NEBOJŠA Redžić: Odlazi cirkus… (foto)

Iza njega će ostati samo olinjala livada na kojoj je blizu dvije godine čamila ta cirkuska šatra i bezbroj ispljuvaka, prosutog otpada i šarenih laža koje je u stampedu primitivizma po ekološkoj državi prosuo polusvijet koji ga je slijedio i koji mu se divio…

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, vijesti, nedelja, 28. 10. 2023… 20: 18… NEBOJŠA Redžić: Odlazi cirkus… (foto)

Sa nadom zdravomislećih ljudi (ako ih još ima) da se tako loš klovn više nikada neće dočepati poluga vlasti u kojima će, poput Kaligule koji je svog konja proglasio za senatora, državne poslove povjeriti šimpanzma, međedima, slonovima i po kojoj žirafi…

Označavao sam ga u tekstovima kao Kuju Vidosavu iz Ženidbe kralja Vukašina. Poredio ga sa Vidkun Kvislingom i nagovijestio da će se za izdajnike ubuduće koristiti odrednica „dritan“. Nazivao sam ga lažnim carem Dritanom malim. Citirao Nenada Čanka i onu rasprostranjenu: „Lažeš kao Dritan“. Govorio mu da je sramota važna i da bi ponekad morao da se zacrveni.

Piše: Nebojša Redžić

Šta nakon svega reći o Dritanu Abazoviću dok se dobro zamišljena, a katastrofalno izvedena cirkuska predstava bliži kraju? Kakvu poruku poslati o opskurnom liku koga je neka teška elementarna nepogoda donijela na političku površinu Crne Gore, iz neke prsle cijevi, u vidu tekućine nimalo prijatnog mirisa? Kako označiti kraj vladavine destrukcije, neprava, svjesnog i namjernog urušavanja svih tradicionalnih crnogorskih vrijednosti, a biti dovoljno pristojan i elementarno vaspitan pa ne opsovati…

Bila su to upozorenja, opomene da je udario na nešto što je Crnogorcima najsvetije– na one etičke vrijednosti kakve su vrlina, čast, ponos, dostojanstvo, obraz. U sve se uneredio. Gotovo sadistički radio je na tome da poništi i zatre sve crnogorsko.

Još od Belvedera kada je htio žrtvovati krv Crnogoraca zarad asimilatorskog pira srpskih popova, pa sve do završne ujdurme kojom je broj Srba u Crnoj Gori projektovao po mjeri svog mentora iz Beograda, Abazović kao da se trudio da se smuči Crnogorcima. I da, uspio je.

Za njim, kao za istrošenom i upotrijebljenom krpom, neće žaliti niko. Ni Beograd, čije instrukcije nije uspio da do kraja sprovede u djelo. Ni crkva Srbije kojoj je potezom pera poklonio grobove naših predaka. Ni međunarodni činbenici koji su se samo pretvarali da ne vide kako ih uporno i bestidno taj mališa – laže. Ponajmanje njegovi glasači koji su shvatili u koliki ponor prevare ih je uveo svojim predizbornim obećanjima.

Dritan Abazović sjutra će odlepršati poput Balaševićevog cirkusa iz „našeg malog grada“ sa nizom uspješnih predstava u kojima je unižavao i institucionalno sakatio Crnu Goru, ali i kompletnim utiskom da je taj zabavljač opasnih namjera ipak neuspješno odigrao povjerenu mu ulogu da cijelu Crnu Goru baci na koljena – da kleči pred popom Porfirijem i sličnim mu po nacističkim stavovima Joanikijem II.

Iza njega će ostati samo olinjala livada na kojoj je blizu dvije godine čamila ta cirkuska šatra i bezbroj ispljuvaka, prosutog otpada i šarenih laža koje je u stampedu primitivizma po ekološkoj državi prosuo polusvijet koji ga je slijedio i koji mu se divio. Sa nadom zdravomislećih ljudi (ako ih još ima) da se tako loš klovn više nikada neće dočepati poluga vlasti u kojima će, poput Kaligule koji je svog konja proglasio za senatora, državne poslove povjeriti šimpanzma, međedima, slonovima i po kojoj žirafi.

Zašto je želio biti Srbin?

Da se razumijemo: Dritan Abazović nije bio problem Crne Gore zato što je Albanac (kako je jednom zakukao u parlamentu). Naprosto, za nas koji u ljudskoj vrsti vidimo samo dobre i loše, on je bio nekako suviše loš. Na neki čudan, netipičan, nimalo uobičajen način. Nekako upadljivo, iritantno, uz jasan zaključak da svaki njegov nastup vrijeđa inteligenciju svakoga sa IQ-om preko 86.

On se čak, kao niko prije njega, potrudio da sruši tradicionalno lijepu predodžbu koju Crnogorci imaju o Albancima. Ne o onima kakvi su bili Sejdo Bajramović ili, prije njega, Rahman Morina. Nije, naravno, Dritan kriv ni što mu je otac pohodio Gazimestan 1989. godine i ohrabrio nakane jurišnika Velike Srbije da prospu krv diljem bivše Jugoslavije.

Ali, makar bi stari Crnogorci mogli reći da mu je „imalo po kome doć“. Jer, biti Albanac na Gazimestanu koji je bio najava velikosrpske agresije na okolne države, nalik je situaciji da Hašima Tačija dovedete na Cecin koncert da aplaudira Arkanu. A Dritan je kao dijete puno dječačkih snova i fantazija, gledao i upijao.

Ne bi se nakon svega moglo reći da je on, kada su ga mutne vode donijele u crnogorski državni vrh, izdao interese Albanaca. O, ne. Sve što je pokupio od Sejda, Rahmana i oca, bio je taj – sa stanovišta prosječnog Albanca – izdajnički poriv. Ipak, sve što je radio sa pozicije potpredsjednika Vlade, pa potom premijera Crne Gore, bilo je u interesu dva velikodržavna projekta u regionu – srpskog i albanskog.

On je odabrao zaobilazni put i činio je to vrlo vješto, naravno gledano iz ugla onih koji su ga lansirali u političku orbitu. Djelovalo je da je samo srpski igrač, da radi samo ono što mu nalože Aleksandar Vučić i crkva Srbije, da troši samo pare koje je poput Judinih srebrenjaka dobijao u Beogradu. No, sve što je činio za interese „srpskog sveta“, zapravo je svoj posredan odraz imalo po interese Velike Albanije.

Tu prije svega mislim da podmukli projekat „Otvoreni Balkan“ za koji se borio iz petnih žila, sve dok mu pljusku nije lupio jedan od onih koje je prevario– Gabrijel Eskobar. Potom, negativnom selekcijom Albanaca koji se bave politikom, uporno se trudio da DPS- ovski mit o građanskoj državi i multietničnosti, sruši do temelja. 

Favorizovanjem likova kakvi su lokalni šerifi Tuzi i Ulcinja Nik Đeljoštaj i Omer Berjaktari, te čovjek od povjerenja u ANB-u Artan Kurti, Abazović je gurnuo prst u oko međunacionalnom skladu.

Upravo zato – da bi pogurao interes Velike Albanije – Dritan se neskriveno i sa mnogo energije trudio da pomogne projektu Velike Srbije koji je po ruskom modelu, preimenovan u „srpski svet“. Zapravo, on se potrudio da se uklopi u onu kada neko želi biti „veći katolik od pape“.

I zaista, nije birao sredstva da se predstavi kao veći Srbin od svih. Eh, da je samo, nesrećnik, pogledao što o takvima piše Vujaklija: „To se kaže za nekoga ko previše oponaša nečije postupke, riječi i ideje, a ni sam ih ne shvata. To se obično završi tako što se pomenuti postupci i riječi svedu na idiotizme“.

I zaista: kada bi čovjek pomenuo sve gluposti i idiotarije kojima je Dritan zasipao ovdašnju javnost – počev od misterije o 21 milionu do debilne izjave da su „većina stanovnika Crne Gore Srbi” – trebalo bi još mnogo prostora.

Ovako, neka ostane podatak koga – zbog toga što govori sam za sebe – ne treba komentarisati. Dritan Abazović je „najbolji“ politički produkt Miška Perovića i oca Gojka, pojava satkana od laži, mržnje i otrova prema svemu crnogorskom. Baš kao i njegovi politički očevi.

Putuj Dritane

U (završnoj) priči o Dritanu Abazoviću, ne može se zaobići ni odgovornost DPS-a. To je, znate, ona stranka višedecenijskog trajanja, koja je glasala da Abazović bude premijer, dajući mu podršku za manjinsku Vladu. 

Biće da su Roćenovi puleni suviše podmladili partiju i otarasili se prijeko potrebnog iskustva, kada su malenom Dritanu dozvolili da ih tako drsko prevari i radi sve suprotno od onoga što je dogovoreno. Ako su uopšte nešto čvrsto i dogovorili. Jer, da je aranžman sa Abazovićem sadržao kontrolne mehanizme kojima bi se čuvali temelji na kojima je trebalo da počiva ta Vlada, teško da bi potrčko Beograda i Tirane mogao činiti što mu je volja.

A činio je. Udaljio „buldožer politikom“ Crnu Goru od Evrope, svjesno ustupajući primat Beogradu u evropskim integracijama. Urušio pravni sistem, bio policajac, tužilac, sudija i drugostepeni organ. Uništio ekonomiju podrškom programu Evropa sad 1 i nizom odluka kojima nas je svjesno gurao u samrtni ropac potrebe da pomoć za elementarne stvari tražimo pomoć iz Beograda.

Dozvolio demografsku eksploziju politikom nekontrolisanog priliva emigranata iz Rusije, Turske i Ukrajine. Prekinuo nam vazdušnu vezu sa svijetom, najprije gašenjem nacionalnog avioprevoznika Montenegro, a u završnom činu ukidanjem low cost linija sa najljepšim i najvažnijim evropskim gradovima.

Nekako mi baš ovo sa avionima biva kao paradigma Dritanove vladavine. Jer, iako rođen i odrastao na moru, on nikada nije razumio more. Baš kao što ne razumije ni nebo, osim kada leti da bi državnim novcem ostvario svoje dječačke fantazije.

Ali, more i nebo kao resurs, šansu da se emancipujemo, da se otvorimo ka svijetu, razvijamo ekonomiju ili uživamo– nije shvatao kao prednost, već je u svemu vidio strah od prosvijećenog građanina kakav bi mogao da pokvari ovdašnju idilu „srpskog sveta“. Zapravo, nebo i more, od prvog su dana za 30-avgustovsku većinu, sa Dritanom na čelu, bili su avantura civilizacije za koju nijesu spremni.

No, iako nije razumio nebo, ponašao se kao da živi u oblacima. Nikada nije reagovao na fašističke grafite u Pljevljima, „kukanje Turaka“ u Nikšiću, „Nož, žica, Podgorica“ u glavnom gradu… Uh…kad pomenuh Srebrenicu… kako zaboraviti epsku bruku koju je državi iz koje dolazi i poziciji sa koje je govorio, nanio u Potočarima kada je relativizovao genocid i srpsku krivicu sramotnim riječima koje mi je mučno i da citiram.

Iza Dritana Abazovića neće ostati ništa. Njegov politički idol AV makar gradi autoputeve i bolnice. Mali Abaz je presjekao mnoge vrpce, ali su sa tih gradilišta mašine po pravilu odlazile već sjutradan. Nijedna brojka ne ide mu u prilog. Pompezne riječi o borbi protiv kriminala i korupcije, ostale su da lebde u vazduhu i čekaju prvi sjeverac.

Od njegove „ruke pravde“, ostaće samo rashodovani trajekt kod Lepetana koji, baš kao ni njegov „kum“, ničemu ne služi. Tajkune i kriminalce ta je ruka samo pomazila po glavi, a činjenica da za njegovog vakta takvima nije donijeta nijedna presuda, govori dovoljno. A Temeljni ugovor? Njega će ukinuti prva naredna vlast u kojoj bude Crnogoraca.

Da je kojim slučajem Njegoš živ, siguran sam da bi našao prave riječi da okarakteriše lažnog premijera. Ili, naprosto, ne bi gubio vrijeme na njega, već bi ga samo pridodao onoj čuvenoj đe „kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte i Dritane…jer svi oni „biše i minuše…pa nestaše…a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi…“

Putuj Dritane i ne misli na manastir(e). Biće oni opet naši, crnogorski.

izvor aktuelno.me