Dragutin Papović: Petokraka i SPC u Crnoj Gori….

Tokom skupštinske rasprave o izvještaju Odbora za politički sistem, pravosuđe i upravu o zadržavanju tadašnjeg mitropolita SPC Amfilohija u CB Podgorica u junu 2020. godine, nakon organizacije javnog okupljanja u doba pandemije koronavirusa, poslanik pučističke većine dr. Srđan Pavićević je izmislio da se tu radilo o progonu.

Pavićević je dodao i da je to produžena navika iz “perioda petokrake”, aludirajući na to da je SPC, odnosno Crkva Srbije, bila progonjena u Crnoj Gori u periodu socijalizma (komunizma). Na ovu tezu Pavićevića najbolje će odgovoriti izjave Danila Dajkovića, koji je bio mitropolit crnogorsko-primorski od 1961. do 1990. godine. Evo kako je mitropolitu Danilu, prema njegovim riječima, bilo u periodu petokrake.

Mitropolit Danilo je operisan u nikšićkoj bolnici krajem 1964. godine. Tim povodom za njegovo zdravlje su se interesovali najviši crnogorski zvaničnici, među kojima i predsjednik Izvršnog vijeća (Vlade) SR Crne Gore Veselin Đuranović, koji je mitropolitu uputio pismo. Mitropolit je Đuranoviću odgovorio pismom u kome je naveo:

„Gospodine predsjedniče! Primio sam Vaše pismo od 24.12.1964. u kome izražavate interesovanje o mom zdravlju poslije izvršene operacije u nikšićkoj bolnici. Mogu Vas uvjeriti, da je dr. Drago Vukotić ljekar-urolog, koji je izvršio operaciju, uložio maksimum svoje volje i truda da mi bolest olakša i da što prije napustim bolnicu.

I ostalo osoblje bilo je prema meni vrlo pažljivo. Ovdje moram podvući pažnju predsjednika Skupštine opštine g. Velizara Perunovića, koji me je vrlo često posjećivao i sa svoje strane nastojao da mi bolovanje olakša. Isto tako i g. Dragiša Maksimović direktor „Željezare“ i g. Luka Koprivica sekretar Mjesnog komiteta (Saveza komunista Jugoslavije), a i mnogi drugi građani grada Nikšića. Ovim se zahvaljujem Vama g. predsjedniče i Izvršnom vijeću SR Crne Gore, na interesovanju za moje zdravlje i nagoviještenu uslugu u pogledu daljeg liječenja.“

Pažnja koju je socijalistička vlast ukazala mitropolitu Danilu nije bila izuzetak zbog zdravstvenih problema. Mitropolit Danilo je izjavio da je to konstanta. On je 1968. godine naveo: „Ja uvijek ističem na svakom mjestu da u Crnoj Gori imam dobre odnose sa organima vlasti, do sada nijesam nikad imao nikakvih teškoća, sem u pojedinim slučajevima sa nekim šefom mjesne kancelarije ili sl.

Inače mogu samo da se pohvalim na odnose i postupke u Crnoj Gori“. Istom prilikom mitropolit je sekretaru Republičke vjerske komisije Božu Martinoviću saopštio: „Recite drugu Žarkoviću (Vidoju – tada predsjednik crnogorske Vlade) da u mitropolitu crnogorskom ima prijatelja, iako se po nekim pitanjima ne slažem sa njim“.

Ovakav odnos mitropolita i crnogorskih funkcionera je pokvaren 1969. godine kada je crnogorska vlast definitivno odlučila da ukloni kapelu Karađorđevića sa Lovćena i da umjesto nje sagradi mauzolej. Uslijedila je oštra polemika između crnogorske vlasti i SPC, uključujući i mitropolita Danila koji je imao niz žustrih sastanaka sa predstavnicima crnogorske vlasti. Bilo je jasno da to nije vjerski, već dominantno politički sukob.

Zato je crnogorska vlast prema SPC i mitropolitu bila beskompromisna, jer je i zakon vjerskim zajednicama branio da se bave politikom. Tada se znala granica između crkve i politike. Crnogorska vlast je razmatrala i položaj mitropolita Danila. Ovaj spor se nije odrazio na vjerska prava koja su po Ustavu i zakonu pripadala Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

Mitropolija se slobodno bavila vjerskim poslovima. To je mitropolit Danilo potvrdio u jednom pismu Komisiji za vjerska pitanja SR Crne Gore iz oktobra 1973. godine. Mitropolit u ovom pismu, između ostalog, navodi: „Prošlo je 12 godina kako smo došli na čelo Mitropolije crnogorsko-primorske, čije se područje osim jedne opštine (Pljevlja) poklapa sa teritorijom SR Crne Gore. Za sve to vrijeme, sa vrlo malim i neznatnim izuzecima, slobodno smo obavljali svoju dužnost kako Mi, tako i područno Nam sveštenstvo.

U djelokrug naše dužnosti pored administrativno-sudskih poslova, brige o crkvama i manastirima, spada pravo i dužnost obilaska područne Nam eparhije, vršenja bogosluženja u crkvama i manastirima i poučavanja vjernih propisima svoje vjere.

Nijesmo zaboravili, da prilikom svake svoje besjede i pouke opomenemo vjerne na dužnosti i obaveze, koje imaju prema svojoj domovini i onima koji njome upravljaju držeći se sv. Pisma koje kaže: „Bogu Bogovo, a caru carevo“. Moramo naglasiti, da smo odnosom država-crkva i Narodnim vlastima u SRCG bili zadovoljni, iako nijesmo ni do danas regulisali sve imovinsko-pravne odnose u smislu Zakona o Agrarnoj reformi, raznim nacionalizacijama i eksproprijacijama.

Takvo je stanje bilo sve do kraja 1969. godine, kada je postavljeno pitanje rušenja Lovćenske crkve. No i tada, ni crkva, ni Mi nijesmo ničim promijenili svoju želju i nastojanje, da odnosi država-crkva ostanu i dalje dobri, kao što su do tada bili. Na drugoj strani nije se tako ni shvatilo ni postupilo, ali Mi nijesmo istom mjerom odgovorili, već nastavili i svoj rad i svoj odnos kao i ranije. Pitanje neslaganja crkve i mauzoleja prepustili smo redovnom sudu i pravdi“.

Gotovo identične ocjene su saopštili istaknuti sveštenici. Sekretar Saveza udruženja pravoslavnog sveštenstva Crne Gore proto Komnen Radusinović je na XIV redovnoj skupštini Udruženja, koja je održana u hotelu „Crna Gora“ u Titogradu u oktobru 1984. godine, izjavio: „Slobodno obavljamo svoje društveno-staleške poslove, kao i svoju sveštenopastirsku djelatnost u okvirima zakonskih propisa“.

Zbog zapaženog konstruktivnog rada ovog Udruženja, Predsjedništvo SFRJ je 1982. godine odlikovalo 12 sveštenika i sveštenomonaha pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a odlikovanja je uručio predsjednik Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama u Crnoj Gori Veselin R. Đuranović, u prisustvu mitropolita Danila i predstavnika društveno- političkih organizacija Crne Gore.

U ime nagrađenih zahvalio se protojerej Veselin Čukvas, dugogodišnji predsjednik Saveza udruženja, a 1984. godine Čukvas je bio i predsjednik Saveza udruženog pravoslavnog sveštenstva Jugoslavije i član Savjeta SR Crne Gore. Naglasio je da će sveštenstvo Crne Gore i dalje ići postavljenim putem saradnje sa predstavnicima društvenog života i da drugog puta ne može i ne smije biti.

O tome kako su se vlast i organi SR Crne Gore odnosili prema svim vjerskim zajednicama može se zaključiti i na osnovu činjenice da je SR Crna Gora do 1990. godine uložila velika budžetska sredstva u obnovu vjerskih objekata koji su oštećeni ili uništeni u zemljotresu 1979. godine. Prema zvaničnim podacima tada je stradalo 626 vjerskih objekata, od čega lakše 320, djelimično 194, a 112 je potpuno uništeno.

Prema nepotpunim podacima Republičkog fonda za obnovu i izgradnju područja postradalog od katastrofalnog zemljotresa, do 1990. godine obnovljen je 241 vjerski objekat, među kojima i veliki broj kulturno-istorijskih spomenika (Cetinjski manastir, manastir Savina, Morački manastir). U toku je bila obnova 47 vjerskih objekata.

Svi značajni i veći vjerski objekti su obnovljeni sredstvima društvene zajednice preko Republičkog fonda, a manji vjerski objekti (pretežno seoske crkve) obnovljeni su samodoprinosom građana i učešćem opštinskih Samoupravnih interesnih zajednica za kulturu.

U odnosima socijalističke Crne Gore i SPC, odnosno tadašnje crnogorske vlasti i mitropolita Danila bilo je problema i oštrih polemika, ali nije bilo progona. To je mitropolit Danilo potvrdio i nakon pada socijalističke vlasti s kojom je gotovo 30 godina imao saradnju i sporenja.

Mitropolit Danilo je na Božić 1990. godine u intervjuu „Pobjedi“ istakao da je prethodna socijalistička vlast imala i dobrih rezultata. Naveo je da je samo jednom imao ozbiljnijih problema i to oko izgradnje mauzoleja na Lovćenu, jer je smatrao da je trebalo poštovati Njegoševu prvobitnu želju.

Mitropolit Danilo je smatrao da je Crna Gora primjer za dobre odnose između konfesija i da u tome Crna Gora može poslužiti kao škola drugima. Izjavio je: „U Crnoj Gori žive pripadnici raznih vjera i vjeroispovijesti, i mnogi bi očekivali probleme.

Ali, ja vam mogu reći da su odnosi između konfesija na dostojnoj visini. Oni su to i do sada bili. Ako bi neko htio da se uči kako se odnose konfesija jedna prema drugoj onda bi trebalo da dođe u Crnu Goru. Ima nesporazuma među ljudima, jer u životu se i to događa, ali ono što je važno oni nijesu podsticani religijom.

Već odavno u brakove ulaze ljudi različitih vjeroispovijesti i žive uzorno. Ne znam da se brakovi razvode zbog religijske netrpeljivosti. Ljudi treba da žive u slozi“. Nakon ovakvog perioda petokrake, nasljednici mitropolita Danila su poručili da je Crna Gora „fildžan država“ (Amfilohije) i da je „projektovana da bude mala Ukrajina“ (Joanikije). Tu politiku danas zastupa ljekar-humanista i istoričar-amater Srđan Pavićević.

STAV: Dragutin Papović, poslanika DPS-a

izvor: standard.me