Miodrag Lekić kandidat za premijera po ukusu Moskve: Rezolucija o Ukrajini za njega je ratnohuškačka…

Parlamentarna većina intenzivno vodi pregovore za formiranje nove Vlade, na čijem čelu bi se našao DEMOS- a Miodrag Lekić, nakon što bi mu i završnim činom ustavnog puča mandat dodijelila Skupština.

Ovaj dugogodišnji karijerni diplomata i ugledni univerzitetski profesor, koji nije podržao nezavisnost Crne Gore 2006. godine, ni minulih godina nije bio neko ko je čvrsto stajao na kursu državotvorne politike naše zemlje. Za mnoge je bio iznenađujuć i njegov aktievropski stav u odnosu na rusku agresiju na Ukrajinu.

Portal Standard pobrojaće samo neke od akcenata njegovog moglo bi se reći proruskog djelovanja u Crnoj Gori.

Da ne čudi da bi on mogao biti premijer po ukusu Moskve, govori i činjenica da nije glasao za rezoluciju o Ukrajini u crnogorskoj Skupštini, koju je nazvao ratnohuškačkom i poltronskom.

Lekić je kao izgovor da ne glasa za rezoluciju tvrdio da je potrebno osuditi sve agresije, čak i “agresiju” NATO-a na SRJ 1999.godine, iako plebira da bude premijer jedne države koja je članica te alijanse.

Kada je cijeli svijet ujedinjen u osudi ruske invazije na Ukrajinu, kada je na desetine hiljada civila izgubilo svoje živote, kada milioni žive bez struje i grijanja na ekstremnoj hladnoći i na ivici gladi, Lekiću je ipak bilo bitnije da se dodvori Rusiji i da nađe izgovor da ne podrži rezoluciju, u kojoj se osuđuje ruska agresija.

On je našao za shodno da prokometariše i zabranu preleta ministru vanjskih poslova Rusije, Sergeju Lavrovu na njegovom putu od Moskve do Beograda, osporavajući takvu odluku.

Iako su sve zemlje regiona (osim Srbije) i Evrope zabranile prelete ruskim avionima, Lekić je prozvao crnogorske vlasti da odluke ne donose sami, već da to u njihovo ime radi NATO i EU, nazivajući te odluke nepromišljenim i rusofobičnim, koji mogu nanijeti štetu Crnoj Gori.

Lekić je u martu ove godine, nepun mjesec od početka invazije Rusije na Ukrajinu, izjavio da osuđuje tu agresiju, ali je odmah uporedio sa invazijom na Irak i Siriju, govoreći da ne treba zbog invazije stigmatizovati ruski narod i sprovoditi rusofobiju, čak optužujući NATO zvaničnike da se iživljavaju na ruskim narodom.

Kad god je Lekić govorio o invaziji Rusije na Ukrajinu on je isticao svoj stav da osuđuje takav čin, međutim uvijek je postojalo neko „ali“.

I tu se postavlja pitanje, kako može neko ko otvoreno optužuje NATO zvaničnike i preispituje njihove odluke,nazivajući ih rusofobičnim, biti premijer, države članice tog saveza?

Još 2014. godine njegova reakcija na uvođenje sankcija Rusiji od strane Crne Gore zbog sukoba u Ukrajini u Donbasu,bila je takva da je zatražio ostavke tadašnjeg premijera Mila Đukanovića i ministra vanjskih poslova Igora Lukšića. On je tada rekao da Crna Gora nije bila prisiljena od strane EU da uvede sankcije Rusiji iako od trenutka početka pregovora sa EU Crna Gora prati spoljnu politiku EU i usaglašava je.

I opet tu novo pitanje kako Lekić može biti premijer kad se ne slaže sa politikom EU, čijem člnastvu težimo i na čemu Crna Gora već deset godina radi?

Kad god je Rusija bila upletena u hibridni rat, ili je otvoreno prijetila interesima Crne Gore, Lekić je svoje stavove prilagođavao ruskim, a ne crnogorskim interesima, pa je tako 2017. godine nakon što je i utvrđeno da ruske bezbjednosne strukture stoje iz državnog udara godinu ranije, optužio vlast da “neodmjereno napada Rusiju” jasno se opet stavljajući na stranu Rusije.

No, što i očekivati od Lekića kada je prije samo mjesec dana izjavio u gostovanju na televiziji Vijesti izjavio da ukoliko bi bio na mjestu odlučivanja on bi rasformirao ANB i ostavio ga na elementarnom nivou funkcionisanja.

U prevodu širom bi otvorio vrata bezbjednosnim strukturama koje rade protiv interesa Crne Gore, kako bi mogli da joj naruše ili potpuno ugase nezavisnost, istu onu koju Lekić nikad nije ni podržao.

izvor: standard.me