DARKO ŠUKOVIĆ: “U koga se uzda veliki sibirski međed iz malih Laktaša?”

Sva je prilika da nabreklo samopouzdanje i optimizam Milorada Dodika počiva na sve mizernijim i sve nedvosmislenijim izjavama ambasadora SAD u Srbiji Kristofera Hila?!

Predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, koristeći obilježavanje neustavnog Dana te tvorevine, poručio je susjedima i svijetu da je došlo vrijeme da svi Srbi žive u jednoj državi. Ono, vjerovatno nije mislio bukvalno- svi, jer bi to značilo da je Mile produžio Lajkovačku prugu do Beča i (nekako) Čikaga.

Tamo ima baš puno Srba, mada se pravci razvoja te ideje u nekim glavama kreću i do Tokija. A đavo će ga znati, vrijeme će pokazati, je li ozbiljno imao u vidu obližnji Karlovac, Karlobag, Viroviticu…

Milorad Dodik procjenjuje da su se globalne silnice namjestile po (veliko)srpskoj mjeri i da tu okolnost treba iskoristiti za razmicanje granica do ili blizu onih što ih je markirao Šešelj dr Vojislav, a grobovima podebljala JNA, VRS i razne paravojne formacije krvavijeh ruku do lakata.

Na šta misli Mile kad svesrpsko ujedinjenje učitava u novi svjetski poredak? U koga se uzda veliki sibirski međed iz malih Laktaša? U gazdu Vladimira Vladimirovača, koga je prigodno odlikovao, a koji sam samcijat slavi Božić? U moralno, vojno i ekonomski posrnulu Rusiju? U Aleksandra obnovitelja (ambicija iz 90-ih) Vučića, koji je pokušao da ga svrgne na nedavnim izborima?

Jok! Čini se da nijedno od pitanja nije tačno.

Sva je prilika da nabreklo samopouzdanje i optimizam Milorada Dodika počiva na sve mizernijim i sve nedvosmislenijim izjavama ambasadora SAD u Srbiji Kristofera Hila?! Koje malo ko još smatra diplomatski namazanim, jer ih je sve teže razlikovati od onih koje daje podmazani mu kolega Ričard Grenel.

Takoreći, mnogo teže nego transformaciju sibirske mečke Mileta u grizlija kome su neki momci iz Stejt departmenta isposlovali ogrlicu koja znači lovostaj na njega.

Da, biće da prepredeni Mile pravilno čita između redova odluke tih momaka da ga postave na američku crnu listu, početkom godine, a da krajem iste zažmure na gomilu golova iz ofsajda, kojima je trijumfovao na predsjedničkim izborima. Ispred favoritkinje Aleksandra Vučića.

Jedan bivši suverenista, a sadašnji moralni idiot, blizak grupaciji bijednih tajkuna i pera za sve šešire koja su Crkvu Srbije promovisala kao emncipatorsku snagu crnogorskog društva, dok je još bio normalan, na pitanje kako će na nešto reagovati Amerika(?) znao je odgovoriti pitanjem: koja Amerika?

Danas na Balkanu nema druge Amerike do one Kristofera Hila i Gabrijela Eskobara. Odnosno, Amerike tate i sina Soroša, koji su svoj mega uticaj u Stejt departmentu iskoristili za nametanje svoga projekta Otvoreni Balkan.

Život piše romane, a super predložak za neki koji čeka da bude napisan je fabula u kojoj famelja koja je pare i život posvetila izvozu američke demokratije postane glavni sponzor proruskih klerofašističkih snaga. O, zar se i to može? Bogami, kao što se vidi svakodnevno iz priloženoga – može!

A kako je i zašto tako, malo je složenije pitanje?

Na njega će jednom neke think-thank laboratorije dati odgovor. Naš se doprinos završava na konstatovanju očiglednoga, na tačnoj dijagnozi, ajmo reći. Terapija je u nadležnosti moćnijih i opremljenijih da pronađu lijek i primijene ga. Na nama je, prije svega, da pokušamo da preteknemo još jednu sezonu zone sumraka.

Dakako, bilo bi karikaturalno upasti u trip objašnjavanja Americi šta su američki interesi, a pogubno upasti u zamku kreatora sadašnjega stanja i uraditi tačno ono što oni žele i provociraju: duriti se zbog gore navedenih na Ameriku i ponašati se kao prevareni partner.

Umjesto toga, treba koristiti svaku priliku da se dopre do ušiju i mozga donosilaca odluka u Vašingtonu i sa što manje gubitaka na mreži dočekati trenutak u kojem će njihovi povjerenici za Balkan morati da konstatuju neizbježno.

A neizbježna je, nadati se ne i tako daleka, njihova konačna spoznaja da je bilo glupo i naopako investirati u politiku i političare koji su stvorili društvo organskih, nepopravljivih mrzitelja Zapada i svih vrijednosti zapadne civilizacije.

Ulagati nade i ostalo u one koji bi za Putinov mali prst zaždili Brisel i Vašington i meračili dok gledaju kako se prijestonice “Četvrtog rajha” pretvaraju u prah i pepeo.

A imali bi čime da potpale te grandiozne lomače. Koliko se “hepo-kocki” i šibica može kupiti za one tovare dolara što su ih Ameri uložili u sprječavanje ruskoga uticaja na Zapadnom Balkanu. I koji su, gotovo do potonjega centa, završili u džepovima i na računima notornih plaćenika Kremlja.

Pala muva na grizlija, što se finansijske štete po američku kasu tiče. Muka je što pod teretom tih adresa na koje, sulude li zbilje, stižu pare i iz Vašingtona i iz Moskve, već godinama pucketaju kosti onih čijim venama stvarno i nepotkupljeno teku istinske zapadne vrijednosti.

Neko će reći da ne bi bio veliki izgub za NATO i SAD ako mala Crna Gora padne u ruke Putinovih namjesnika za Balkan: Crkve i države Srbije. Ama, ima rezona zamisliti Alijansu kao lanac i podsjetiti na mudrost da je svaki lanac jak koliko i najslabija karika u njemu.

A ko ne zamisli NATO kao lanac, rizikuje da vidi Balkan kao lonac. 

Piše: Darko ŠUKOVIĆ

izvor: Antena M