Za četiri godine u Crnoj Gori 455 samoubistava: Čuje li iko vapaje za pomoć…

Za četiri godine u Crnoj Gori je bilo čak 455 samoubistava, podaci su koje je Uprava policije dostavila CdM- u.

Najviše ih je bilo prošle godine-čak 126. Iako je godinama u vrhu liste po broju samoubistava u svijetu, Crna Gora praktično nema nikakav vid podrške za lica sa suicidalnim mislima, pa ni nacionalnu SOS liniju na koju bi se mogli javiti za pomoć. Prevencija suicida u Crnoj Gori, izgleda, ne postoji.

Psihološkinju Adrijanu Pejaković sve to zabrinjava, te ističe da je državi prijeko potrebna nacionalna strategija za prevenciju suicida koja bi uključivala SOS liniju, radionice, uživo i online podršku, edukacije.. Objašnjava da rezultati pokazuju da zemlje koje su uvele ove programe imaju znatno manji stopu samoubistva u odnosu na Crnu Goru koja, koliko je njoj poznato, nema nijedan takav program.

Uprava policije je, prema statistici koja je dostavljena CdM-u, tokom 2022. godine na teritoriji Crne Gore zabilježila 126 samoubistava, od čega na području nadležnosti Odjeljenja bezbjednosti Podgorica 29, Odjeljenja bezbjednosti Nikšić 18, Odjeljenja bezbjednosti Pljevlja 17, Odjeljenja bezbjednosti Berane devet i Odjeljenja bezbjednosti Bijelo Polje sedam.

“Po šest samoubistava je registrovano na području nadležnosti odjeljenja bezbjednosti Herceg Novi, Kotor i Mojkovac, dok je pet samoubistava registrovano na području nadležnosti  Odjeljenja bezbjednosti Bar, a po četiri na području odjeljenja bezbjednosti Danilovgrad i Ulcinj, dok su tri samoubistva registrovana na području nadležnosti Odjeljenja bezbjednosti Cetinje.

Po dva samoubistva su registrovana na području nadležnosti odjeljenja bezbjednosti Budva, Tivar, Rožaje, Plužine i Kolašin, a po jedno u Šavniku i Žabljaku”, kazali su za CdM iz policije.

Tokom 2021. godine registrovano je 120 samoubistava.

“Na teritoriji nadležnosti Odjeljenja bezbjednosti Podgorica registrovano je 49 samoubistava, na području nadležnosti Odjeljenja bezbjednosti Herceg Novi registrovano je 19 dok je na teritoriji nadležnosti Odjeljenja bezbjednosti Nikšić zabilježeno 13 samoubistava.

Na području Odjeljenja bezbjednosti Bijelo Polje registrovano je 12 samoubistava dok je 11 registrovano na području nadležnosti Odjeljenja bezbjednosti Berane, osam na području nadležnosti OB Pljevlja, šest na području OB Bar sa dva samoubistva su registrovana sna području nadležnosti OB Budva”, navode.

Na teritoriji Crne Gore tokom 2020. godine registrovano je 109 samoubistava.

“Na području nadležnosti OB Podgorica zabilježena su 34 samoubistva, na području nadležnosti OB Berane 14, dok je po 13 samoubistava registrovano na području nadležnosti centar bezbjednosti Nikšić, Herceg Novi i Pljevlja. Na teritoriji nadležnosti OB Bijelo Polje registrovano 10 samoubistava, sedam je registrovano na području OB Bar a pet na području nadležnosti OB Budva”, ističu iz policije.

Policija je 2019. godine registrovala 100 samoubistava, od toga 33 na području OB Podgorice, 16 na području OB Nikšića po 12 samoubistava je bilo na području OB Bijelo Polje i OB Herceg Novi, devet na teritoriji nadležnosti OB Bar, osam na području OB Berane, sedam samoubistava na teritoriji OB Pljevlja i tri samoubistva na području OB Budva.

“Kada je u pitanju polna struktura lica koja su izvršila samoubistva (suicid) ističemo da su u traženom uporednom periodu u znatnom većem broju lica muškog pola koja su izvršila samoubistva procentualno izraženo oko 65 do 75 odsto”, kazali su za CdM iz policije.

Trauma siromaštva poseban rizik

Psihološkinju Adrijanu Pejaković zabrinjavaju podaci da se Crna Gora već duže vrijeme nalazi u svjetskom vrhu po broju samoubistava.

“Indirektno, ovaj trend može govoriti o brojnim faktorima koji doprinose ovoj pojavi: loša briga o mentalnom zdravlju; nepostojanje sistemske podrške i prevencije suicida; loši uslovi života; tradicija osude i stigme ukoliko imamo probleme i mentalne izazove. Posebno je jezivo kada se radi o mladim ljudima i djeci, za čiju dobrobit bismo trebali posebno brinuti”, ističe za CdM Pejaković.

Samoubistvo je ozbiljan i važan problem sa kojim se moramo suočiti.

“Najveći broj samoubistava se povezuje sa faktorima rizika kao što su depresija, alkoholizam, interpesonalni konflikti, bolest i teški životni problemi. Prema statistici, u Crnoj Gori je veća vjerovatnoća suicida kod osoba sa nižim socioekonomskim statusom što ukazuje na važnost životnog standarda i osjećanja bezbjednosti u smislu egzistencije. Dakle, trauma siromaštva je poseban rizik”, kazala je Pejaković.

Važno je, ističe, da znamo da većina ljudi koji pokušaju ili izvrše samoubistvo zapravo ne žele da se ubiju već da okončaju neki tešku ili dugotrajnu patnju.

“U osobi uvjek postoji dio nje koji želi da živi i koji je potrebno stimulisati. Nažalost, patnja a posebno ona skrivena, predrasude i ćutanje o samoubistvu, nepostojanje podrške sredine i sistemske podrške dovode do produbljenja patnje i osoba traži “izlaz” kada ne može da nađe empatiju i pomoć”, objašnjava Pejaković.

Kada je samoubistvo u pitanju postoje predrasude i stigma koje sprečavaju ljude da potraže pomoć.

“Obično je to predrasuda da smo slabi ako imamo suicidne misli ili namjere; da osoba koja govori o suicidu samo traži pažnju; da o tome ne treba razgovarati jer će razgovor samo “podstaći” takve ideje.

Sve ovo dovodi do toga da osoba misli da izlaza nema, da se niko ne osjeća kao ona, ne nalazi razumijevanje, a često ni ne zna da prepozna ako npr. pati od depresije ili druge mentalne bolesti i ne dolazi na tretman.

Često na usamljene vapaje osobe sredina i sama prestravljena od teme samoubistva, reaguje u stilu ” trgni se” pa se osoba dodatno osjeća nemoćno, na teretu, slabo i postiđeno. A prije svega usamljeno”, ističe Pejaković.

Važno da ne govorimo osobi da se “trgne”, “uzme lopatu da kopa i proći će je”, “samo razmaženi kukaju”…

Ona za CdM napominje da ne znači da će svaka osoba koja ima suicidne misli pokušati ili počiniti samoubistvo, ali važno je da znamo da svaki signal shvatimo ozbiljno.

“Osoba koja ima suicidne misli ili namjere je u velikoj patnji i to je potrebno da razumijemo. Ukoliko je osoba promijenila ponašanje, povukla se u sebe, previše spava, govori da joj nije do života,  da je bezvoljna ili bezvrijedna, da joj ništa nema smisla- moguće je da razmišlja i o samoubistvu.

Važno je da je razumijemo, da pokažemo da smo tu bez osude, da pitamo šta možemo da učinimo za nju, kako da pomognemo. Važno je i da ne govorimo osobi da se “trgne”, “uzme lopatu da kopa i proći će je”, “samo razmaženi kukaju” i sl. jer time pomažemo osobi da se osjeća još više loše i postiđeno”, savjetuje Pejaković.

Ukoliko osoba ima mentalne probleme možemo joj pružiti podršku da ode kod psihoterapeuta ili psihijatra i otpočne sa tretmanom u svom Domu zdravlja ili u privatnoj praksi ako je dostupna.

“Često razmišljam o svim onim tekstovima o samoubistvu ljudi koji govore “da ništa nije ukazivalo da će se to desiti”-često to nije tačno već nismo obratili pažnju na znake upozorenja.

To ne znači da je okolina kriva, samoubistvo nosi veliki teret za cijelu porodicu i okruženje, već znači da bismo svi mi trebali da se posvetimo edukaciji i pomoći osobama u riziku i uopšte osobama koje imaju problema sa mentalnim zdravljem”, kazala je Pejaković.

Da bismo pomogli potrebna je opsežna edukacija i kampanja koja se tiče važnosti brige o mentalnom zdravlju, informisanje o samoubistvu, faktorima rizika, znacima upozorenja, sistemu porodične i druge podrške, kako razgovarati sa osobom u riziku sa saosjećanjem.

“Prije svega potrebna nam je nacionalna strategija za prevenciju suicida koja bi uključivala: SOS liniju, radionice, uživo i online podršku, edukacije.. Rezultati pokazuju da zemlje koje su uvele ove programe imaju znatno manji stopu samoubistva u odnosu na npr. Crnu Goru koja nema nijedan takav program, koliko je meni poznato”, napominje Pejaković.

Osim najvažnijeg koraka i ulaganja sredstava u ozbiljan program prevencije potrebno se i upoznati sa ključnim faktorima rizika u nas i time ojačati slabe karike sistema.

“Država bi takođe trebalo da učini sve da se životni standard građana poboljša, posebno u sredinama sa visokim faktorima rizika od samoubistva. Takođe, kao društvo bi trebalo više da se posvetimo solidarnosti, empatiji, brizi za druge, a manje osuđivanju, govoru mržnje, online nasilju, medijima koji promovišu nasilne i druge štetne sadržaje.

Kao što sam i ranije navela, poseban izazov u nas je trauma siromaštva koja dovodi do marginalizacije i izolacije osobe u društvenom smislu. Zato je važno da država stimuliše razvoj i životni standard jer kada smo siromašni ne možemo razmišljati ni o čemu drugom”, ističe Pejaković.

Postojanje dostupne SOS linije može spasiti život

Pandemija korina virusa je dovela do izolacije, otpuštanja sa posla, straha za zdravlje svoje i bliskih osoba, gubitka osjećanja sigurnosti, smrti dragih osoba…

“Sve su ovo faktori koji pojačavaju rizik od samoubistva ako ga ima. Biti sam i izolovan je veoma teško za ljude koji imaju suicidne misli, a pandemija je doprinijela tome. Time je i doprinijela i opštem pogoršanju mentalnog zdravlja na globalnom nivou koje je inače bilo u krizi.

Nevezano za pandemiju, nekada možemo biti okruženi ljudima ali koji nas neće razumijeti ili ne žele da se bave time pa osjećaj izolacije nije vežan samo za odsustvo ljudi već i za nemogućnost da se sa njima povezemo na kvalitetan način. Zato je razumijevanje i podrška veoma važna. Posebno kada su mladi ljudi u pitanju koji posebno impulsivno mogu donijeti odluku o samoubistvu. Postojanje dostupne SOS linije može spasiti život”, ističe Pejaković.

Ona je za CdM istakla da građani ne vode brigu o mentalnom zdravlju koliko bi trebalo, a često ni ne znamo kako.

“Prevencija je veoma važna. Sistemska i sveobuhvatna podrška mentalnom zdravlju u vidu strategije i akcionog plana kod nas takođe ne postoji, iako skoro svaki grad ima Centar za mentalno zdravlje i postoje psihijatrijske ustanove koje pružaju usluge. Malo smo informisani o značaju psihoterapije, a Zakon o psihološkoj djelatnosti još uvjek ne postoji. Dakle, imamo više sistemskih izazova koje valja riješiti i u koje treba ulagati”, naglašava Pejaković.

Odlazak kod stručnjaka za mentalno zdravlje bi trebao biti sasvim normalan čin, lišen predrasuda i zapravo čin brige o sebi.

“Važno je da vodimo računa o sebi, da se ne izlažemo toksičnim sadržajima, da vodimo računa o svom fizičkom zdravlju, o bliskim ljudima. Svakome se može desiti životna kriza, mentalno zdravlje oscilira tokom života. Važno je da u toku te krize možemo naći podršku. Ne moramo uvjek biti “jaki” i sami”, napominje Pejaković.

Dakle, samoubistvo nije volja za smrću, već poziv za pomoć. Zato-čujmo vapaje i pomozimo.

Slađana Đukanović

izvor: cdm.me