Oćemo li uskoro gledati: MILO opet preśednik, DRITAN opet ništa?

Opozicija nije mogla da povuče bolji potez od ovoga sa kandidaturom Đukanovića. Sve drugo bio bi politički promašaj čija bi cijena bila previsoka za Crnu Goru. Zato se Đukanović prihvatio posla. Jasno je bilo da mu ova priča predstavlja teret i da je vjerovao da ima pravo na vlastiti život. Ali, nije mu moglo biti.

Društvenim mrežama kruži britva na čijem je sječivu ispisano ime Milo. Možda je to kreacija osokoljenih patriotskih snaga, a možda i protivnika Crne Gore koji se pri pomenu njegovog imena tresu više od najačeg tektonskog poremećaja. On im je trn u oku i strah u kostima. Zato su i čekali s nestrpljenjem potonju URU da vide ko će iz redova DPS-a biti kandidat za preśednika.

Samo da ne bude ON, jer ONI dobro znaju koliko su puta ostali poraženi i omalovaženi. I klepi ih po glavi u petak poslije podne. On na njihovu nesreću, bila je vijest koja ih je porazila i bačila u očaj. I pored toga što znamo da će pokušati sve da ga slome, da će imati podršku ruske i srpske agenture, kriminalnih konstrukcija obučenih za djelovanje tokom izbornog procesa, primijetan je strah u njihovim redovima.

Milo im je autoritet koga istovremeno i poštuju i od koga se plaše. Napadaju ga verbalno jer je to zadatak, a svi bi najradije sa njim. To je pokazao i Abazović, trčeći kod njega da mu, uz podršku i garanciju pojedinih zapadnih krugova, da mandat za premijera umjesto smijenjenog Krivokapića.

Đukanović ga je postavio na mjesto sa kojega će ovaj svom žestinom udariti na Crnu Goru. Ali za razliku od Krivokapića, čija je eksperstska vlada činila pošast za koju smo mislili da je dodatkuto dno državne veleizdaje i ljudskog političkog pogroma, svi Abazovićevi kompleksi su ubrzo isplivali na viđelo i on je osvijetlio ono u njemu što ga svrstava u kategoriju najgorih manipulatora, prevaranata, licemjera, lažova, ali i opasnih podstrekača na svaku vrstu zla proistekao iz mržnje neviđenih razmjera.

Đukanović je političar. Nažalost, njegovi suparnici su najčešće šišnjari koji savršeno umiju da remete normalno funkcionisanje državne zajednice, kad god im se za to ukaže prilika. Takva je bila i „čuvena“ apostolska vlada Zdravka Krivokapića.

Nje se trebalo osloboditi. Ali kako? Njih sa zadatkom i uz pomoć i aminovanje crkve Srbije bilo je 41. Samo jedan više, ali taj jedan je bio dovoljan da omogući zarad šake vlasti i privilegija sistematsko uništavanje Crne Gore. Njih se trebalo osloboditi po svaku cijenu. A cijena, pokazaće se, istinski je bila previsoka.

Znao je to Đukanović. Ali je znao da jedino u kompleksima lidera URE Abazovića, kojemu do sebe samoga nije za drugoga briga, tinja nezadovoljstvo što on nije prvi, vjerujući da mu to u ovoj konstalaciji snaga prirodno pripada. Poslata mu je poruka i on je zagrizao.

Dato mu je da svijet vidi s kakvim čudovištem ima posla. Bez toga, ovo je moglo da traje decenijama. Zato što je relaksirani vlastoljubac kovrdžavi, stekao određene simpatije zapadnih partnera za koje je bio neohodan favorit u daljem političkom djelovanju na crnogorskoj izobličenoj sceni.

Da mu nije dao da bude ono što on nije mogao da bude, jer nema sposobnosti koje ga preporučuju za bilo kakvu ozbiljniju rabotu, ukoliko ona nema elemente prevare i laži, Đukanović bi bio kriv za dalje urušavanje države. A imao je šansu da ponudi onome koji može, uz već pomenutu podršku zapada, da zemlju izvuče iz haosa kojemu je žestoko pomogao.

Śetićemo se koliku je žabu Abazović morao da proguta kad se odrekao bilo kakvog napada na Đukanovića. Ni riječ da zucne. A nije ga mogla zaustaviti ni budvanska svetosavka, ni onaj njegov ideolog iz skupštinskih klupa, ni bošnjakinja u redovima URE za koju genocid u Srebrenici očigledno nije postojao.

Ataci na Đukanovića bili su kontinuitet a neskrivena mržnja, hrana, kojom je ohrabrivao vlastiti adrenalin. I sve to dok nije dobio ausvajs od preśednika. Ovaj je to znao i čekao ga je na prvoj krivini. Nedorastao, nezreo i bez dovoljno kapaciteta da bude bilo što, ova jedinstvena pojava na političkoj sceni je krenuo u objašnjavanje sebe čak i onima čije je simpatije prethodno imao.

Savjetovali su ga da ne čini grube greške, posebno kada je privremeno predao crkvi Srbije crnogorske duhovne hramove i državna materijalna dobra. Nije poslušao iz vrlo sumnjivih razloga, koji se naslanjaju na putinovsko-vučićevu agenturu koji su ga držali pod budnim okom i pratili svaki  njegov korak. Otkrio se brzo i svima pokazao svoje pravo lice.

Koliko je taj nepomenik spreman da istraje u nepoštovanju uzusa i pravila svake vrste, pokazuje potpisivanje lažnog temeljnog ugovora, podcjenjivanje države i ugrožavanje njenih nacionalnih interesa, što predstavlja čin veleizdaje, uništavanje privrednih, kulturnih i tradicionalnih vrijednosti. I svega ostaloga što može da naudi Crnoj Gori.

Ali, potezom Đukanovića da mu da šansu, svijet je konačno vidio o kome se radi. U političkom smislu, a i u svakom drugom, on za zapad više nije baš niko i ništa. Ponovo su se okrenuli Đukanoviću, kojima je on više smetao zbog vlastitog kompleksa veličine koja dolazi iz brojčano male zemlje, od one stalne maksime da je neophodno smijeniti po svaku cijenu dugogodišnju vlast.

Nižu se afere za aferama. Politički motivisano tužilaštvo u jednom svom dijelu, ni malo beznačajnom, zatvara oči. To zapad gleda. Od šverca duvana, enormnog zaduživanja, najveće inflacije i najvećeg rasta cijena, skretanja sa evropskog puta i mnogo, mnogo toga još, vidljivog golim okom. Mržnja prema Đukanoviću odredila je Abazovićevo djelovanje u mnogim sferama. Najnovije je kažnjavanje Bokelja i turista uništavanjem trajektne linije Lepetane-Kamenari, jer firmu koju vodi preśednikov prijatelj treba ugasiti po svaku cijenu. Mimo zakona, zašto on ni malo ne mari.

Dakle, opozicija nije mogla da povuče bolji potez od ovoga sa kandidaturom Đukanovića. Sve drugo bio bi politički promašaj čija bi cijena bila previsoka za Crnu Goru. Zato se Đukanović prihvatio posla. Jasno je bilo da mu ova priča predstavlja teret i da je vjerovao da ima pravo na vlastiti život. Ako je silno vrijeme potrošio baveći se politikom koja, istina, daje mnogo, ali mnogo i uzima, lijep život u nastavku bio bi neka vrsta satisfakcije za do sada učinjeno.

Nije mu moglo biti. Istorija će pokazati da li je i ako jeste sam kriv što nije pripremio nekoga sposobnog da ga dostojno zamijeni. Kao i da li se okružio pojedincima čija mu je „privrženost“ mnogo više štetila nego koristila. I njemu i Crnoj Gori, jer nije mali broj onih koji ne izlaze na izbore upravo zbog toga. Da je bio britva, njegovu političku oštricu bi s pravom prvo ośetili njegovi.

Ali nije, i mi danas imamo, makar zbog dijela toga, ovakvu klerikalno-šovinističku sliku koja nam jade zadaje.

Istraživanja javnosti pokazala su da nije dobro ići u jednu kolonu. Ozbiljni analitičari znaju i zašto. Da li je bilo bolje podržati Draginju Vuksanović Stanković, patriotkinju, belvedersku heroinu, profesoricu Univerzita Crne Gore, poslanicu?

Možda i jeste, ali je sada sigurno da onaj ko prođe u drugi krug, koji je više nego izvjestan, mora da pozove svoje birače da daju suverenističkom kandidatu potpunu podršku. Radi se o Crnoj Gori i više nema niti smije biti bilo kakve improvizacije.

Da se ne desi prevara poput one koju je učinila URA kupujući  crnogorske glasove sa kasniju koaliciju sa anticrnogorskim četničkim partijama. Za Crnu Goru svi, kako kažu pred svaku utakmicu naše zlatne rukometašice.

izvor: http://aktuelno.me