DRAGAN Bursać: Četnički vojvoda ANDRIJA Mandić– sadašnjost i budućnost ove Crne Gore… (foto)

“Ko o čemu, četnici o pomirenju”- Ako ćemo iskreno i ako znamo da je i Vučić bio (i ostao) favorit EU, onda možemo zaključiti da Brisel i nije nešto gadljiv na neočetnike na poziciji moći diljem Balkana, piše Bursać. 

Vijest glasi kako je prvi čovjek prosrpske i proruske desnice i četnički vojvoda Andrija Mandić izabran za predsjednika crnogorske Skupštine.

Čovjek kome je Vladimir Putin na srcu, na fotografiji i u duši, čovjek kome su četnici ideološki i životni uzor, čovjek koji iskonski prezire NATO, čovjek kome je prijatelj notorni Milorad Dodik, čovjek koji ne priznaje Kosovo, niti genocid u Srebrenici, postao je tako prvi čekić Skupštine i svojim likom i djelom najslikovitije pokazao kamo ide Crna Gora u bliskoj budućnosti.

Ko o čemu, četnici o pomirenju…

Naravno, trebalo je zbog inostrane javnosti “umiti“ Mandića, proprati ga u više PR voda, odjenuti ga u neko, makar malo prihvatljivo ruho za osjetljive oči Evropske unije, pa ga takvog u kasni sat staviti pred skupštinsku govornicu.

Mada, ako ćemo iskreno i ako znamo da je i Vučić bio (i ostao) favorit EU, onda možemo zaključiti da Brisel i nije nešto gadljiv na neočetnike na poziciji moći diljem Balkana. Protokolarno se pojavi izolovani briselski glas koji kaže:

“Ljudi, da li ste vi normalni”, ali sve to progura uravnilovka stabilokratije, koja po načelu Angele Merkel kaže: “Dajte im lokalno rukovodstvo što radikalnije, samo da klimaju glavom prema nama i svršena stvar”.

Po okončanju višesatne noćne rasprave u crnogorskom parlamentu, četnički vojvoda Mandić da je rekao kako je njegova misija da, pazite sad, pomiri Crnu Goru.

“Moja je misija, ako dobijem podršku, da pomirim Crnu Goru i ja ću se tako ponašati”, poručio je pobjedonosno Mandić.

A šta to konkretno znači?

To znači isto ono što znači i u Srbiji i entitetu Republika Srpska. To znači guranje četnika i partizana “pod isti krov“; to znači da će četničko naslijeđe biti revidirano po uzoru na Srbiju; to znači da će koljači i nacistički kolaboracionisti iz Drugog svjetskog rata postati “dobri momci“; to znači da će udžbenici historije biti prepuni fotografija i fabrikovanih podataka o “dva pokreta otpora“;

To znači da će najmlađi u sklopu “pomirenja“ učiti kako nije samo Sava Kovačević narodni heroj, nego je to, bez svake sumnje, i četnik Dragoljub Draža Mihailović; to znači da će manjinski narodi biti još ugroženiji nego što već jesu;

To znači, da se razumijemo na koncu, da će Crna Gora nakon izbora Andrije Mandića u prvog skupštinara još brže, jače i bolje krenuti putem “srpskog sveta”, gdje je već raširenih ruku čeka Milorad Dodik i njegova klika koja uveliko nekažnjeno razvaljuje Bosnu i Hercegovinu.

Crna Goro, dobrodošla u ‘srpski svet’!

“Kada govorimo o tome da je neophodno kroz vrijeme promovisati da se Republika Srpska i Crna Gora u stvaranju cjelovite države na Balkanu, ne bi trebalo nikoga brinuti jer je to realno i očigledno. Ovdje žive dominantno Srbi i nisu nikada prihvatili da žive u unitarnoj BiH”, zaključuje zapjenjeno Dodik dok istovremeno šalje telegram u kome čestita bratu po ideologiji, vojvodi Andriji Mandiću na izboru u prvog čovjeka crnogorske Skupštine.

Jer to nije mala stvar. Konačno Crna Gora dobija otvorenog, manifestnog četnika, koji će komandovati najvišim državnim tijelom. A govoriti da je Mandić prešao na neki proevropski put, na osnovu njegovog blagog izdiktiranog govora na inauguraciji je čista budalaština.

Za Mandića je prava i jedina Evropa, kao uostalom i za Dodika samo onapod ruskom čizmomu kojoj će biti stvorena kolaboracionistička velika Srbija sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Kosovom i dijelovima Sjeverne Makedonije i Hrvatske kao svojim dominionima. I nemojte niti jednog trenutka posumnjati u te ideje.

Od latentnih do manifestnih četnika…

Opet, paradoksalno, možda je i dobro što je neočetnik Mandić na čelu Skupštine, jer su, kako napisa književnik i publicista Edin Smailović sada stvari do kraja ogoljene i javno predstavljene onakvim kakve jesu.

“Iskreno, Andrija Mandić je puno bolje rješenje za ovu funkciju od, u prethodno pominjanim političkim kombinacijama, lidera Demokrata Alekse Bečića koji je i ranije obavljao istu funkciju. I Andrija Mandić i Aleksa Bečić, kao i većina funkcionera Pokreta Evropa sad pripadaju istom svjetonazoru“.

I to je sva poenta!

I Aleksa Bečić, i Jakov Milatović, i Milojko Spajić, kao i prije njih Dritan Abazović bili su samo i jedino posredni igrači Beograda i Aleksandra Vučića.

Bili su klasični Trojanci, koji su pričama o borbi protiv korupcije, povećanju plata i izmaštanim ekonomskim reformama pokupili glasove, a onda ih jednostavno predali Crkvi Srbije i otvorenim neočetncima, poput Mandića, Kneževića i nekadašnjeg Demokratskog fronta, da s njima rade što hoće.

A to šta svi oni hoće poprilično je jednostavno i sastoji se od tri stavke:

• popis
• referendum
• izmjena Ustava

Što se tiče popisa, stvar je do kraja jasna: cilj je da prosrpske partije s PR mašinerijom iz Srbije na pogon Aleksandra Vučića i patrijarha Crkve Srbije Porfirija Perića uvjere neodlučne Crnogorce kako su Srbi.

Time bi broj novopopisanih Srba narastao taman dovoljno da se mijenja ustav zemlje i da se od građanske, multietničke i antifašističke, Crna Gora za početak pretvori u neku nacionalnu tor- državu po ugledu na isparcelisanu dejtonsku Bosnu i Hercegovinu u kojoj bi Srbi imali najveće ovlasti.

Naravno, referendumom bi se odredila sudbina Ustava, ali i fakat hoće li Crne Gore biti kakva je ona danas.

Zloslutno iz Banjaluke na tu temu progovara, a ko bi drugi neko Milorad Dodik, koji kaže:

“Bilo bi zanimljivo provjeriti volju građana Crne Gore, ali ne na Lajčakovom, već demokratskom referendumu, čak i u ovom trenutku, a šta bi tek takav referendum mogao pokazati za 50 ili 100 godina”. Kazuje ovo Dodik zaključujući da “Srbi u ovom vijeku treba da formiraju jedinstvenu državu koju čine Srbija, Republika Srpska i Crna Gora“.

I stvar je kristalno jasna: velikosrpski elementi sa Dodikom, Mandićem i Vučićem te patrijarhom Porfirijem na čelu radiće na tome da se prvo kroz popis, a potom i referendum ne samo potvrdi predominacija Srba u Crnoj Gori, nego da se ista ta Crna Gora u neko dogledno vrijeme i zvanično ustroji kao izborna jedinca srpskog sveta aka Velike Srbije.

Neko će pitati, a šta je s NATO-om, čiji je Crna Gora član? U kalkulaciji tih istih srpskih lidera i u Crnoj Gori i u regionu, ta organizacija će se namaštanim izlaskom ruskih tenkova na Dunav sama od sebe povući na “sigurne pozicije u staru Evropu“.

Neko će kazati da je to čista budalaština, ali se velikosrpska ideja uzda u Putina k'o u “pravoslavnog boga“ i tu nema odustajanja, pogotovo ako znamo da otprije u Crnoj Gori postoje baš promandićevske snage koje bi vrlo rado “ispisale“ zemlju iz NATO-a.

Mrak umjesto zaključka

Da rezimiram, desilo se ono što sam svih ovih godina predviđao: na krilima i uz pomoć potpisa latentnih srpskih nacionalista i populista u Pokretu Evropa sad, na poziciju moći je došao četnički vojvoda koji će samo nastaviti tamo gdje je stala apostolska vlada iz 2020. koju je sastavljala Crkva Srbije, a kontinuitet je gradio Dritan Abazović.

Dakle, zemlja će putovati daleko od Brisela i još dalje od normalnog svijeta, negdje prema Beogradu i dalje prema ruskim stepama. I u to nema nikakve sumnje.

Crna Gora, to se može vidjeti iz aviona, tone i pretvara se u nešto što se zove Južna Republika Srpska. Poređenje s tim bosanskohercegovačkim entitetom je naprosto frapantno: od najavljenih tužbi za sve ljude koji misle svojom glavom, do prvog skupštinara Andrije Mandića, koji je ideološki blizanac nekadašnjem prvom čovjeku skupštine RS- a, ratnom zločincu Momčilu Krajišniku.

Neko će pitati: a šta je s građanima Crne Gore?

Ništa.

Eno ih piju (dojč) kafu ispred podgoričkih, nikšićkih i primorskih kafića i čekaju da im velikosrpski populisti nerealno povećaju plate i penzije, koje će oni svojim kafama finansirati.

Lijepo vrijeme za zle ljude. A Crnoj Gori neka je Bog na pomoći, pošto vidimo da nema neke vajde od međunarodne zajednice, lokalne politike i dobrih ljudi koji bi pomogli, ali ih niko ne sluša.

autor: Dragan Bursać

izvor: Al Jazeera BalkansI