ALEK Barović: Ustanak i istorija… (foto)
Bitno je dići glas. Ostaviti za istoriju zapis da je ipak bilo onih koji su se bunili. Onih koji nisu dali da Crnu Goru raznose strvinari. Ljudi koji su hrabro stali na branik otadžbine bez obzira na posljedice po sebe i svoje porodice. Na kraju, istorija će dati sud o svemu…
PODGORICA: Crna Gora, Zanimljivosti, vijesti, utorak, 02. 01. 2024… 08: 40… ALEK Barović: Ustanak i istorija… (foto)
Za nekoliko dana navršava se stotinu i kusur godina od početka Božićnog ustanka crnogorskog naroda. Prošle neđelje, navršilo se 100 godina od masakra crnogorskih komita u Rubežima kraj Nikšića.
Ove i nekoliko narednih godina ovakvih će datuma biti još dosta, nažalost, malo ili nikako obilježenih. Prije svega ne obilježenih od države, koja je najpozvanija da to radi.
Jednostavno, među onima koji zemljom gospodare nema volje ni pomisli da odaju počast crnogorskim junacima koje ”krive” za činjenicu da danas imaju protivnike. Sve će se svesti na individualne grupe patriota koje će poći da polože cvijet na grobove mučenika.
Međutim, ako ne pamti država, ili bolje reći ne želi da pamti, pamti istorija. Crnogorska istorija je uvijek umjela da zapamti velike ljude i junake, iako im formalno nikada nije odato priznanje.
To je valjda neki crnogorski DNK i tradicija da se pamti dobro, a zaboravlja loše. I dok danas znamo imena desetina crnogorskih komita, malo ko od glasovitih Srba danas umije nabrojati barem dva imena učesnika tzv. Podgoričke skupštine, ne računajući možda njenog predsjednika i par potpredsjednika. Tako se Crna Gora sveti za izdaju. Brisanjem iz istorije.
U drevnom Egiptu najveća kazna u njihovom pravnom sistemu, koja se izricala veoma rijetko za nezamislive zločine plemićima bilo je brisanje iz istorije. Egipćani bi onda čekićima iscukali i uništili sve hijeroglife i spalili papiruse na kojima se ime osuđenog nalazi. Da ga nema, jer nije dostojan pomena i istorije.
Slično je i kod nas, mada to rade neke više sile. Mislim, jeste li ikada čuli ikoga od glasovitih srpskih političara ili aktivista da kaže: ”E moj je prađed bio učesnik Podgoričke skupštine!”. Ja nisam za sve ove godine koliko pratim politiku.
Istorija govori koja je strana ljudska i časna, a koja je izdajnička. I ništa se neće promijeniti ni ovoga puta
Božićni ustanak možda je bio nedovoljnog broja i slabo organizovan. Nije se moglo više ni očekivati. Država je bila potresena korotom iz tri rata, nije bilo doma koji nije bio zavijen u crno. Što je preteklo od metka ili bajoneta ubila je španjolica. Glad i nemaština harali su i potresali i tako devastirano stanovništvo. Na kraju je došla i izdaja i neke vođe ustanka su uhapšene.
Uz sve te poteškoće, ustanak je ipak ušao u istoriju. Ne jer je bio uspješan, već jer je zametnuo klicu borbe za oslobođenje Crne Gore. Često volim da kažem da nije bilo Božićnog ustanka 1919. ne bi bilo ni 13. jula, a na koncu ni 21. maja.
Ne bi bilo ni današnjeg otpora necivilizacijskim vrijednostima koje prijete da poput zmije obgrle Crnu Goru i smrskaju je u komade. To je produkt tog velikog događaja iz 1919. Ustanički meci nisu lećeli sa namjerom da promijene zapečaćenu sudbinu Crne Gore, već da u vijek i jače pošalju poruku da je ta izdaja Crne Gore bila pogrešna i da se na nju nije ćutalo.
Današnje vlasti na svaki mogući način pokušavaju da predstave sve te istorijske događaje kao stopostotno prihvaćene od strane crnogorskih građana. Često možemo pročitati laži da je Podgorička skupština bila opšteprihvaćena, iako na izborima za Konstituantu nije dozvoljeno zelenašima da istaknu svoju listu.
Po zapisima funkcionera tadašnje vlasti, vidise da su se na zabranu isticanja zelenaške liste odlučili iz razloga što su smatrali da će dobiti više nego pola glasova! Toliko o volji građana i ”legitimnoj” ”Skupštini”.
Slično se dešava i danas. Još od 2020. pokušava se nametnuti da su tzv. litije bile posjećene od strane skoro pa cjelokupnog stanovništva. Pričalo se da je bilo i po dvije stotine hiljada ljudi koji su šetali za Amfilohijem Radovićem u sred najgore pandemije virusa koja je pogodila svijet u proteklih 100 godina. Smatrali su da je virus izmišljotina Đukanovića, svjetskih lobija i ostalih teorija zavjere. Na kraju je i sam Amfilohije umro od posljedica korone.
Ako ne pamti država, ili bolje reći ne želi da pamti, pamti istorija
Danas se pokušava predstaviti vlast kao odraz cjelokupnog stanovništva. Ako se protiviš vlastima onda te optužuju da si protiv cjelokupne volje građana ili naroda kako oni kažu. Niko ne pominje onih 49% ostalih koji nisu glasali za ovo ludilo. Njih kao da nema, kao da ne postoje i kao da nemaju nikakva ljudska prava.
Zbog toga je bitno dići glas. Ostaviti za istoriju zapis da je ipak bilo onih koji su se bunili, i to ne mali broj. Onih koji nisu dali da Crnu Goru raznose strvinari. Ljudi koji su hrabro stali na branik otadžbine bez obzira na posljedice po sebe i svoje porodice.
Na kraju, istorija će dati sud o svemu. Ko je bio čovjek, a ko izdajnik. Istorija isto govori koja je strana ljudska i časna, a koja je izdajnička. I ništa se neće promijeniti ni ovoga puta, pa koliko gođ ovo zlo trajalo.
Neko će u istoriju poć kao primjer patriotizma, neki događaji će se zapisati kao odbrana Crne Gore i biti okićeni zlatnim vijencem među ostale značajne datume naše istorije. Drugi će završiti na smetlištu istorije, posramljeni i zaboravljeni. Tamo im je i mjesto.
izvor aktuelno.me