DRAGAN Bursać: Major Mijušković i 99 suza na licu Crne Gore!

Pamtiš li Crna Goro heroja Mijuškovića, koji u smrt ode, a tebe ne izdade? Pamtiš li čovjeka koji je odbio da se preda i proda velikosrpskim zavojevačima? I tako 99 godina prođe od njegovog mučkog ubistva, a svaka godina je suza na obrazu zemlje koja zaboravlja najbolje!

Ako bi danas pitali građane Crne Gore, ko je Šćepan Mijušković, mnogi bi nevoljko odmahnuli rukom, sklanjajući pogled od samih sebe. Jer taj unutrašnji pogled, pogled kroz ogledalo duše, kazuje da imamo posla sa herojem, kakav se rađa baš jednom u vijeku, a o kome se malo ili ni malo ne govori.

To odmahivanje rukom znači, pusti me, imam svojih problema, a zapravo je sebični gest, kojim se briše povijest na način na koji to okupatori žele.

Ne pričati danas o Šćepanu Mijuškoviću, kad se približava vijek od njegovog ubistva, znači kopati sebi jamu zaborava.

A taj veliki Šćepan Mijušković, ta ljudska gromada, taj ponosni crnogorski oficir, prije tačno 99 godina mučki je ubijen u Nikšićkoj kasarni. Podlegao je od siledžijskog prebijanja. A ubile su ga velikosrpske zvijeri koje nisu mogle ni biološki da gledaju jednog heroja, koji je još tamo 1918, kazao sramnoj Podgoričkoj skupštini NE.

Nisu mogle te osvajačke zvijeri da svare, kako je to moguće da postoji junak, koji je kao jedan od najslavnijih crnogorskih oficira boj bojevao za pravdu u dva Balkanska rata i na koncu u Velikom ratu, a sad najednom odbija da se pokloni žezlu Karađorđevića?!

A to je zato, jer nikad i nije bitke vodio za srbijanske vladare, nego za odbranu svoje Crne Gore! A tadašnja novonastala tvorevina koja se zvala Kraljevinom SHS, jeste bilo dvorište Karađorđevića, dvorište koje izlazi na more. Ta tvorevina, iz koje se rodila Jugoslavija jeste bila zapravo Srboslavija u monarhističkoj koži Karađorđevića i njihovih posilnih.

A major Mijušković? Major Mijušković je nakon šest ranjavanja, nakon godina u Austrougarskim tamnicama, nakon što je dobio tuberkulozu, nakon što je odbio Karađorđevićev orden i Aleksandrovu platu, penziju i beneficije, nakon što je odbio da se zakune na vjernost toj kolonijalnoj tvorevini, jer nije pristao na okupaciju svoje Crne Gore, e taj Šćepan Mijušković je otišao da mirno živi u svoje selo Međurječje nadomak Nikšića.

Jer, više je volio da živi u svom selu, bolestan i u bijedi, nego da se na bilo koji način solidariše sa zločinom počinjenim protiv crnogorskog naroda i sa vlašću koja je taj zločin pravila.

Jer, to, to bi bila izdaja!

A cijena koju je platio Mijušković je bila (pre)velika. Više puta je zatvaran od strane okupacionih srbijanskih vlasti, pa je tako od 1919 do 1921, dvije godine proveo u tamnici podgoričkoj.

A onda su 1924, žandarmi pod rukovodstvom kapetana Milana Kalabića i Vasilija Grbića, tog 21. februara uhapsili majora Mijuškovića i vezanog ga zajedno sa njegovim rođakom Stevanom Mijuškovićem, te prijateljima Vidakom Magovčevićem, Aleksandrom Mijuškovićem, Radovanom Mijuškovićem, Đorđem Vukičevićem i Nikolom Vulanovićem sproveli u nikšićku žandarmerijsku kasarnu.

A onda nastaju muke nepojmljive. Žandari predvođeni Kalabićem, tukli su vrećama sa pijeskom i željeznim šipkama do smrti majora Šćepana Mijuškovića. Treba kazati da je od posljedica prebijanja ubijen je i njegov rođak Stevan Mijušković.

Ovo između ostalog stoji u interpelaciji predstavnika Crnogorske strake koju su potpisali Mihailo Ivanović, Savo Vuletić i dr Sekula Drljević, a koja je podnijeta Ministru unutrašnjih djela KSHS glede ubistva majora Mijuškovića:

“Jedan sahat iza ovoga došli su k ovim nesretnicima u podrum kapetan Kalabić i poručnik Grbić sa nekoliko žandarma. Kalabić je naredio majoru Mijuškoviću da ustane, ali ovaj nije mogao to učiniti. Tad je kapetan Kalabić naredio dvojici žandarma te su ga ispravili i skinuli mu zimski kaput, pa ga opet spustili na tle i onda je po Kalabićevoj komandi nastala nova tuča.

Nesrećnog majora Mijuškovića su žandarmi sada tukli kesama punim pijeska i tukli su ga na očigled svih njegovih sapaćenika dotle, dokle se jedva moglo primjeliti da je još živ. Njega su ostavili tu u podrumu, da izdiše, a ostale mučenike preveli su u jednu od žandarmerijskih soba.“

Autopsija će kasnije pokazati da su mu zvijeri slomile sedam rebara i odbili oba bubrega.

A onda je tijelo majora Mijuškovića u noći sa 21. na 22. februar 1924. godine bačeno u obližnju jamu na Trebjesi. I tijelo je ležalo u jami, prekriveno kamenjem i granjem više od dva mjeseca, bez da je rodbina znala gdje je. Pa su posmrtni ostatci Šćepana Mijuškovića pronađeni tek 72 dana nakon ubistva.

A šta je bilo s vajnim srbijanskim oficirima? Pa Kalabić i Grbić bili su na kasnijim suđenju oslobođeni odgovornosti i za “kaznu” su premješteni izvan Crne Gore. Kalabić je tridesetih dobio orden Karađorđevića, isti onaj koji je Mijušković za života odbio. I dobio je još jednu epoletu kapetansku. Valjda kao nagradu za ubistvo jednog od najvećih crnogorskih sinova.

I tako je prošlo 97 godina, bezmalo vijek cijeli sve dok se vlasti prije dvije godine nisu dosjetile da podignu spomen-ploču ponad jame u kojoj je bačeno tijelo velikog sina Crne Gore, Šćepana Mijuškovića.

I tako je baš na mjestu na kojem je srpska vojska bacila izmučeno tijelo crnogorskog heroja konačno ispravljena nepravda prema borcu a pravo, čast i slobodu Crne Gore.

Iz Crnogorske kulturne mreže tada je saopšteno:

“Tadašnje vlasti nakon 1918. godine pošto nijesu mogli dokazati njegovu krivicu nakon izlaska iz zatvora su ga držale pod prismotrom sve do njegovog ubistva. Šćepan Mijušković je zvjerski mučen i svirepo ubijen po naređenju srpskih vlasti zbog svog protivljenja prisajedinjenju Crne Gore u Kraljevinu i negiranju odluka Podgoričke skupštine”.

A što imamo danas?

Imamo to da se 99 godina nakon ubistva jednog od najvećih crnogorskih sinova slabo ko i sjeća strašne, a istinite priče o majoru Mijuškoviću, a samo rijetki odu ponad jame da mu odaju priznanje.

I to je najmanje zlo.

Danas imamo situaciju u kojoj se velikosrpsko zlo, koje je otjeralo Mijuškovića u smrt opet nadvilo iznad Crne Gore, jednakom žestinom i jednakim željama za teritorijom i ljudima. Samo se to zlo danas umjesto Kraljevine SHS zove srpski svet ili za naivne Otvoreni Balkan.

Ako pogledamo gore iznad sebe, put neba, možemo vidjeti oči heroja Šćepana Mijuškovića, koji i danas, 99 godina poslije poručuje svakom građaninu Crne Gore- NIKAD VIŠE!

A možda baš i zato građani Crne Gore danas nekako pognuti hodaju, jer bi se uspravnog tijela i otvorenog pogleda susreli sa idejom Mijuškovića i svih onih sinova Crne Gore, koji se nisu vidjeli u ulozi srbijanskih vazala. Jer kažem, najstrašniji je pogled prema ogledalu, koji ide u dušu i čita je kao otvorenu knjigu.

Nego da vas pitam, znate li ko je ovo napisao:

“Čak i da ovaj beogradski centralizam nije učinio drugo zlo do da prezire, sramotno i divljački, čast i slobodu Crne Gore i da pretvara Crnu Goru u mjesto na kojem vlada strah i trepet, mi se, Hrvati, nikada nećemo moći pomiriti sa tim groznim zločincima.“

Neki današnji prijatelj Crne Gore iz Hrvatske, kome je savršeno jasno što se to dešava?

Ne!
Ovo je napisao veliki Stjepan Radić još tamo 1. maja 1924, i ovo je posvetio mučkom ubistvu majora i heroja Šćepana Mijuškovića.

Rekli bi, vijek prođe, a sve isto ostade! Isti prijatelji, isti neprijatelji, iste ideje, isti heroji i iste kukavice!

Znamo li, pamtimo li?

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM- a)

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

izvor: http://cdm.me