DRAGAN Bursać: Milanović vrijeđa MAJKE SREBRENICE- bruka i sramota traju dovijeka…

Predsjednik Hrvatske će nakon mandata pasti u zaborav, ali šteta, sramota, trovanje i zavađanje ljudi koje nam je ‘podario’ ostat će trajno

Zoran Milanović, sad to već čudno zvuči, predsjednik Republike Hrvatske, ponovo je izvrijeđao svakog onog kome je Bosna i Hercegovina na duši, a krenuo je, po svom običaju, od srži, od najbolnije tačke– od genocida u Srebrenici i Udruženja “Majki Srebrenice“. Prvo je, bez imalo srama, bez imalo ljudskosti i empatije, kazao da su “Majke Srebrenice“ “stare žene”, da bi se potom u revizionističkom stilu obrušio i na fakat o genocidu.

Idemo redom, Milanović bez da trepne kaže: “Mislio sam da je to dostojanstvena udruga majki poginulih, ubijenih u Srebrenici. To su sada već žene koje su u visokim godinama. Ako su tada bile majke, a njihovi sinovi vojnici, to su stare žene, koje su se držale dostojanstvenost, i nadam se da nisu pale u kliješta beskrupuloznih utilitarističkih muljatora iz Sarajeva…“

Za ‘muljatore u Sarajevu’ idu sapun, pa parfem’

Znači, po Milanoviću, “Majke Srebrenice“ nisu dostojanstvena udruga majki poginulih i ubijenih u genocidu srebreničkom? A kakve su to majke, Zorane Milanoviću, koje su izgubile svoju djecu, krv svoje krvi i meso svoga mesa u genocidu?

Jesu li skaredne, jesu li nastrane, jesu li zaostale, jesu li nekulturne? Ili je, možda, bilo bolje da su sjedile kući i mučale u svom bolu, umjesto što su se trudile da prenesu istinu planeti Zemlji o najvećem zlu na kraju prošlog vijeka na tlu Evrope?

I da li ih to starost sprečava da nastave sa svojim poslom, sa svetim poslom ukazivanja na zlo dok biološki postoje? Ili su, možda, senilne, po Milanovićevoj odokativnoj procjeni, e da bi se bavile ovim svojim svetim poslom, poslom kojim im je život, zapravo ostatak otetog života, jer su veći dio života provele bez svoje ubijene djece?

Ili, u konačnici, a to je kontekst i to je šira slika, “Majke Srebrenice“ nemaju razum kad kažu da ne žele Hrvatsku vojsku u sklopu NATO pakta i misije ALTHEA na tlu Bosne i Hercegovine, jer je Hrvatska, kao što i jeste bila, strana u sukobu i u agresiji na Bosnu i Hercegovinu?

Da li to znači da su žene iz Udruženja “Majke Srebrenice” maloumne, pa im neko drugi pojašnjava šta i kako da rade, jer to same ne znaju? A to su neki “muljatori u Sarajevu“, kako reče nadobudni Milanović.

A sve rečeno spada u opis posla i djelovanja Zorana Milanovića, neorasiste, koji onomad za Bosance i Hercegovce reče “prvo sapun, pa parfem”. Da, to je isti onaj Milanović koji Bosnu i Hercegovinu doživljava kao “tamo neki kalifat“, a “Majke Srebrenice“ kao ishlapjela niža bića, koje nikako ne treba da se miješaju u politiku.

Dodikov istomišljenik po poricanju genocida

I da se tu zaustavio Milanović, bilo bi previše. Bilo bi sramno, jadno i bijedno. Ali, o sramu, jadu i bijedi ovog čovjeka nešto kasnije. Jer, onda je nastavio, naravno, o svojoj omiljenoj temi, relativizaciji genocida, i to poigravanjem sa brojem mrtvih: “Kako ćemo to kvalificirati?

Moram pitati Židove, kojih je ubijeno šest miliona, Srbe, koji su stradali u Jasenovcu desecima tisuća… i pet-šest tisuća mladih muškaraca uglavnom koji su ubijeni oko Srebrenice, u pokušaju da se probiju kroz srpski obruč…“

Dakle, za Milanovića u Srebrenici ovo nije baš “čisti genocid“, ovo je de facto “genocidčić“, o kome se može licitirati sa brojem ubijenih. Zaboravlja Milanović da za genocid i genocidnu namjeru nije bitan broj ubijenih (koji je nesumnjivo dokazan za 8.372 ljudska bića), nego upravo ta namjera o biološkom ništenju i brisanju čitavog jednog naroda na određenom području srž genocida.

Zapravo, zna to Milanović bolje od mnogih, ali bi priznavanje genocida, iskreno, ljudsko i objektivno-pravno, poljuljao njegovu poziciju lokalnog pametnjakovića i još više njegovo prijateljstvo sa jednim čovjekom koji je tu oko nas i intenzivno se sprda sa genocidom.

Hajde da vas podsjetim, znate li ko je kazao da su Potočari samo “vojno groblje“? Ne, nije Milanović, iako mu rečenica da je “poginulo pet-šest tisuća mladih muškaraca, uglavnom koji su ubijeni oko Srebrenice“, opasno smrdi na negatorstvo i relativizaciju.

Eto, tu rečenicu je izgovorio onomad Milorad Dodik, inače Milanovićev najbolji politički drug po putinizmu i po sprdanju sa genocidom, za koga je baš Milanović rekao “takvog Srbina želim za susjeda“. A kakav susjed, takav i komšija.

‘Poštovani predsjedniče, Živi Vi nama bili!’

Pa kad tako posložimo stvari, a ne možemo nikako drugačije, imamo osovinu zla Milanović – Dodik, koja je digitalizovana verzija Mate Bobana i Radovana Karadžića, a koja se prema genocidu i prema Bošnjacima misaono i identitetski odnosi identično kao i prva dvojica; od minimizacije, preko revizije, do rasizma.

U tim sumanutim narativima Bošnjaci smrde, hodža arlauče, Majke Srebrenice su stare, senilne i izmanipulisane, Potočari su vojno groblje, tabuti previše lagani, Bosna i Hercegovina je kalifat, a genocid je tek stvar poigravanja sa brojem mrtvih i politička odluka.

Pa je, zapravo, smireni ton u pismu baš “Majki Srebrenice“ zapravo najbolji odgovor koji je Milanović mogao dobiti i koji glasi:

“Poštovani predsjedniče Republike Hrvatske, jadno je i bijedno da jedan predsjednik države ‘koja je članica svih organizacija, kojih Bosna i Hercegovina nikad neće biti, sebi dozvoli ovakav vokabular. Živi Vi nama bili!”, u potpisu Munira Subašić te Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.

Ako se od ovoga čovjek ne postidi, nije čovjek. A Milanović ni stida, ni srama. Na konstataciju da je Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine podnesena krivična prijava zbog navodnog nijekanja zločina genocida u Srebrenici, predsjednik Hrvatske u huliganskom stilu reče da mu mogu “puvat'“, šta god to znači.

‘Možeš mrziti i lajati, ali nas ne možeš poreći’

I umjesto zaključka, navešću riječi Štefice Galić, novinarke i aktivistice iz Mostara, Hrvatice ako baš hoćete i sjajne osobe, koja bolje od svih zna kakav je život među radikalima i koja je na svojim plećima osjetila zlo dijela hrvatske nacionalističke politike, a koje je sublimirana danas u Milanoviću:

“Nosi se što dalje od Bosne i Hercegovine, sa svojom zoološkom mržnjom i kamenom iza leđa koji uvijek nosiš. Koga ćeš udariti sljedeći put?

Možeš mrziti i lajati iz straha, ali nas ne možeš poreći. Tu smo i ostat ćemo. Tebi i takvima usprkos! Ti nisi protivnik, ti si neprijatelj ove zemlje i njenih poštenih građana. Nesnosan slabić! Nitkov!…“

Eto, to je Zoran Milanović danas. Čovjek koji će nakon ovog mandata pasti u debeli zaborav, ali šteta, sramota i mulj su već tu.

Trovanje i zavađanje ljudi, zarad jednog nadobudnog čovjeka, koji nema kapaciteta da vodi mjesnu zajednicu, a kamo li državu, najskuplje će koštati upravo hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, a onda i sve druge. Kako rekoše “Majke Srebrenice“: “Živi Vi nama bili!” A bruka i sramota traju dovijeka…

izvor: analitika.me