Filip VUJANOVIĆ: Osporavanje antifašizma je ugrožavanje građanske Crne Gore… (foto)

U savremenoj Crnoj Gori – punih 80 godina poslije Teheranske konferencije 1943– ponovo se otvara pitanje revizije naše antifašističke istorije. Ponovo se sije sjeme zla. Opet mržnja postaje pokretačka emocija i instrument političke borbe. Ponovo postaje važno ko je koje nacije i vjere. Opet zaboravljamo da je nacionalni i vjerski osjećaj naša privatnost, a pripadanje građanskoj Crnoj Gori naša suština – kazao je Vujanović u propratnom pismu Pobjedi, objašnjavajući zbog čega želi da prepisku od prije jedanaest godina učini javnom

Na inicijativu nekadašnjeg predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića, Pobjeda objavljuje integralno prepisku koja je vođena 2012. godine između crnogorskog predsjednika i građanina Radomira Bulajića, koji je uputio otvoreno pismo, nakon Vujanovićevog govora povodom Dana državnosti 13. jula, govoreći o zločinima partizana na teritoriji prema neistomišljenicima tokom Drugog svjetskog rata u opštini Grahovo i ,,svjesnom istorijskom zaboravu tih zločina“.

Odgovarajući na pismo, predsjednik Vujanović je dao širu ocjenu značaja Ustanka 13. jula i antifašističkog pokreta koji su predvodili partizani, ali nagovijestio i pogubni uticaj revizije istorije koji može dodatno produbiti podjele u crnogorskom društvu

Ocjene crnogorskog predsjednika Vujanovića, koje je izrekao prije jedanaest godina, dobijaju na značaju u današnje vrijeme kada se, posredstvom nove vlasti, ali i pod uticajem djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori pokušava izmijeniti prošlost i poništiti vrijednosti antifašizma.

U nastavku dajemo integralno propratno pismo gospodina Filipa Vujanovića Pobjedi, otvoreno pismo gospodina Radomira Bulajića, kao i odgovor crnogorskog predsjednika.

PONOVNO SIJANJE ZLA

Dnevni list Pobjeda, direktoru i glavnom i odgovornom uredniku Drašku Đuranoviću

Nesretnim spletom okolnosti – u Crnoj Gori i van nje – naša država i društvo ulazi u ozbiljan rizik ekstremnog nacionalizma stvarajući uslove za neofašizam koji bi bio najveća nesreća naše savremenosti.

U okviru unutrašnjih okolnosti, koje nas opasno uvode u rizike zla – vidim, prije svega, ozbiljne pokušaje revizije istorije koja osporava antifašističku istoriju Crne Gore. Osporavanje antifašizma ugrožava naše građansko društvo koje nam je temeljna vrijednost. Čuvajući građansko društvo i antifašizam Crna Gora je – u uslovima tragičnog i nesretnog raspada bivše Jugoslavije – sačuvala mir, međunacionalnu i međuvjersku harmoniju i postala država za ugled koji treba slijediti.

Spomenik na Grahovu

Istorija je, i jasno i definitivno, označila fašizam najvećim zlom u istoriji čovječanstva. Fašizam je zlo kao ideja i zlo kao njeno ostvarenje. Kao ideja – jer je ljude vrednosno dijelila po naciji, vjeri i rasi; kao zlo – jer je ideju ostvarivala ratom i zločinima, najvećim u istoriji čovječanstva.

Crna Gora mora da bude vječno ponosna na svoju antifašističku istoriju jer je opštenarodnim ustankom 13. jula 1941. godine pokazala da fašizam nije ni svemoćan ni nepobjediv. Pokazala je Crna Gora da je sloboda njena trajna i nezamjenjiva vrijednost i da njeno očuvanje nema cijenu.

I na frontu te 1941. godine prvog decembra u Pljevljima – u prvoj frontalnoj bici u Jugoistočnoj Evropi Crna Gora je jedinstveno i opštenarodno– pokazala da se protiv fašizma mora boriti i da se on mora pobijediti. Zato je od posebne vrijednosti posjeta legendarnog antifašističkog italijanskog predsjednika Sandra Pertinija koji je -septembra 1983. godine povodom proslave 40. godišnjice formiranja italijanske divizije Garibaldi – posjetio Pljevlja izražavajući divljenje antifašizmu Crne Gore.

Opštenarodni ustanak se tokom 1942. godine ideološki dijeli i sukobljava naše građane, produbljujući ranije istorijske podjele koje ne prevazilazimo. Istorijsku ocjenu antifašizma i partizanskog pokreta dali su saveznici na Teheranskoj konferenciji od 28. novembra do 1. decembra 1943. godine kada su – u ime SSSR, SAD i Ujedinjenog Kraljevstva – Staljin, Ruzvelt i Čerčil iskazali poštovanje partizanskom pokretu i odlučili da mu pruže maksimalnu podršku i pomoć.

U savremenoj Crnoj Gori – punih 80 godina poslije Teheranske konferencije –ponovo se otvara pitanje revizije naše antifašističke istorije. Ponovo se sije sjeme zla. Opet mržnja postaje pokretačka emocija i instrument političke borbe. Ponovo postaje važno ko je koje nacije i vjere. Opet zaboravljamo da je nacionalni i vjerski osjećaj naša privatnost, a pripadanje građanskoj Crnoj Gori naša suština.

Tragično zaboravljamo našu prošlost i pokazujemo nesposobnost učenja iz naše istorije. Pripadamo nesrećnom prostoru koji je u prošlom vijeku učestvovao i u dva balkanska, dva svjetska rata i užasnom ratu u raspadu bivše Jugoslavije. Crna Gora je rat u raspadu bivše Jugoslavije izbjegla. Ali očigledno i izbjegava da se sjeća tragičnosti tog rata. Da uči iz svoje tragične istorije. Da greške ne ponavlja. Da podjele prevazilazi, a ne produbljuje. Da prašta, a ne da se sveti. Da afirmiše slogu, a ne robuje mržnji. Da u svemu i zauvijek bude srećna i napredna, a ne osuđena na podjele i zlo.

Poštovani direktore i uredniče,

Svoje djelovanje u državnim dužnostima sam posvetio vrijednostima građanske i antifašističke Crne Gore. Vrijeme i naši građani i građanke će ocijeniti koliko uspješno. Uvijek sam i govorio i osjećao da i među nama i nad nama postoji vaga. Na njoj smo svakog dana, u svakoj svojoj aktivnosti. I kad griješimo i kad ne griješimo. I sa svojim manama i sa svojim vrlinama. Da nam u ovozemaljskom životu ne bi bilo tužno i tijesno, potisnimo i savladajmo mržnju znajući da smo –suštinski i istinski – svi isti i da smo jedni drugima najbliži.

U ovom našem zlom vremenu čini mi se korisnim da objavim pismo jednog našeg časnog građanina koji je – kao i mnogi – imao tešku sudbinu koja mu je obilježila život. On je pismo učinio javnim, a ja sam mu odgovorio i sa njim se dogovorio da moj odgovor ne objavljujemo. Vjerujem da ćete imati prostora i raspoloženja da ova dva pisma objavite.

Uz osobito uvažavanje,

Filip Vujanović, predsjednik Crne Gore, 2003-2018.

PARTIZANSKI ZLOČINI

U nastavku objavljujemo pismo gospodina Radomira R. Bulajića predsjedniku Filipu Vujanoviću od 17. februara 2012. godine.

Poštovani gospodine Predsjedniče,

Već duže vremena razmišljam da Vam se obratim jednim ovakvim otvorenim pismom, a povod je Vaše prisustvo i Vaša izjava na prošlogodišnjoj proslavi Trinaestojulskog ustanka, održanoj na Grahovu.

Obzirom da ste skoro u Dnevniku RTCG rekli da ste predsjednik svih građana Crne Gore, što mi je posebno drago i milo, odlučio sam da Bam se obratim, a sve u cilju sagledavanja jedne prave istine, sa kojom vjerujem ni Vi, a ni veliki broj građana Crne Gore danas nije upoznat.

Naime, prilikom proslave Trinaestojulskog ustanka na Grahovu, kojoj ste lično prisustvovali, nijesam siguran da su Vas upoznali sa pravim stanjem na Grahovu u toku Drugog svjetskog rata. Jer, Grahovo je od samog početka rata bilo jedno veliko stratište nevinih i nedužnih ljudi političkih neistomišljenika Komunističke partije, te se s pravom Grahovo može smatrati crnogorskim Jasenovcem.

Ne znam da li Vi znate da je na samom početku rata u Opštini Grahovo ubijeno 26 najuglednijih ljudi. Sva ova ubistva, kao i brojna kasnije, izvršena su uz lično odobrenje Save Kovačevića, a u periodu od 1941-42. godine, a prije njegovog odlaska i povlačenja partizana za Bosnu. Kao potvrdu iznijetom dostavljam Vam kopiju Odbora plemena grahovskog za pripremanje parastosa od 8. septembra 1942. godine.

Teror i ubistva od strane partizana se nastavljaju i u daljem periodu, da bi kulminirali u oktobru 1944. godine strahovitim zločinom, kada je za jednu noć, između 22. i 23. oktobra, ubijeno preko 250 ljudi starijih od 18 godina. Imena i prezimena i ostali podaci ovih nevino stradalih mučenika nalaze se u kapeli kod manastira Kosijerevo u Petrovićima.

Nemojte misliti, gospodine Predsjedniče, da je ovo krajnji broj nevino stradalih i ubijenih političkih neistomišljenika Komunističke partije – on je daleko veći. Na parastosu održanom 1994. godine u Grahovu, vršeno je opijelo za 563 žrtve komunističkog terora, o čemu postoji poimeničan spisak iz Vučedolske brigade kapetana Ivana Janičića koji se nalazi u manastiru Somina u Banjanima, kao i spisak stradalih u knjizi pok. Draga F. Kešeljevića.

Možete li vjerovati, gospodine Predsjedniče, da je i nakon 50 godina, na Grahovu, prilikom održavanja ovog parastosa kod Nikoljske crkve u prisustvu trojice vladika, velikog broja sveštenika i preko 5000 građana, grupa potomaka skojevaca i komunista pjevala komunističke pjesme o Titu i Savi, želeći da na taj način izazove neki novi sukob, a bez ikakvog osjećanja i poštovanja prema pokojnicima, njihovoj rodbini, kumovima, komšijama.

Sreća da je tu bio i pravovremeno intervenisao g-din Simović, komandir jedinice specijalne policije i na taj način spriječio možda novo krvoproliće.

Nadalje, gospodine Predsjedniče, kao još jednu potvrdu o nepoštovanju i netoleranciji na sjećanja i uspomene nevinih žrtava na Grahovu, navodim Vam primjer 24 ljudi koji su 28. novembra 1944. god. dovedeni iz Nikšićkog zatvora, i na tom putu bez povratka ubijeno je njih 12 u Grahovu. Među njima su bila i tri čovjeka starija od 70 godina, inače ugledni ljudi i nosioci visokih odlikovanja, koji su ubijeni bez ikakvog suđenja i dokazane krivice.

Jedan od njih je i moj pok. otac Đuro- Ramo A. Bulajić (ostalih 12-orica je odvedeno u Krivošije, 11 je ubijeno i bačeno u jamu Knežac). Na mjestu gdje su ovi mučenici ubijeni, mi potomci smo planirali da sagradimo fontanu u znak sjećanja na njih, ali je sin pok. Danila Markovića, čije je ovo imanje, tu sagradio kuću. Evo dostavljam i sliku da isto možete vidjeti i sami.

Moram Vam napomenuti da mi na Grahovu ni dan-danas ne možemo sahraniti pokojnika, neistomišljenika Komunističke partije, a da se tom prilikom njemu i govorniku ne vrijeđaju i psuju otac i majka. Čak i kada zaštitu na sudu pokušate da nađete – sud ovakve izgrednike oslobodi krivice.

Poštovani gospodine Predsjedniče, u vezi svega iznijetog, kao i Vaše izjave da ste predsjednik svih građana Crne Gore – što duboko vjerujem da i jeste, obzirom da ste prisustvovali proslavi Trinaestojulskog ustanka na Grahovu, ja Vas pozivam da 19. avgusta u manastiru Somina u Banjanima i 22. oktobra u manastiru Kosijerevo, svojim prisustvom uveličate održavanje parastosa nevino stradalim grahovskim mučenicima. Smatram da bi svojim prisustvom uveliko doprinijeli konačnom pomirenju u Crnoj Gori, time ukazali na pogubnost svih podjela u Crnoj Gori, te lično stekli još veći ugled i poštovanje velikog broja Vaših građana.

Hvala Vam na vremenu koje ste odvojili da pročitate ovo moje malo opširnije pismo, koje sam Vam pisao radi pojašnjenja istine o zbivanjima na Grahovu u toku rata 1941-1944. godine, sa kojim smatram da niste bili dovoljno upoznati. Ujedno Vas molim za saglasnost da ovo pismo, kao otvoreno pismo, objavim u novinama.

Još jednom Vam puno hvala.

S poštovanjem,

Radomir R. Bulajić, penzioner, Herceg Novi

Predsjednik Filip Vujanović je Bulajiću odgovorio 6. marta 2012. godine, Pobjeda objavljuje integralni tekst.

Podgorica, 6. 3. 2012. g.

Poštovani gospodine Bulajiću,

Zahvaljujem Vam se na pismu od 17. 2. 2012. g. u povodu mog prisustva na prošlogodišnjoj proslavi Trinaestojulskog ustanka, održanoj na Grahovu.

Vi znate da ja smatram da je Trinaestojulski ustanak jedan od najznačajnijih događaja u dugoj i bogatoj istoriji Crne Gore. Na dan 13. jula 1941. godine, ustao je nepodijeljeni narod Crne Gore u odbranu svoje slobode i za pobjedu nad fašizmom. Događaj je bez paralele u porobljenoj kontinentalnoj Evropi toga vremena. Svakako, on je na ponos i vječno pamćenje Crne Gore.

Činjenica da je Crna Gora bila nepodijeljena u ustanku bi stoga trebala biti razlog za sve u Crnoj Gori da svoje pozitivne patriotske emocije vezuju za naš Dan državnosti – Trinaesti jul. Zato i smatram da njega treba slaviti na svakom mjestu u Crnoj Gori, pa i naravno, na Grahovu.

Podjele, do kojih je došlo nakon ustanka, a koje su podsticane od strane fašista, dovele su do tragičnih događaja koji imaju svoje višedecenijske posljedice. Tada je učinjen rez u živom tkivu crnogorskog društva, razdvajajući prijatelje, porodice, braću i sestre, pa čak i roditelje i djecu. Tragični događaji na našem tlu u tom ratu u velikom svom dijelu crpili su motivaciju i snagu baš na našim podjelama. Tragično, i na pamćenje Crnoj Gori.

Gospodine Bulajiću, kao predsjednik svih građana Crne Gore, ali i profesionalno kao pravnik, i kao čovjek, osuđujem sve zločine u kojima su stradali nevini. Uzimanje života bez suđenja je zločin. Pošto sam uvijek bio pristalica ukidanja smrtne kazne, bio sam protiv uzimanja života čak i smrtnom kaznom koja je izrečena presudom za zločin. Život je jedan i ovozemaljski je neponovljiv.

Lične osvete ideološke i druge zaslijepljenosti, krajnje niske pobude, vodile su stradanju, nažalost, i nevinih i to svuda— u Evropi, u bivšoj Jugoslaviji, u Crnoj Gori pa time i na Grahovu.

Posljedice koje još uvijek trpe porodice i prijatelji stradalih, posebno nevino stradalih, su bolne i treba ih maksimalno ublažavati. Takođe, sve žrtve ovih događaja, kao i sve druge imaju pravo na dostojanstvenu sahranu uz pripadajuću religijsku službu ako je porodica želi. Oni koji se tome protive krše ljudska pravila, elementarne moralne, ali i temeljne norme naše i svake civilizovane države.

Pomirenje u Crnoj Gori je suštinski važan proces zasnovan na prosvijećenom, građanskom i demokratskom načelu pravde za svakog čovjeka bez obzira na ideološku ili drugačiju matricu. Valjda smo se do sada i pomirili ili smo tome sasvim blizu.

Prošlo je skoro sedam decenija od Drugog svjetskog rata. Podjele nam je donio fašizam. Podjele su bile duboke – i među porodicama, rođacima, prijateljima – dakle, za pomirenje bitno, među bliskima. Nema više ni komunizma ni monarhizma.

Prošle su decenije sjaja i rana. Uspomene su zaslužile da budu intima. Rane obavezuju da se više ne produbljuju. Imamo svoju državu i u njoj nas je malo da bi se dijelili. Ima mnogo razloga da podjele prevaziđemo. Ako želimo da budemo demokrate. Ako hoćemo da budemo Evropljani. Konačno, i važnije od svega, ako smo hrišćani ili vjerujući ljudi.

Na kraju želim da budem sasvim precizan: svjetska i naša istorija su dale jasne i, siguran sam, konačne ocjene ideoloških i političkih sadržaja različitih pokreta iz tog vremena, afirmišući antifašizam kao globalnu civilizacijsku tekovinu koja mora trajati kao vrijednost za poštovanje generacijama koje dolaze.

Antifašizam Crne Gore je naš vječni ponos i trajno svjedočanstvo vrijednosti naše države. Po njemu nas u svijetu prepoznaju. Po njemu nas cijene. On je zajedničko dobro opštenarodnog Trinaestojulskog ustanka, ali konstatujmo ono što je u istoriji ovog i drugih prostora znano.

Antifašizam je vodio i do pobjede nad fašizmom doveo partizanski pokret. Pojedinci i grupe tog pokreta, na žalost, naslanjajući se na njega i tragično ga zloupotrebljavajući, imali su upravo tragične greške i skretanja koja ne treba kriti. Sa njima se treba suočiti. Od njih distancirati i snažno ih osuditi. Ne osuditi ih značilo bi saglasiti se sa smrću nedužnih. Ranija Crna Gora, a posebno savremena, upravo se ovako suočila sa prošlošću iz ovih teških i tragičnih vremena.

Posebno i najteže treba osuditi nepotrebni obračun na pragu kapitulacije fašizma koji je van Crne Gore, u Sloveniji ugasio brojne živote. Crna Gora poštuje i dijeli osuđujući stav Slovenije i cijeni što su masovne grobnice označene uz nužni pijetet.

Tragične greške i skretanja ne mijenjaju maticu antifašističke vertikale partizanskog pokreta i sveukupne Crne Gore tog vremena. One ne opravdavaju reviziju partizanskog antifašizma niti reviziju naše istorije. Ali dodatno opravdavaju potrebu, iskazanim suočavanjem sa prošlošću, da se pomirimo. U spoznaji istine koja ne smije da dijeli, da svađa, da ne poštuje bilo čije zemne ostatke i bol njima bliskih. Pomirimo se, ne da bismo zaboravili, nego da bismo postali bliži što je, valjda, najvažnija misija ovozemaljskog života

Pomirimo se, ne da bismo zaboravili, nego da bismo postali bliži što je, valjda, najvažnija misija ovozemaljskog života.

Gospodine Bulajiću,

Činim sve što mogu da budem predsjednik svih građana koje ne razlikujem po naciji, vjeri i političkoj pripadnosti. Svi imaju jednako pravo da se razumiju i pomognu. Ali i svi, vjerujem, moralnu, ali i duhovnu, obavezu da se pomire. Ne samo u podjeli o kojoj nas dvojica pišemo pisma, nego i o prethodnim koje su brojne i novim podjelama samo gubile intenzitet sa rizičnošću da se ugrade u nove i nastave, na drugi, ali ne manje opasan način, suživot podjela. Izgleda da je naše društvo usavršilo sposobnost očuvanja, a ne prevazilaženja podjela.

Vjerujem da sam obavljajući državne poslove upućivao poruke pomirenja i da sam mu, u mjeri mogućeg, pomogao. To sam konačno činio i u sudnici i kao tužilac i kao branilac. Uvijek sam znao da postoji i druga strana i nastojao da je uvažim znajući da to olakšava i odluku za optužbu i odluku za odbranu, ali iznad svega budućnost konkretnih sudbina o kojima se u sudnici sudi.

Završiću konstatacijom da Vas najljubaznije pozivam da razumijete i vjerujete da svim žrtvama želim da počivaju u miru i da se bol njihovih bliskih poštuje.

Ja nemam, uvaženi gospodine Bulajiću, potrebu da naša pisma činim javnim. Ako Vi imate tu potrebu, ja je poštujem. Naravno, neću poštovati krivotvorenja i manipulacije našim pismima. A bojim se da su temom i našom obostranom opširnošću ona pogodna za manipulaciju.

Sa poštovanjem,

Filip Vujanović

izvor Pobjeda.me