MIODRAG Vlahović- DIPLOMATSKA POŠTA: Prije i poslije Njujorka- Ruža vjetrova… (foto)

U diplomatiji postoje formulacije koje jasno pokazuju što su bili sadržaj i atmosfera na nekom susretu, čak i bez podataka o tome što je sve bilo rečeno i pominjano. Knjiški primjer takve situacije smo vidjeli u izjavi zamjenika pomoćnika državnog sekretara Gabrijela Eskobara, poslije susreta sa Milatovićem.

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, vijesti, petak, 22. IX. 2023… 14: 38… MIODRAG Vlahović- DIPLOMATSKA POŠTA: Prije i poslije Njujorka- Ruža vjetrova… (foto)

Dakle, Milatoviću je ,,jasno stavljeno do znanja“ što SAD očekuju u smislu sastava nove vlade, a Predsjednik je ,,signalizirao“ da je razumio tu poruku. Oštrije od toga se ne može reći, osim u situacijama kada se dvije zemlje spremaju na sukob

Crnogorsko učešće na generalnoj debati sedamdeset i osmog zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija nije moglo proći bez uobičajenih crnogorskih egzotičnosti.

Za to se nije pobrinuo samo odlazeći premijer i koordinator Ministarstva vanjskih poslova Dritan Abazović. Njegova želja za samopromocijom je samo prvi sloj razloga zbog kojih je ministarstvo na čijem je čelu prijavilo njegovo učešće na godišnjem skupu svjetske organizacije kao premijera i šefa (dijela) delegacije. Pravi razlozi se tiču njegove političke pozicije kojoj, po svoj prilici, neumitno curi vrijeme.

Bilo je interesantno posmatrati nadgornjavanje i prepucavanje između Abazovićevog i kabineta novog Predsjednika države u vezi puta za Njujork. Saveznici po pitanju neformiranja 44. vlade su se, bar na kratko, sučelili u vezi toga ko i kako putuje za Njujork.

Na kraju su obojica otputovali, jer je pitanje prvenstva i prioriteta riješeno – kako i treba – u korist predsjednika Milatovića. Uostalom, na njega je bio red da predvodi delegaciju, po – nepisanom, ali čvrstom – pravilu uspostavljenom odmah po obnovi nezavisnosti: jedne godine šef delegacije je Predsjednik, a sljedeće Premijer- i tako redom.

RAZJEDINJENA NACIJA U UJEDINJENIM NACIJAMA

Pošto je odlazak (inače nerazumno i nepotrebno) megalomanskih delegacija osiguran, Milatović i Abazović su brzo našli zajednički jezik.

Tako smo, čak i na dan tragične autobuske nesreće, imali priliku da ih gledamo zajedno i nasmijane, i u samoj plenarnoj sali, i na platou ispred zgrade na Ist riveru. Smiju se, ne prestaju.

Razlog za njihovo zajedništvo smo već pomenuli: i jednom i drugom je, pred odlazak na generalno zasijedanje, bilo u interesu da se ne formira 44. crnogorska vlada.

Za Abazovića je lako pogoditi: formiranje Spajićeve vlade znači njegov lako predvidivi politički sunovrat, sa problemima koji se mogu ticati ne samo političke, već i krivično-pravne odgovornosti.

Milatovićeva je pozicija drukčija. Pošto je propustio da se, odmah po inauguraciji, odrekne partijske pozicije i time pokaže da je ozbiljan, bar po pitanju ,,predsjednika svih građana“, njegova ambicija da bude uticajni faktor u kreiranju vlade, dočekana je, i u domaćoj javnosti, i u diplomatskoj zajednici, legitimnim upozorenjima i kritikama da to, jednostavno, nije posao Predsjednika.

Promovisanje partija iz koalicije ,,Zajedno za budućnost Crne Gore“ (ZBCG) je nanijelo dodatnu štetu Milatoviću. Sa time se suočio odmah po dolasku u Njujork, prvenstveno u komunikacijama sa američkom delegacijom.

Abazović nije imao te probleme. Sa njime niko sa Zapada više ne razgovara. Zato je on tu prazninu – koju je nemoguće ne primijetiti – pokušao da kompenzira sastankom sa zvaničnicima Saudijske Arabije, čiju kandidaturu za EXPO 2030 odlazeći premijer vrlo agresivno promoviše.

Žurba je očigledna. Razloge za hitnju je lako pretpostaviti. Abazović reklamira, urbi et orbi, a prvenstveno zvaničnom Rijadu: ,,Ja sam donio tu odluku!“ To sve šteti, ne samo Crnoj Gori (skandalozno napuštanje podrške Italiji), već i samom crnogorskom glasu kada se o tome bude finalno odlučivalo u novembru. Šteti i samim Saudijcima. Sada znamo: obećana su tri miliona. Crnogorski glas je tako dobio cijenu, bar onu zvaničnu.

Tako Crna Gora nastupa u Njujorku formalno zajedno, u dvojcu Milatović-Abazović, ali, suštinski, duboko podijeljena i sukobljena kod kuće, po linijama

koje ne postoje samo između suprotstavljenih političkih tabora, već i unutar koalicije koja je osvojila najviše glasova.

Pokret ,,Evropa sad“ (PES) je pred velikim izazovima, što god da urade povodom 44. vlade.

MILATOVIĆEVA SIGNALIZACIJA

U diplomatiji postoje formulacije koje jasno pokazuju što su bili sadržaj i atmosfera na nekom susretu, čak i bez podataka o tome što je sve bilo rečeno i pominjano.

Knjiški primjer takve situacije smo vidjeli u izjavi zamjenika pomoćnika državnog sekretara Gabrijela Eskobara, poslije susreta sa Milatovićem.

Dakle, Milatoviću je ,,jasno stavljeno do znanja“ što SAD očekuju u smislu sastava nove vlade, a Predsjednik je ,,signalizirao“ da je razumio tu poruku. Oštrije od toga se ne može reći, osim u situacijama kada se dvije zemlje spremaju na sukob.

Ovdje je, ipak, riječ o situaciji u kojoj nema iznenađenja. Prethodnu poruku takve sadržine Milatović je, sjećamo se, pred put za UN, ,,ležerno“ prokomentarisao: on ,,cijeni g. Eskobara i njegovo mišljenje, ali ostaje pri svom stavu“.

Preciznije: da prosrpska/proruska ZBCG ipak treba da uđe u vladu. U Njujorku je, naravno, čuo da ne treba. I signalizirao je – način na koji je to uradio nam je, bar za sada, nepoznat – da je primio poruku.

Da naši američki prijatelji neće stvari prepustiti slučaju postalo je još jasnije nepuna 24 sata poslije prvog sastanka. Stvar je pritvrdio Derek Šole (Chollet), ,,visoki zvaničnik u Stejt departmentu“, kako ga predstavlja Predsjednikova pres-služba (iako je tamo on savjetnik).

Ni to nije bio dovoljno, pa se u postupak tretiranja Milatovića uključila i Ambasada SAD u Podgorici, koja se ,,raduje saradnji sa vladom koja će biti u potpunosti pro-NATO i protiv ruske agresije na Ukrajinu“. Jasnije ne može.

Milatović se u Njujorku od svega toga – pošto je poslao signale da razumije poruke – branio narativom da je pozvao SAD da postanu strateški partner Crne Gore (?!) i da nam pomognu da postanemo prva naredna članica EU (?!). Nećemo gubiti vrijeme na te detalje.

I g. Milatović i naši američki prijatelji su, srećom, zaboravili da pomenu doskora vrlo značajni i nezaobilazni – ,,Otvoreni Balkan“. Konačno, sa srećom!

Mladi predsjednik ipak nije uspio da u potpunosti prevlada efekat suočavanja sa američkom diplomatskom vještinom bez anestezije, pa je u jednoj od svojih video objava uspio da državnog sekretara Blinkena preimenuje u- Blinker!

Nije lako biti Predsjednik Crne Gore.

AMERIKA NA ZAPADU, SRBIJA NA ISTOKU

Da li je Jakov Milatović prihvatio poruke koje je razumio u Njujorku – vidjećemo pošto se vrati u Crnu Goru. Prije toga treba da održi govor u Ujedinjenim nacijama. Bilo bi dobro, ne samo za njega, da svoje obraćanje liši opštih mjesta i generalnih ocjena, koje ne govore gotovo ništa, a i ne zvuče originalno. I to može da se nauči, ako ima spoznaje da se nešto ne zna i ne razumije.

A da li je prihvatio američke poruke neće zavisiti samo od njegove volje i smjelosti, već i od toga da li želi da prihvati principe i pravila igre koje treba da poštuje jedna suverena zemlja, članica NATO i, bar zvanično, kandidat za članstvo u EU.

Kod kuće ga čekaju preuzete obaveze – o kojima malo znamo, ali koje se jasno vide u njegovom ponašanju, odabiru saradnika i savjetnika, u njegovim repetitvnim izjavama i zalaganju za ,,inkluzivnost“, koje nije briga za rusko-srpske obavještajne, političke i druge elemente kod priželjkivanih koalicionih partnera (pomenuta koalicija ZBCG, ali i sama kompromitovana Ura i njen lider).

Kako će se Milatović ponašati i kako će postupiti u stranačkim trvenjima i konfrontacijama u okviru PES saznaćemo brzo. To će nam, pored ostalog, pokazati kakva je stvarna moć ubjeđivanja aktuelne američke diplomatije. Ne treba, svakako, tu zaboraviti na evropske partnere. I oni imaju što da kažu.

Nijesu samo ZBCG i Ura Vučićeve adrese u Crnoj Gori. Naprasno povlačenje na ,,početne pozicije“ koje nam demonstrira dvojac Demokrata Bečić-Bogdanović pokazuje da Vučić ima još aduta na crnogorskoj političkoj sceni. Milatović će (u našoj dobronamjernoj i optimističnoj projekciji) morati da uči u hodu – da li želi da bude predsjednik suverene zemlje ili želi da bude guverner provincije. Niko neće biti spreman da odgovor na to pitanje čeka predugo. Vrijeme ne radi za Slučajnog Predsjednika

Vidjećemo kako će se prema nedovoljno poslušnoj Crnoj Gori (a te poslušnosti nikad dosta!) ponašati srpski predsjednik Vučić. Nekoliko ešalona njegovih pratilaca, saradnika, predstavnika i agenata u Crnoj Gori spremno čekaju da poslušno doprinesu ,,srpskom interesu“ van granica Srbije.

Nisu samo ZBCG i Ura Vučićeve adrese u Crnoj Gori. Naprasno povlačenje na ,,početne pozicije“ koje nam demonstrira dvojac Demokrata Bečić-Bogdanović pokazuje da Vučić ima još aduta na crnogorskoj političkoj sceni. Milatović će (u našoj dobronamjernoj i optimističnoj projekciji) morati da uči u hodu – da li želi da bude predsjednik suverene zemlje ili želi da bude guverner provincije. Niko neće biti spreman da odgovor na to pitanje čeka predugo. Vrijeme ne radi za Slučajnog Predsjednika.

Na kraju, logično, ostaju naši američki prijatelji. Kako god da nazovemo njihove diplomatske napore – zavrtanje ruku ili dobronamjerno prijateljsko sugerisanje što bi (nam) valjalo činiti – oni u sebi imaju jednu značajnu falinku.

U Srbiji i na Zapadnom Balkanu SAD godinama podržavaju i povlađuju jednoj politici – koja izaziva destrukciju i nestabilnosti u svim okolnim zemljama, koketira, i mnogo više od toga, sa Rusijom i ignoriše sve njihove napore da odustane od svoje nacionalističke politike.

I ne ide im baš najbolje, po priznanju koje smo čuli i iz Vašingtona (Eskobar), i iz Beograda (ambasador Hil), sa tim glavnim partnerom. I onda aktuelna postavka američkih diplomata zaduženih za Zapadni Balkan traži/zahtijeva da poslušni saveznici i pokorni sljedbenici tog istog Vučića ne smiju biti u novoj crnogorskoj vladi! Nelogičnost takve američke politike ne plaća samo Crna Gora. Ali je ona, vjerovatno, prva zemlja u kojoj bi bilo moguće imati koristi od pozitivnih vjetrova sa Zapada

A ona je lako uočljiva: u Srbiji i na Zapadnom Balkanu SAD godinama podržavaju i povlađuju jednoj politici – koja izaziva destrukciju i nestabilnosti u svim okolnim zemljama, koketira (i mnogo više od toga!) sa Rusijom i ignoriše sve njihove napore – makar ta nastojanja ponekad bila samo zvanična – da odustane od svoje nacionalističke politike. I ne ide im baš najbolje, po priznanju koje smo čuli i iz Vašingtona (Eskobar), i iz Beograda (ambasador Hil), sa tim glavnim partnerom.

I onda aktuelna postavka američkih diplomata zaduženih za Zapadni Balkan traži/zahtijeva da poslušni saveznici i pokorni sljedbenici tog istog Vučića ne smiju biti u novoj crnogorskoj vladi!

Nelogičnost takve američke politike ne plaća samo Crna Gora. Ali je ona, vjerovatno, prva zemlja u kojoj bi bilo moguće imati koristi od pozitivnih vjetrova sa Zapada.

I Crnogorci i Amerikanci ipak moraju znati: i za taj željeni scenario vrijeme polako ističe …

(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede)

izvor Pobjeda.me