ANDREJ Nikolaidis: To je nama korupcija dala, da imamo Vučića maršala… (foto)

Crnogorska zbilja nudi nam zanimljivu varijaciju slavne Johnsonove misli. Ovdje smo, naime, svjedočili paradnoj borbi protiv kriminala i korupcije, iza koje se odvijala veleizdaja zemlje i sistematsko razvaljivanje i obesmišljavanje države. Na ovome svijetu, gadluk je opšte načelo.

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, vijesti, utorak, 19. 12. 2023… 19: 09… ANDREJ Nikolaidis: To je nama korupcija dala, da imamo Vučića maršala… (foto)

Andrija Mandić, osim zarad licemjerja i održavanja iluzije, zarad varke, ne bi bio na fotografiji koja trijumfalno prikazuje da je srpski svet uspostavljen? Zašto, kada je uložio nemali napor u taj politički cilj?

Piše: Andrej Nikolaidis

Na fotografiji koja prikazuje (ne dao dobri Bog) posljednji izborni trijumf Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije vidimo okruženog nositeljima visokih državnih funkcija u drugim srpskim državama.

Ispred Crne Gore tu je Andrija Mandić, predsjednik skupštine. Ispred Bosne i Hercegovine, odnosno bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, tu su predsjednik RS-a Milorad Dodik i njegov ministar sigurnosti, Nešić.

Fotografija o kojoj govorimo je grupni portret srpskog sveta. Ništa na toj fotografiji nije slučajno: naprotiv, sve je detaljno koncipirano i precizno realizovano. U tom smislu, predsjednik Milatović nije u pravu. Andrija Mandić se, naime, nalazi tačno tamo gdje mu je mjesto.

Zašto Andrija Mandić, osim zarad licemjerja i održavanja iluzije, zarad varke, ne bi bio na fotografiji koja trijumfalno prikazuje da je srpski svet uspostavljen? Zašto, kada je uložio nemali napor u taj politički cilj?

Kraj Vučića nisu srpski pjesnici, slikari i glumci iz raznih krajeva srpskog kulturnog prostora, koji nesumnjivo obuhvata i Crnu Goru i BiH. Ne. Tu su, ponavljam ljudi koji simbolički predstavljaju države. Jer je poruka jasna: fotografija prikazuje srpski državni, ne tek kulturni prostor.

Visoki predstavnik u BiH, gospodin Christian Schmidt, rekao je nedavno kako Aleksandar Vučić ne pravi srpski svet.

To je tačno. Ne pravi ga. Već ga je napravio. Odnosno, sam se napravio. Gospodin Schmidt je, naime, da budem precizan, rekao kako “ Vučić ne podržava srpski svet“. Dakle, to se, jebaji ga, samo napravilo – kao kamen u bubregu, recimo– a Vučić to ne podržava. Samo održava. Danas čitav taj srpski svet, kojega nema, glasa za Vučića: čitav je, praktično, jedna izborna jedinica. I to je bila važna poruka izbora o kojima je riječ.

Napomena za naročito glupe i naročito pokvarene čitaoce koji tvrde da ne primjećuju gdje im je taj, da prostiš, srpski svet. Čine ga, taj srpski svet, da prostiš: Srbija, Crna Gora i pola Bosne.

Zamišljeno je da njegov sastavni dio bude i sjever Kosova: ali ne da Kurti. Jer je Kurti, za razliku velikana koji su u nas bili ili jesu na vlasti – političar, a ne vazda gladni kokošar. I nije korumpiran, za razliku od naših doajena.

Pa ga „naši zapadni prijatelji“ nemaju čime ucijeniti i natjerati ga da ih posluša pa Vučiću isporuči „zajednicu srpskih opština“ koju će ovaj onda, malo po malo, pravno, medijski, ekonomski i na svaki drugi način isključiti iz poretka Kosova te priključiti srpskome svetu.

Da je srpski svet neki duhovni entitet koji podrazumijeva srpski kulturni, jezički i ostale fine prostore koji nemaju granice, dio srpskoga svijeta bili bi i, recimo, štatijaznam – Beč i Čikago. I u jednom i u drugom Srba, naime, ima više nego u Crnoj Gori, na Kosovu ili u Istočnoj Bosni sa Istočnom Hercegovinom.

Ali jok. Srpski svet je klasično zapišavanje teritorije. Samo se te teritorije Srbiji, za razliku od pokušaja iz 1992, imaju pripojiti bez rata i postupno. Kad se za to svore uslovi.

Srpski sveta vam je kao Lesi, Bigfut i Jeti– ali obratno. Nabrojene kreature, naime, niko nije vidio – samo neki tvrde da jesu. Srpski svet, pak, vide svi– samo neki tvrde da ne vide.

I nije, pritom, stvaranje srpskoga sveta bilo nikakva tajna. Naprotiv. Malo je šta na ovim prostorima bilo transparentnije od njegova rasta i uspostave. Da su nam tenderi tako transparentni, gdje bi nam kraj bio.

Sve se dešavalo javno, naglas i naočigled. Važni ljudi su govorili da se to pravi. Važne institucije Republike Srbije pisale su dokumente o tome. Vlade donosile odluke kojima je taj svet armiran. Samo su falile one žute table na kojima piše „u izgradnji“ i stoji crtež projekta, sa datumom do kojega će objekat biti dovršen.

Pa ipak, u Crnoj Gori ne manjka ljudi koji su u stanju stati pred kamere i saopštiti da je srpski svet tek bauk, tek dio narativa „Milovih propagandista“.

Srpski svet je uspostavljen, između ostalog uz amin i aktivnu podršku velikih sila. Pritom, uloga Rusije u tome bila je najmanje važna i nipošto presudna. Važna alatka u uspostavi tog svijeta bila je antikorupcijska borba. Neće biti da niste primijetili: nedvojbeno korumpirani režimi Mila Đukanovića i Bakira Izetbegovića su pali. Nedvojbeno korumpirani režim Aleksandra Vučića– nije.

Dapače: o njegovoj korupciji se ne govori. Vučić, čini se, vlada bezgrješno. I tako će biti onoliko dugo koliko traje iluzija Kvinte da Vučić ustupcima može biti korumpiran: da ga se tako može ubijediti da, suprotno autentičnoj volji građana Srbije, tu zemlju povede na zapad.

Samuel Johnson, tvrdi konzervativac i važan autor britanske političke misli 18. vijeka, autor je često citirane i pogrešno tumačene misli: “Patriotizam je posljednje utočište za hulje”. Nekoliko propagandista srpskog sveta koji djeluju u Crnoj Gori ovu je misao koristilo ne bi li se obračunali sa crnogorskim patriotizmom i prikazali ga ne samo kao primitivan, nego i korumpiran.

Johnson, dakako, ne misli na svaki patriotizam. Naprotiv: on iznosi kritiku lažnog patriotizma. Tačnije, kritiku lažnog patriotizma koji je prepoznao kod Williama Pitta starijeg i njegovih pristalica. Pitt je bio britanski premijer od 1766. do 1768.

Crnogorska zbilja nudi nam zanimljivu varijaciju slavne Johnsonove misli. Ovdje smo, naime, svjedočili paradnoj borbi protiv kriminala i korupcije, iza koje se odvijala veleizdaja zemlje i sistematsko razvaljivanje i obesmišljavanje države.

Na ovome svijetu, gadluk je opšte načelo. No gadluk onih koji su pod zastavom antikorupcijske borbe sproveli izdaju i bili pješadija velikosrpskog nacionalizma postavlja visoke standarde gadosti.

Istovremeno, oni su ulagali nemali napor da istinski patriotizam ljudi koji ne da nisu korumpirani, nego su i sami bili žrtve korupcije i lažnih patriota, bude žigosan kao podrška korupciji: kao kriminalna djelatnost, takoreći.

Crnogorska zbilja je, kažem, pokazala ovo: antikorupcijska borba posljednje je utočište za hulje.

izvor CdM.me