DANILO Marunović: Samo ti ćuti, doći će i po tebe… (foto)

Čast i bruka žive dovijeka, zato digni glas! Makar onda kad se mora. A sad se mora!

Bulgakov je prognozirao da će tolerancija doći do nivoa kada će pametan morati da ćuti kako ne bi povrijedio osjećanja glupoga. Nije mu ni u najluđim snovima padalo na pamet da će postojati društvo koje će u ime “tolerancije” ućutkivati građansku kritičku misao kako ne bi vrijeđala osjećanja klero-nacionalista.

Vidite, mogu prorežimski mediji, predsjednici države i vlade, pripejd fajteri za ljudska prava i pripitomljeni izvansituaški “intelektualci” da se prave ludi koliko hoće, ali kad kolumniste počnete izvoditi pred sudove, onda znate koliko je sati. To je sasvim drugi nivo borbe u kom je “demokratija” odložena sa strane, u kom su skinute rukavice i počeo otvoreni stil ratovanja za teritoriju, bez foliranja. Rat za Crnu Goru.

Počeli su ikonama. Ljudima su stvarnost servirali tako da biraju između Crne Gore i samog Hrista. Propaganda se za to vrijeme postarala da između Crne Gore i kriminala stavi znak jednakosti. 

Crna Gora – to su korumpirane sudije, tužioci, funkcioneri, narko karteli, šverceri. Oslobođena Crna Gora je “poštena”, “narodu vraćena”, zemlja koja miriše na tamjan. Dovoljan broj ljudi je “progutao” tu manipulaciju, jednom broju je bilo dosta prošlih, a jednom je bilo svejedno – dovoljno da trojanski konj sa kozmetikom “demokratije” uvede nacoše iz 90-ih u centre moći.

Onda je krenulo “ubijanje montenegrizma”. Mikrofoni srpskog sveta su svojim pristalicama jasno i puno puta obećali rušenje Njegoševog mauzoleja, promjenu Ustava, uvođenje zastave trobojke i dvojnog državljanstva koje bi radikalno izmijenilo demografsko identitetsku sliku Crne Gore.

Tako, Crna Gora će postati jedina evropska zemlja, u kojoj se desničari bore za inkluzivnu liberalizaciju stranaca. To je kao da se Mari Le Pen jedno jutro probudi kao Martin Luter King nivo besmisla.

Ikone, sujevjerje i tamjan uspjeli su da animiraju crnogorske građane i izvedu ih na ulicu u desantu na, ispostaviće se, sopstvenu državu. No, građani su (ili većina) pali na ispitu sad kad treba odbraniti ono što ih građanima čini – temelje civilizacije. Pravo na slobodu govora.

Pravo da budeš ono što jesi. Pravo na svoju, a ne tuđu državu. Jer, onog dana kada je trobojka bez crnogorskog grba postavljena u državni parlament, tada smo izgubili pravo da ovu zemlju smatramo i nazivamo svojom. Ona je i zvanično- okupirana. Prejaka riječ?

Pobunjenici se izvode pred sudove. Nezavisni pojedinci bivaju diskreditovani od strane desetina hiljada plaćenih online botova. Istorija biva nanovo “tumačena”. U škole se uvodi tradicionalizam i klerikalizam kao ultimativne društvene vrijednosti. Djeca odjednom kleče po podovima crkava.

“Poželjna”, “zdrava” omladina podrazumijeva steroidne skinhead tetovirane karikature koji ujutru plivaju za krst, a uveče prijete i napadaju kolumniste i novinare. U institucijama vlada strahovlada. Masovno se zapošljavaju glasači u državne kompanije.

Na čelu najvećih preduzeća i institucija sjede lojalni amateri. Šteta njihovog dilentatizma mjeri se stotinama miliona eura po državu. BIA ima aktivnu podružnicu za Crnu Goru. Crni mantili, praćenja, snimanja…

Vrh države je cio proces otćutao i time poslao poruku javnosti. Jasnu. Na političkoj sceni je likvidirana gotovo pa svaka struktura koja je beskompromisno lojalna državi.

Posljednjim bastionima slobodne misli sprema se ukidanje. FCJK se nalazi u stanju iščekivanja egzekucije od strane pažljivo formirane komisije, u kojoj nema stručnjaka iz montenegristike. Cijeli proces je nazvan eufemizmom “reakreditacija”.

Suđenje profesoru Batrićeviću, za komentar na račun SPC nailazi na relativizaciju onda kada bi morao biti primljen opštim koncenzusom, makar u slobodnom društvu.

Svakoga dana na meti tabloidne artiljerije desetina medija iz Srbije ili njihovih ekspozitura nađe se novi pojedinac koji se usudio dići glas. Sredstva napada se ne biraju. Poslanik Huter postao je žrtva tipično nacističkog progona zbog svog prezimena, a službe rovare po grobovima njegovih predaka, objavljujući slike, laži i poluistine.

U pitanju je regionalna stihija moći i vojničke organizacije, u kojima se stari mitovi podgrijavaju kroz popularnu kulturu i sport. U takvoj atmosferi svaka “Noletova pobjeda” je osveta za izgubljene ratove.

Nezapamćena hiperprodukcija TV serija i filmova u Srbiji, između ostalog (pranje novca i obezbjeđivanje gledanosti za plasiranje političke propagande) služi i za “disciplinovanje” dominantno antitotalitarno raspoložene umjetničke scene regiona. 

Gušenje pobunjeničkih poruka idola generacija (glumaca, muzičara, estradnih ličnosti) tako se sprovodi na način da mirovanje kritike biva kupljeno unosnim produkcijama od kojih umjetnička scena nikad nije bolje živjela. Rijetkim primjerima pobune glumaca javno se objavljuje visina honorara, kao prvi znak upozorenja. 

U najgledanijim tabloidnim emisijama regiona, ikone velikosrpskog neonacizma kontinuirano i sistematski, kao veleizdajničke, iz opšte kulture brišu ikonična imena, i živa i mrtva, koja čine tu kulturu. U Srbiji su tako na meti Radomir Konstatinović, Svetislav Basara, Miroslav Krleža, a u Crnoj Gori Boris Dežulović od nedavno slovi za “uštašu”.

Istini za volju, u Crnoj Gori je svaka individualnost uvjek bila prezirana. Naročito iz motiva da ne bi ugrožavala i činila očiglednijim političko mediokritetstvo.

Danas je makar svima jasno – ukoliko centri moći sa političkim partijama koje su lojalne državi ne počnu razmišljati inkluzivno u odnosu na pojedince koji razmišljaju nezavisno, ukoliko ne prošire vidike dalje od partijskih, pruže logistiku i budu kohezioni mehanizam, čak i onda kada to nije popularno za njih – od Crne Gore uskoro neče ostati ništa!

Ne smijemo pristati na stvarnost u kojoj je protest zbog tuđe zastave u parlamentu odraz navodnog nacionalizma! Ovo odavno nije stvar politike, nego dostojanstva, principa, normalnosti i biti ili ne biti. Pravi muškarac i prava žena, kojim se god imenom zvali, nemaju pravo na ćutanje!

Prećutati danas je isto kao zažmuriti na voz u Štrpcima ili okrenuti glavu i pojačati muziku dok u stanu pored muž batinama ubija ženu. Ćutati danas za savjest poštenog čovjeka isto je kao otvoriti vrata aušvickim logorašima za odlazak na posljednji tuš!

Ovih dana svaki pošteni čovjek mora biti u nemiru. U dilemi. U samokritici. U borbi sa svojom savješću. Jesam li uradio dovoljno? Jesam li mogao više? Jesam li mogao glasnije? Ćutati danas stvar je nemorala, sramote i kukavičluka, jer treba hodati istim putevima kao oni divovi koji je nisu dali, pa da će svemir gorjeti!

Kome basta da živi tako, kad u svakom pogledu bude vidio prezir, neka izvoli, neka živi kao crv. Proći će i ovo jednom, a kad prođe shvatiće što je izgubio.

“Čast i bruka žive dovijeka”. Zato, digni glas! Makar onda kad se mora. A sad se mora!

autor: Danilo Marunović

izvor: analitika.me