ANDREJ Nikolaidis: Radnici, seljaci, Srbi i Crnogorci… (foto)

“Crnogorska porodica iz Berlina kojoj je ime Dobro”, DPS je, iako to ne želi čuti, u biti pao na klasnom pitanju. Klerikalna kontrarevolucija ne bi ni izbliza imala takvu snagu da Amfilohije nije shvatio da može kanalisati bijes sirotinje koju su napustile crnogorske “lijeve” partije…

PODGORICA: Crna Gora, Zanimljivosti, vijesti, ponedeljak, 10: IV-2023, 09: 44… ANDREJ Nikolaidis: Radnici, seljaci, Srbi i Crnogorci… (foto)

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM- a

Osnovna podjela u svakom, pa i crnogorskom društvu, nije nacionalna, vjerska, rodna, niti ona na osnovu seksualnosti. Nego klasna. U crnogorskom slučaju to znači da osnovna podjela nije ona na Srbe i Crnogorce, nego na bogate i siromašne.

Tako sam mislio. Danas mislim nešto drugačije: ta bi trebala biti osnovna podjela.

Nekada sam potcjenjivao moć nacionalnog identiteta. To je, jednim dijelom, bila reakcija mladog čovjeka na repulzivnost jugoslovenskih nacionalizama koji su svu svoju gadost izlili u svijet devedesetih. Drugim dijelom, bilo je to uslovljeno specifičnim načinom na koji sam obavio konstrukciju vlastitog identiteta.

Meni, naime, etničko ne znači ništa. Kavafijeva poezija za moj je identitet važnija od cjelokupnoga mi grčkog porijekla. Tri posljednje stranice Bernhardovog „Podruma“ važnije su mi od sveg mog bosanstva i crnogorstva. Estetska bliskost važnija mi je od etničke – koju, uostalom, i ne osjećam. Moja zajednica je etička, ne etnička.

Identitet je konstrukcija i samo kao konstrukcija postoji. On je imaginarno sa vrlo, vrlo realnim posljedicama.

Ne možeš, međutim, negirati važnost onoga zbog čega su ljudi spremni ubiti i biti ubijeni. Ljudi ne kolju zbog „Bog napušta Antonija“, niti bombarduju gradove zbog tri Bernhardove stranice. Moj pogled na svijet, pa i identitet, manjinski je. Odavno sam to naučio.

Posred svakoga od nas zjapi bezdan. Fikcija o porijeklu, nacionalnoj tradiciji i vrijednostima pokušaj je (bezuspješan, kao i svaki drugi) da ta rupetina bude popunjena. Svaki čovjek treba smisao. Koji ne postoji. Stoga mora biti izmišljen. Ta je izmišljotina, međutim, dragocjena i ljudi je kao takvu brane.

Klasni identitet, pak, realnost je koju kapitalizam tretira kao imaginarno. Zato ta podjela rijetko bude artikulisana. A rijetko je artikulisana zato što je to podjela koja je temeljna, ujedno najopasnija za sistem. Trenutak kada su uklonjene sve distrakcije i ta se podjela ukaže u čistom obliku – uvod je u revoluciju. Tada sistem biva izbrisan: nema više pravne zaštite imovine, nema više pravne sigurnosti niti sigurnosti kapitala zbog koje takozvana pravna država postoji.

Socijalna pravda je tek ideja koju ponekad pokušavaš ostvariti revolucionarnim nasiljem, ponekad državnom prinudom koja revoluciji slijedi. Revolucija je mladost ideje, trenutak kada se ideji čini da je u ime pravde pravo činiti nepravdu. Onda kada je ta ideja napokon pravno uobličena, a mora biti, jer teror ideje valja nekako zaustaviti, onda kada država revolucije počne da djeluje, počinje dekadencija ideje i njen kraj je blizu. Ideja svakako umire: bilo da sagori u vlastitom teroru, bilo da istrune u vlastitim zakonima.

Kao što sam na CDM-u pisao u tekstu “Crnogorska porodica iz Berlina kojoj je ime Dobro”, DPS je, iako to ne želi čuti, u biti pao na klasnom pitanju. Klerikalna kontrarevolucija ne bi ni izbliza imala takvu snagu da Amfilohije nije shvatio da može kanalisati bijes sirotinje koju su napustile crnogorske “lijeve” partije.

Redistribucija nije bila čak ni u primisli druge crnogorske kontrarevolucije. Umjesto redistribucije, siromašnima će biti ponuđen jednokratni užitak u odmazdi. Sloboda je, čitam kod nadahnutih kolumnista, napokon stigla.

U Crnoj Gori Sen- Žistovu misao “Nema slobode za neprijatelje slobode” uzvikuje tajkun koji se amaterski bavi pisanjem. On je ideolog kontrarevolucije. U svojim tekstovima vlastima daje upute “što da se radi”. Njegova je novina novim vlastima ono što je Staljinu bila “Pravda”.

Njegova lista neprijatelja slobode je dugačka i svi na njoj su, igrom slučaja, politički Crnogorci. Pritom su, na ovaj ili onaj način, i prijetnja njegovom poslovnom carstvu. Uživa punu zaštitu ambasada SAD, UK i EU.

Šta mislim pod „dvije crnogorske kontarevolucije“, o čemu sam takođe pisao na CDM-u?

„Antibirokratska revolucija“ zapravo je bila prva kontrarevolucija. AB kontrarevolucija dignuta je, primarno, kao dio priprema za rat koji je imao završiti stvaranjem velike srpske države zamišljene tako da obuhvati dijelove susjednih država i, dakako, Crnu Goru.

Paralelno, ona je bila uvod u tranziciju. Naime: kada ljude ostavite bez posla a njihove firme i fabrike date bogatašima koji tu podignu stanove za prodaju, oni to lakše podnesu ako im se lijepo objasni da je to zarad višeg nacionalnog cilja a oko vrata im se, kao zvono, okači krst. Tako je i bilo: naši su ljudi aklamativno dozvolili vlastima da uništenjem privrede, hiperinflacijom i padom plata na doslovce dvije marke finansiraju ratove u Bosni i Hrvatskoj.

Neposredno nakon imenovanja novog komunističkog vođstva, klasnu retoriku zamijenila je nacionalistička. Tokom sljedeće dvije godine društvom se neobuzdano širila fašizacija, kao ideološka priprema za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Pokazalo se da je maksima Waltera Benjamina tačna: uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji (u ovom slučaju lažnoj). Jugoslavenski ratovi i sankcije iskorišteni su kako bi ubrzali ono što je bila ekonomska srž raspada Jugoslavije– tranzicija socijalizma u kapitalizam.

Socio- ekonomski procesi u posljednjih četvrt stoljeća danas su ideološki retuširani i proglašeni ulaskom u doba parlamentarne demokratije, tranzicije, nezavisnosti i integracije u EU i NATO, no stvarne su posljedice nešto posve drugo: raširene fašističke sklonosti u društvu, rat, sve veća nezaposlenost, brisanje radničkih prava, privatizacija (jedan od sinonima za pljačku), komercijalizacija zdravstva i školstva, bujanje nejednakosti, deindustrijalizacija i desekularizacija.

Taj cilj prve crnogorske kontrarevolucije uspješno je ostvaren. No nije drugi. Nove su vlasti 1997. napustile velikosrpski nacionalni projekat. Velika Srbija nije stvorena.

Prva kontrarevolucija Đukanovića je dovela na vlast. Druga, ona koju je sproveo Amfilohije, sa vlasti ga je svrgla. Klerikalna kontrarevolucija za cilj je imala da ispravi identitetska „desna skretanja“ prve, neuspjele kontrarevolucije.

To će biti učinjeno promjenama Ustava koje će uslijediti nakon što stranke koje čine političko krilo kontrarevolucije osvoje 70 posto glasova na predstojećim parlamentarnim izborima. Srpski svet je stvoren i treba biti betoniran crnogorskim ustavom. Međutim…

I ova, izvorno kontrarevolucija, kao i ona „lijepih, mladih i pametnih“, biće nepotpuna: to znaju svi, pa i njeni arhitekti i prvoborci. Takozvani strani faktor će je omekšati i skrenuti, kao i onu prethodnu.

To je jasno svakome. Nove vlasti već slijede i slijediće Đukanovićevu spoljnu politiku, uz izvjesne modifikacije. Na primjer: biće više, odnosno potpuno submisivne prema Beogradu. Što je mnogo važnije: slijediće i Đukanovićevu turbo-kapitalističku ekonomsku politiku, s tim što će entitete ključne za telekomunikacionu, energetsku i prometnu kontrolu Crne Gore dati u ruke Srbije, koja već kontroliše sferu informacija.

Milovi tajkuni postaće njihovi tajkuni. Njihov krupni kapital će, u zamjenu za zaštitu, održavati njihovu vlast i Srpski svet, kao što je održavao i Đukanovićevu vlast i nezavisnu Crnu Goru.

Nova Crna Gora biće manje crnogorska i više srpska. Crna Gora će do daljnjega biti država – ali srpska država. I to je, zasad, to – što se tiče granica, čija promjena nije na dnevnom redu.

Proces preoblikovanja Balkana koji sprovode SAD i EU u ovom trenutku vodi ka formiranju tri sfere uticaja: Crna Gora je viđena kao sfera uticaja Srbije i, malim dijelom, ako se to uopšte održi, Albanije. Bosna i Hercegovina:

RS je sfera uticaja Srbije, Federacija sfera uticaja Hrvatske. Kosovo je sfera uticaja Albanije, ali je jedan njegov dio zona uticaja Srbije. Makedoniju namjerno izostavljam, jer je tamo situacija još komplikovanija: tu zemlju kao zonu svog uticaja vide i Bugarska i Grčka.

Taj koncept, čija sprovedba podrazumijeva disciplinovanje i submisivnost Bošnjaka i Crnogoraca (kao i kosovskih Albanaca), po mom skromnom sudu nije put u mir i stabilnost regiona. Podjela na sfere uticaja neće eliminisati nacionalizme, nego od tih nacionalizama biti shvaćena kao međufaza do fizičkog zaokruživanja „nacionalnih teritorija“.

Držim da svojim djelovanjem zapad stvara sve uslove za novu balkansku katastrofu, za trenutak kada će ponovo biti aktiviran sav destruktivni potencijal ovdašnjih nacionalnih imaginarija.

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM- a)

izvor CdM.me