Andrej NIKOLAIDIS: Živjeli naši mrtvi! Sve im cvjetalo…

Nostalgija, kao i gravitacija, uvijek pobijedi. Nije li, uostalom, nostalgija neka vrsta gravitacije sjećanja? Gravitacija donosi utjehu jer potvrđuje da na svijetu, ipak, postoji neki poredak: sve što se uzdigne će pasti.

Sjećanje je, opet, i samo poredak: ono je svijet koji smo uspjeli posložiti, urediti, svijet koji se više ne opire našem nastojanju da ga razumijemo. U sjećanju, sve je napokon “kako je trebalo biti”. U sjećanju konzerviramo svijet kojega više nema – niti ga je bilo.

Nostalgija nije prisjećanje na svijet kakav je bio, nego kakav mi mislimo da je trebao biti. Ona je utopija smještena u prošlost, ona je mašta koja uzima formu sjećanja, ona ono što je bilo postavlja iznad svega što će tek biti. Nostalgija je trijumf melanholije desnice.

Prošlost mi po pravilu smatramo boljom od sadašnjosti. I kudikamo boljom od budućnosti. Za koju ne damo ni pet para. Naše kulture karakteriše apsolutni prezir prema budućnosti. Mi čak nismo u stanju ni maštati o sutrašnjici. Mi smo i utopiju, rekoh, smjestili u prošlost. Nema ideje bolje budućnosti. Sav naš misaoni napor usmjeren je na podržavanje iluzije o boljoj, savršenoj prošlosti.

Jer kultura nostalgije ne mari za red u sadašnjosti, ali svom silom brani navodni red u prošlosti. Jer sadašnjošću, smatra se ovdje, upravlja haos. Baš kao da nije upravljao i prošlošću, dok je današnje “juče” još bilo “danas”. Nema u “sada” više nikakve gadosti, podlosti, čak ni mahnitosti koja bi branitelja prošlosti iznenadila.

Nema transgresije na koju on ne bi, slegnuvši ramenima, pristao. Kao da nam je ludilo postalo zavičaj. Pa ljude stvarnosti, ljude ovog vremena, čim naprave korak u racionalnost, spopadne strah pred nepoznatim, zbog čega se oni brže- bolje vrate doma, u svoje države- sanatorijume, u svoje lažne, izmaštane tradicije, čije zastave vise kao ludačke košuje raširene za sušenje. Vrate se natrag u izumljenu prošlost koje, takve kakvu oni pripovijedaju, nikada bilo nije.

Naše su kulture nekrofilske. To je sva priča.

Eto razloga našoj opčinjenosti istorijom. Za sve se ovdje traži legitimacija u prošlosti. Ništa ovdje nije manje bitno od volje živih. Sve mora biti utemeljeno u prošlom. Sve mora biti realizacija volje mrtvih.

Pasji se živi u zemljama kakve su naše, u kojima je konačna mjera života svakog čovjeka to koliko mu je ljudi došlo na sahranu.

Kakav je to čovjek bio, pola mu je grada bilo na sprovodu, tri se sata čekalo u redu za saučešće! Tako se kaže…
Mogao si tog čovjeka, pokojnika, poznavati decenijama, a da mu nikada ne pružiš ruku u nevolji, u kojoj je proveo život. Moglo ti je biti svejedno za njega, mogao si mu zavidjeti, mogao si ga prezirati, ali na sahranu ćeš mu doći. Jer mi vodimo računa o svojim mrtvima. Mrtvi su naši.

Dok su bili živi, nisu nam trebali. Sve naše „mi“, sve naše timove – jer naš duh je timski duh – čovjek pojača tek kad umre. Mi zbrajamo mrtve, iz onoga što je mrtvo crpimo snagu.

Dok je živ, čovjek je sam. I sam svoj problem.

Mrtvi ovdje tvore zajednicu: mrtva je naša zajednica.

Mrtve mi volimo: mrtva je naša ljubav.

Živima sve najgore, o mrtvima sve najbolje : daleko je dosegla naša mrtva misao.

Kad čovjek umre – tu mi preuzimamo. Jer nama čovjek valja tek kad umre. Stoga ga, dok je živ, tjeramo u smrt.

Tako, mi imamo mrtve književnike („naš nobelovac Ivo Andrić bio je povučen čovjek“), naše mrtve političke lidere („naš Zoran bio je vizionar, to je glavom platio“), naše mrtve vođe („nema više našeg Đeda“)… i naše žrtve. O, prije svega naše žrtve. Puno, puno žrtava.

Centralno pitanje crnogorske kulture, čitavog našeg identiteta, pitanje je pjesnikovog, Njegoševog groba. Čija zemlja, njegova i vjera. Čiji grob, njegova kultura.

Mrtvi su, a ne mladi, kako su krivo razumjeli komunisti, naše najveće bogatstvo. Ne dao Bog (a i on je umro na krstu) da neko dirne u naše mrtve. Što ih je više, mi smo veći, istorijom i kulturom bogatiji. Dok su naši mrtvi bili živi, mogao je poslodavac štedjeti na mjerama sigurnosti, mogle su radničke familije biti bez ljekova, rudarska djeca bez udžbenika i toplih cipela…

Ali budite sigurni: mi ćemo naše mrtve oplakati kako dolikuje. Dan žalosti je, napokon, jeftiniji od mjera sigurnosti.

Šta smo za naše mrtve učinili dok su bili živi?

Ništa.

Šta ćemo učiniti za njih, sad kad su mrtvi?

Sve!

A šta je to „sve“?

Ništa.

Piše: Andrej Nikolaidis

izvor: cdm.me