FUAD Kovačević: Nacionalistički lideri ponovo prijete stabilnosti regije… (foto)

U godišnjoj procjeni Obavještajne zajednice Sjedinjenih Američkih Država o prijetnjama u svijetu, koju je početkom sedmice objavio Ured direktora Nacionalne obavještajne službe, piše da će se “Zapadni Balkan vjerovatno suočiti s povećanim rizikom lokaliziranog međuetničkog nasilja tokom ove godine”.

U nekoliko kratkih, ali preciznih, pasusa o regiji, koja se u ovakvim dokumentima u negativnom kontekstu nije pojavljivala godinama, čak i desetljećima, navodi se da će “nacionalistički lideri vjerovatno pogoršati napetost u svoju političku korist, vanjski akteri će ojačati i iskoristiti etničke razlike da povećaju ili zaštite svoj regionalni utjecaj ili da osujete veću integraciju Zapadnog Balkana u Evropsku uniju ili euroatlantske institucije”.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice (bio to aktuelni Christian Schmidt ili njegov mogući nasljednik), htjeli to mi ili ne, željeli ili bili protiv, u Bosni i Hercegovini ostat će još dugo, a o stranim sudijama u državnom Ustavnom sudu bi se, kako su se ranije dogovorili predstavnici vlasti na državnom nivou, trebalo raspravljati već u aprilu.

Ne bude li po volji predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika – a teško da će biti, jer o sastavu i radu najvišeg pravosudnog tijela čije odluke ne priznaje i u čiji sastav apriori odbija delegirati dvojicu sudija iz reda srpskog naroda, odnosno iz RS- a (jednog sudiju je prijevremeno „otjerao“ iz Ustavnog suda)– poručio je da će opstruirati evropski put zemlje te razmotriti saradnju s partnerima iz entiteta Federacija Bosne i Hercegovine (prije svega s probosanskim – „Trojka“– strankama.

‘Dajte nam pare, reforme i projekti mogu sačekati’

Kao i Ured visokog predstavnika, ni strane sudije, bar u narednih nekoliko godina – jer im je mandat „tekovina“ Dejtonskog sporazuma, a punopravno članstvo u Evropskoj uniji možda i desetljećima daleko – neće iz Ustavnog suda, što implicira da će izostati reforme, koje su, uz konkretne i kvalitetne projekte, „ulaznica“ za evropske fondove, finansijske programe i međunarodne investicije, uključujući Plan rasta, iz kojeg Bosni i Hercegovini „pripada“ oko milijardu eura (istina, dvije trećine su povoljni krediti).

No, Dodik će sve to „precrtati“ ako se ne ispune njegovi kaprici i ostati „siromašan, ali slobodan“. Ustvari, on i njegova ekipa će i dalje biti (pre)bogati (da li će biti slobodni, to ćemo uskoro vidjeti); narod će, siromašan i obespravljen, sve više odlaziti na („mrski“) Zapad, a oni koji ostanu i dalje će glasati za one koji su ih doveli do bijede i poniženja.

I Dodik će u narednim mjesecima često „bacati pogled“ na Zapad, fokusirajući se na izbore za Evropski parlament u junu, očekujući da će desnica i novi „orbani“ preuzeti poluge vlasti i pomoći mu u apsolutističkim i secesionističkim željama i stremljenjima.

Isto očekuje i od predsjedničkih izbora u SAD-u, otvoreno favorizirajući Donalda Trumpa, vjerujući da bi mu nova američka administracija mogla ukinuti sankcije i pomoći na putu osamostaljenja RS-a. „Zaboravlja“ da je ostao na „crnoj listi“, na koju se teško dolazi, a sa nje se još teže skida, i za vrijeme prvog Trumpovog mandata i da se ništa značajnije neće dogoditi ni ako se republikanski kandidat vrati u Bijelu kuću.

Maligni ruski utjecaj na Balkanu – opasan i realan

Aktuelna američka administracija, kako tvrdi Dodik, ne kinji samo njega, nego i „veliku i moćnu“ Rusiju, koja već duže od dvije godine vrši brutalnu agresiju na suverenu Ukrajinu, prijeteći i ostalim susjednim zemljama i cijelom svijetu da će osjetiti posljedice zato što pomažu i solidariziraju se s žrtvom napada.

Pa je stoga čelnik RS-a još jednom posjetio ruskog predsjednika Vladimira Putina, dao mu punu podršku u izvođenju „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini i negirajući maligni ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu. Koji ne vidi samo onaj ko to ne želi vidjeti i ko ima nečasne i kvarne namjere.

Posjetio je Dodik i najboljeg Putinovog druga i saveznika, predsjednika (također pod sankcijama zapadnih zemalja) Bjelorusije Aleksandra Lukašenka, kod kojeg je pokušao „iskamčiti“ kakvu finansijsku pomoć, ali je dobio obećanja da će dobiti nekoliko traktora i kombajna, ali samo ako kupi deset autobusa.

Poklonu se „u zube“ ne gleda, pa ni traktorima (bjeloruski su baš kvalitetni, svjetski poznati) nisu za odbaciti, a autobuse će kupiti i besplatno (?) podijeliti gradovima u RS-u, kako je obećao, kad bude para. Za sada – „mrka kapa“.

‘Srpski svet’ u snovima Milorada Dodika i Andrije Mandića

I kada se mislilo da s gostovanjima ne može gore, uputio se Dodik u Podgoricu, kod predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, i nikoga više, jer su ga ignorirali i predsjednik države Jakov Milatović, i premijer Milojko Spajić.

No, to nije smetalo dvojici „državnika“, čija je najveća referenca da više vole Srbiju nego svoje matične države (ni zastave Crne Gore i Bosne i Hercegovine nisu viđene u Mandićevom kabinetu), da razgovaraju i dogovaraju brojne projekte, od kojih neće biti ništa: niti imaju ovlasti da nešto (g)rade, niti finansijskih i logističkih mogućnosti da učine išta više osim da se grle, ljube i hvale odličnom saradnjom i srdačnim odnosima te sanjaju „srpski svet“, sve očitijeg nasljednika neprežaljene „velike Srbije’.

Ovu privatnu posjetu „jedva je dočekao“ beogradski historičar Čedomir Antić, od ranije poznat po izjavama da je „Crna Gora autokratska zemlja, koja se održava na ekstremnom nacionalizmu“ te se čudio kako je ova „nedemokratska i fašistička zemlja ušla u NATO“. “Treba se boriti za nezavisnost RS-a, treba se boriti za konstitutivnost Srba u Crnoj Gori. Ako to ne može – može i tamo da se stvori RS, sa sedištem u Nikšiću.

Na tome treba raditi, treba 100 godina pripremati, ne o tome govoriti pet godina”, najavio je Antić, koji je 2016. godine, zajedno s još jednim „zaštitnikom Srba na sve četiri strane svijeta“ Nenadom Kecmanovićem, objavio knjigu Istorija Republike Srpske. (Treba li napominjati ko je finansirao ovaj na „činjenicama i s vjerodostojnim izvorima i svjedocima literarni uradak“?)

Ambasador Vujić i ‘20 islamističkih terorističkih grupa’ u BiH

Evo još jedno legitimno pitanje: je li bh. ambasador Ujedinjenih naroda u Ženevi Bojan Vujić prije nekoliko dana, „ničim izazvan i sam iz svoje glave“, održao srceparajući i zabranjavajući govor kako je „priliv stranih džihadista ozbiljna teroristička prijetnja iz Bosne i Hercegovine.

Nažalost, čak i dok Bosna i Hercegovina radi ka pristupanju Evropskoj uniji, zapadne vlade su primijetile da je ona i dalje ključni izvor terorističkih prijetnji.

Na primjer, američki State Department je prošle godine napisao da, citiram, ‘terorističke grupe nastavljaju s planiranjem mogućih napada u Bosni i Hercegovini’. Slično tome, prošlogodišnji izvještaji italijanskih obavještajnih službi sugerišu da u Bosni i Hercegovini danas djeluje do 20 islamističkih terorističkih grupa”, dio je Vujićevog govora na sjednici Vijeća za ljudska prava UN-a.

U svakoj normalnoj zemlji ovakve besramne izjave diplomate koji bruka zemlju koja ga plaća i koja ga je poslala da je dostojno prezentira bio bi povučen „u roku odmah“, smijenjen, možda i procesuiran.

No, u Bosni i Hercegovini od toga neće biti ništa, jer sve počiva na nacionalnom ključu, političkom/ stranačkom / nacionalnom / trgovinskom dogovoru, a u odbranu „ blagoglagoljivog“ ambasadora Vujića odmah je stala ona koja ga je (formalno) i poslala u Ženevu, članica državnog Predsjedništva Željka Cvijanović (uz „podršku“ Denisa Bećirevića i Žejlka Komšića), te poručila da od zatražene ostavke ili smjene neće biti ništa.

I sam je Vujić objavio kako ga mogu smijeniti samo Željka Cvijanović, Nenad Stevandić i Milorad Dodik, poznate demokrate i moralne vertikale, što je prepoznalo i američko Ministarstvo finansija i preporučilo ih OLAF-u za „crnu listu“.

Aleksandar Vučić, ‘glavni igrač’ i ‘najveći Srbin’

Ko zna, možda Željka Cvijanović ili Milorad Dodik nisu dali „džihadističke poduke“ Vujiću, vjerovatnije je ipak da je „pismo namjere“ stiglo iz beogradske kuhinje, gdje stoluje „glavni za sve“ ne samo u Srbiji, nego za većinu „pravih“ Srba u regiji i sve do Tokija– Aleksandar Vučić. Koji je, a to je vjerovatno ključno pitanje mira ili mogućeg suočavanja s povećanim rizikom međuetničkog nasilja na Kosovu, što bi se vrlo lako i brzo proširilo na cijelu regiju.

Vučić, za sada, izbjegava sve zamke, balansira između Evrope (i Amerike) i Rusije, vodi dijalog s Kosovom koji nikako da krene sa mrtve tačke, naoružava Srbiju, verbalno podržava i poštuje komšije i susjede, a suštinski ostaje ono što je uvijek bio: teški nacionalista koji će učiniti sve da bi ostao na vlasti.

Znaju to i u američkoj obavještajnoj službi, nije im sigurno promakla informacija da se vode pregovori da bi vojna i namjenska industrija u RS-u uskoro mogla preći pod nadležnost Srbije, da teritorijalne pretenzije nacionalističkih snaga (kakva je i ova današnja vlast) u Beogradu spram, prije svih, Bosne i Hercegovine, ali i Crne Gore (o Kosovu da i ne govorimo) nikada nisu prestale.

A što je uvijek, bez prestanka i nakon gotovo tri desetljeća, moguće suočavanje s povećanim rizikom lokaliziranog međuetničkog nasilja.

Na korak do Evrope, ali ni sukobi nisu daleko

Mnogo je (neodgovorenih) pitanja i istovremeno obećavajućih i prosperitetnih najava, s jedne, i apokaliptičnih i već viđenih rezultata zla devedesetih godina prošlog vijeka, s druge strane.

Dok, primjerice, iz Evropske komisije gotovo euforično hvale aktuelne vlasti (na europutu uradili više u jednoj godini nego posljednjeg desetljeća) i najavljuju pozitivnu odluku Evropskog vijeća i otvaranje predpristupnih pregovora Bosne i Hercegovine s Evropskom unijom, iz Washingtona stižu upozorenja na povećani rizik od nasilja na Zapadnom Balkanu, potencirajući kao žarište Bosnu i Hercegovinu i u ovom tekstu (pre)često spominjani remetilački faktor zvani Milorad Dodik.

Iskustva nas uče da nikome ne treba bezrezervno vjerovati, ali istovremeno ni zanemarivati bilo kakvo upozorenje (pogotovo ako stiže iz kredibilnih izvora) kako nam se nikada ne bi ponovile devedesete.

Al Jazeera Balkans

Piše: Fuad Kovačević

izvor: aktuelno.me