminalce kojih se riješio osloboditi likvidira u Crnoj Gori, a presuđuju što je 2016. godine osujetio Državni udar u izvedbi onih koji su danas na vlasti. 

Cilj je po pravilu jednostavan – ogaditi i trajno kompromitovati ideju suverenizma, uz prateće tekstove i sadržaje u kojima čak i crnogorska zastava postaje simbol korupcije i kriminala. A ako ipak ne uspije Vučiću da dugoročno stabilizuje vlast na cijeloj teritoriji Crne Gore, onda se aktivira Plan B.

Oprobani scenario ruske imperijalne i velikosrpske politike – autonomne oblasti kojima se u ime Vučićeve doktrine da je legitimni vladar ne Srbije no svih Srba (osim onih u Čikagu, Beču ili Australiji) neće upravljati iz Podgorice ili Cetinja, nego iz Beograda.

Sve što se danas dešava u Crnoj Gori politička je osveta gubitnika iz 1997. Bilo da je riječ o đeci ondašnjih SNP-ovih funkcionera ili o najradikalnijim sljedbenicima profašističkih ideologija, poput onih iz bivšega Demokratskog fronta, koji su danas zapravo ključni nosioci vlasti. 

Ono, međutim, što pokazuje tragični kukavičluk savremene, pokorene Crne Gore je to što nemali broj onih koji su deklarativno za građansku Crnu Goru, kad im se ukaže na ove staljinističke metode velikosrpske falange na vlasti, odmahuju rukom uz obrazloženje – ma tačno je to, ali ne treba to javno, da te ne kompromituju i nabijede da si dio kriminalne mreže. 

Taj sramotni duh kolaboracije – tako dijametralan imaginarnoj istorijskoj slici o herojskome društvu – danas normalizuje staljinističke igrokaze Vučićevih institucija, prećutkuje veleizdajnički čin četvoro sudija Ustavnoga suda povodom tzv. Temeljnog ugovora i pod krinkom „nemiješanja u procese“ vezane za navodnu korupciju i kriminal potpomaže instaliranju autokratskoga režima kojim se, baš kao i 90-ih, upravlja iz Beograda. 

A kad premijer poruči da je Srebrenica priča iz prošlosti kojom se ne želi baviti, a njegovi odbornici glasaju da se jedna ulica u Podgorici dodijeli ratnom zločincu Pavlu Bulatoviću – direktno odgovornom za deportacije bošnjačkih izbjeglica 1992. godine Karadžićevim monstrumima, pokušaj izazivanja građanskog rata u Crnoj Gori, etničko čišćenje Albanaca na Kosovu 1999. godine… – kao pjena od sapunice rasprši se sva prijetvornost politike PES-a, koji navodno zanima samo budućnost, ali kako se jasno vidi ona kreirana na glorifikaciji ratnih zločinaca iz prošlosti.

Baš kao što se i iz poruke njihovog glavnog pregovarača u procesu pristupanja EU da će napustiti tu funkciju kako bi postao predśednik Opštine Budva jasno može protumačiti da njihov prioritet nije integracija u EU – koje su im puna usta – već otimanje za plijen teritorije koja će uskoro imati samo funkciju koju joj namjenjuje novi premijer Srbije, odnosno tehnički rukovodilac Vučićevog ratnog kabineta – izlaska Srbije na more. 

I sve to uz amin tzv. zapadnih partnera koji su još jednom spremni zadovoljiti apetite beogradskog fašiste-autokrate nauštrb opstanka ideje multietničke demokratije na Balkanu. 

I tačno je da Crna Gora nikad nije imala ovoliko izdajnika koji svoju izdaju proglašavaju patriotizmom i ovoliko onih spremnih da prodaju svoj identitet za masno korito genocidnog miniimperijalnog projekta Velike Srbije. Ali je tačno i to da je opet sve do nas. 

Pa da jednom za svagda utvrdimo ima li nas ili ne.

autor: Aleksandar Radoman

izvor: analitika.me