DANILO Marunović: Bokeški plamen umjesto pisca, raspalio luču crnogorske sloge… (foto)

Ljudi, samo nas zajedništvo i međusobno mirenje spašavaju! Ne dajte da nas podijele više ni po jednoj vertikali! Makar je ovaj narod dokazao da je sve moguće! Neka ti ne bude rano da dođeš na Cetinje!

Kažu da su Crnogorci sve svoje slavne pobjede u bitkama ostvarivali strategijom čekanja. Grahovac, Vučji Do, Martinići, Krusi, Fundina, Tuđemili. Sve su to bile planetarno dominantne vojske naspram šake domoljuba koji su danima sjedjeli oko vatre, sve dok nije došao TAJ trenutak.

Onaj trenutak u kome je neprijatelj stigao baš u taj položaj, u taj klanac, u taj dio dana kad sunce pada pod tim uglom. Pa noć kao skrivena konjica-saveznik grune iz šume!

Kažu da Crnogorci nisu bili sposobni i moćni kao vojska tući se po tri dana. Oni su morali sve resurse i svu svoju snagu skoncentrisati u jedan ratnički bljesak. U jedan kolektivni udarac, tačno tamo đe je neprijatelj najslabiji. Psihološko ratovanje u kom se vriska prolamala stijenama, pa su i same stijene izgledale kao borbeni odredi.

Zamislite tu vrstu tenzije! Discipline. Šamanskog hoda između života i smrti. Opijenosti kultom slobode. Takve tenzije u kojoj postaješ sa okolinom jedno i u kamuflaži danima čekaš dva sata bitke! Par sati od kojih zavisi sve. Noć skuplja vijeka. Biti ili ne biti – najpoznatija dilema na planeti, samo sa “malo” manje dekadencije.

U vremenu kad su plemena ratovala između sebe, između krvnih osveta-tada nastaje perfektna harmonija. Sve dođe na svoje. Sve dobija smisao. Kad se brani ognjište, svi dišu kao jedno. E tako se ođe crnogorska slava pretvarala u “velju pjesmu bačenu u stijene”.

Nekoliko vjekova kasnije, kada više ne moramo sabljama i puškama da se branimo (nadam se), preci nam nude istu vrstu mudrosti i odbrambene taktike. Umjesto baruta i bajoneta, mi ćemo se boriti drugim sredstvima. Građanskom neposlušnošću, protestom, reakcijom, aktivizmom, diplomatskom komunikacijom i međunarodnom prezentacijom “crnogorskog problema”.

Takav gest se dešava danas kada će građani, intelektualci, profesori, umjetnici, novinari i aktivisti, dočekati četničkog vojvodu koji je ponizio grad u koji dolazi, na način da će ga dočekati prkos svih 49 narodnih heroja iz tog grada u stisnutim šakama demonstranata podignutim visoko dok mu budu poručivali: “U srcu Crne Gore NIKAD nećeš biti dočekan drugačije osim kao okupator! “

Zavjet naših predaka je da sa fašizmom NEMA KOMPROMISA! One političke struje koje vjeruju da nas zastupaju mogu nam biti prihvatljive isključivo ako ni u jednom trenutku ne odstupe od bazičnih antifašističkih vrijednosti!

Ukoliko se djelovanje suverenističkih političara bude svelo na disciplinovanje od strane režima, u procesu modifikacije u “prihvatljivog partnera”, u konstantnoj šutnji i odsustvu reakcije, da bi bili pozvani u rekonstruisanu Vladu, našu podršku neka ne očekuju!

Ukoliko, ipak, uz svo razumijevanje političkog taktiziranja, budu sa građanima, onda kada se MORA reagovati. Ukoliko sa građanima budu održavali plamen koji će kad tad buknuti i u “jednom potezu” sve promijeniti, tada će i građani morati razumjeti po receptu svojih predaka- MORAMO stajati zajedno!

I u tom zajedništvu sa građanima opet ćete dobiti podršku te javnosti, čak i od onih koji su se zakleli “nikad više”. Ta uzajamna lojalnost, zajedničko “čekanje” konačnog “obračuna”, sa sobom nosi i nagradu razočaranih građana u vidu praštanja, zajedničkog djelovanja i uzajamnog podržavanja.

Ako se pod hitno ne prekinu prakse partijskih bolesnih ambicija i neukusno kalkulantskih flertovanja sa vlašću po svaku cijenu i razmažene građanske prakse opšteg kritizerstva, jeftine kvazi-principijelnosti, tastatura lijenosti bez konkretnih reakcija, čaršijskih animoziteta među ljudima koji dijele opšte ideje, mi gubimo šansu da poput naših predaka učinimo “da bude što biti ne može”.

Koliko puta ste čuli kritizerski komentar: “Bio sam na protestu, ispjevali smo se, izmahali zastavama i pošli kući. Što bi – ništa? E neću ga više ić’!” Nisi samo mahao zastavama, već si kao građanin poslao poruku! Već si stao rame uz rame sa svojim istomišljenikom i borcem za Crnu Goru!

Pokazao si da se ne mirimo! Da plamen u nama drhti, zauvijek! Da smo tu! Uvijek! I kad sve izgleda beznadežno! Da nećemo prećutati kad se ćutati ne smije! Jednom smo imali svi skupa šest i kusur posto nas – prošlo je svega nekoliko godina, a naše ideje su se ostvarile!

Samo nas apsolutna i besprekorna principjelnost, zajedništvo i upornost spašavaju od hegemonističke stihije beogradskih vlasti i njihovih domaćih sluga.

Kada se osvajačka zastava vijori iz crnogorske Skupštine, kad se Ustav grubo prekrši jednom mjesečno, kada su poluge moći u zemlji pod kontrolom druge države, kada bivaju spaljivani najveći nacionalni pisci, a Kju-kluks klanovi bivaju institucionalno zaštićeni, onda je to taj trenutak, moji sugrađani, kada se poput naših predaka okupljamo, stavljamo po strani sve naše sukobe i čekamo TAJ trenutak. Zajedno!

U 21. vijeku “čekati” trenutak nokauta ruralnog, anticivilizacijskog, guslarskog duha sujevjerja, mitova i nasilja, znači biti beskompromisno i strpljivo fokusiran na zajednički cilj. Cilj spašavanja, ne samo naše države i našeg identiteta, već zdravog razuma, u kom neće biti moguće relativizovati spaljivanje Andreja Nikolaidisa u kostimu ozloglašenog rasističkog klana, od strane ministara, a uz šutnju državnih lidera!

Ljudi, samo nas zajedništvo i međusobno mirenje spašavaju! Ne dajte da nas podijele više ni po jednoj vertikali! Makar je ovaj narod dokazao da je sve moguće!

Neka ti ne bude rano da dođeš na Cetinje! Jer se dan danas kaju oni koji zakasniše na Belveder! Jer budi neposlušan prema partijskim spakovanom direktoru na poslu i budi odsutan tih par sati! Ima li ljepše misije, nego kad se opet svi okupimo da branimo obraz i dostojanstvo našoj tvrđavi – Cetinju!? Prađedovi su nam utabali staze, uz praštanje i povjerenje. Idemo skupa njima – do slobodne Crne Gore!

autor: Danilo Marunović

izvor: analitika.me