OSVRT: Crna Gora na raskrsnici– možemo li imati i “jare i pare”?

Rezultati lokalnih izbora održanih protekle nedjelje mnogo toga su rekli, a neodoljiv je utisak, skoro svih sagovornika, da se epilog mogao znati i prije nego su otvorena birališta za 350 hiljada upisanih birača.

Šta su poruke- pitanje je na koje pokušavaju da odgovore, analitičari, političari, NVO multipraktici i kafanski zgubidani. Ovi posljednji često bolje to rade, jer poznaju suštinu i zakonitost “terena”.

Krenimo od gubitnika.

DPS je za dvije godine izgubio više od pet odsto podrške, ali to i ne bi bilo zabrinjavajuće za njih da to nije nezaustavljiv trend. Čini se da ni harizma predsjednika Mila Đukanovića to više ne može da zaustavi, niti narativ o zaštiti crnogorskih interesa.

Zapravo, ponavlja se priča iz regiona. Tako su prošli i srpski SPS, i hrvatski HDZ, pa i makednoski VMRO -DPMNE. U Srbiji i Hrvatskoj te stranke su se vratile, na ovaj ili onaj način, sa manjim procentima, ali sa uticajem.

Dakle, nema filozofije niti neizvjesnosti, DPS-u treba brže provjetravanje i rekonfiguracija ili bez eufemizama, promjena ljudi. Nije bilo dovoljno to što je za dvije godine, od poraza na izborima 2020. promijenjen logo, promiješan poslanički klub i navodno shavćena poruka birača.

Očigledno je da je poslanički klub morao potpuno da se promijeni, da je poruka shvaćena polovično, te da je, koliko god su se dizajneri trudili da logo uljepšaju, ostala negativna percepcija birača prema brendu.

Nema tog terenskog rada, koji će nadomjestit ove nedostatke, a i ne zaboravimo – stasale su nove generacije koje ne čitaju novine, ne gledaju klasične televizije, ne informišu se na tradicionalni način. Nije dovoljna samo tviter kampanja, da objasniš IT generaciji da su obećanja druge strane danajski darovi.

Najbolji primjer za napisano i rečeno je i gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković, koji je u kampanji bio od kada je prije četiri i nešto više godine sjeo u fotelju prvog čovjeka Glavnog grada.

Bez mrlje, bez afera, sa izgrađenim bulevarima, rekonstruisanim ulicama, novim mostovima, stotinama parkova i kutaka za djecu, civilizovanošću i odmjerenošću, Vuković je ipak ostao bez vlasti. Najbolji gradonačelnik iz redova DPS-a sa najmanjom podrškom na izborima – to znači negativan brend firme iz koje dolaziš ili kolokvijalno– džabe je krečio.

Ostale partije u Podgorici, članice predizborne koalicije, imaju istu boljku kao i DPS, samo što se ona ne vidi. Sav poraz i erozija nosi ime najjačeg. Vukoviću oni nijesu pomogli, a koliko su odmogli to će znati partijski administrativci koji računaju i zbrajaju sigurne glasove. Činjenica je da se malo ko od njih trudio i malo radio. Ušli su u voz sa lokomotivom koju je gurao DPS, nadajući se da će stići do cilja. Očigledno je da nijesu stigli, već stali na pola puta.

I njima treba provjetravanje, jer je i njihov brend ozbiljno ugrožen, iako se tješe Plavom, Gusinjem ili Rožajama. Pitanje je dana kada će se i tamo primiti priča Milatovića i Spajića ili nekog potpuno novog ko obeća platu 1.000 ili čak 2.000 eura.

Novi gradonačelnik Podgorice, najvjerovatnije, će biti Jakov Milatović, nosilac liste partije Evropa sad, koja je na nedjeljnim izborima osvojila čitavih 13 mandata. Sportskim rječnikom rečeno – najbolji ruki start još od vremena Pajovićeve i Abazovićeve Pozitivne Crne Gore.

Kako je Milatović došao do ovog rezultata?

Da nije izašao iz šinjela SPC, on i lider partije Milojko Spajić, vjerovatno bi već na narednim izborima sa procentima zamijenio DPS. Ovako ima još otpora kod procrnogorskih glasača, jer ne zaboravljaju pozadinu dvojca eksperata Krivokapićeve vlade i imaju zebnju kako će se ponašati u trenucima kad budu ugorženi osnovni atributi crnogorske samobitnosti. To i jeste za zebnju, ali o tome će se razmišljati kad se budu svodili računi u budućoj Crnoj Gori kojoj će trobojka biti zastava, himna skraćena ili promijenjena, Ustav prekrojen po mjeri popisa iz 2023, moguće i bankrotiranoj Crnoj Gori u kojoj su građani primali platu od 1.000 eura ali vrlo kratko.

Sada je trenutak ili prosto namjestilo se da se uberu plodovi programa Evropa sad, kojim su povećane prosječne plate radnika, ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje…I bingo, džek pot je tu. Srbe su umirili svojom lojalnošću prema SPC, jer prosto odatle dolaze, a i ne moraju dokazivati ništa, jer njima pripadaju, Crnogorce da će poštovati sve realnosti koje je CG ostvarila od referenduma 2006. (NATO, put ka EU, Kosovo, jezik…), a manjine ili manje brojne narode, ali i sve kolebljive, da će prosječna plata uskoro biti 1.000 eura. Kad svemu ovome dodamo kontekst, odnosno višegodišnju i premanentnu borbu dva bloka oko identitetskih pitanja, onda se tu krug završava.

Međutim, prava opasnost po multietničku, multikonfesionalnu i građansku državu ne dolazi samo od Jakova i Milojka. Ona se krije u brojkama Demokratskog fronta. Budvu su preuzeli, Pljevlja takođe, a u većini gradova imaju presudni glas. Neće biti iznenađenje ako u više od pola opština u Crnoj Gori sljedeće godine ne bude slavljen 13. jul sa crnogorskim, već stranim zastavama, ako 21. maj bude prespavan, ako se na najljepšim placevima ne započnu “velelpni” hramovi SPC, ili u nekim mirni ćoškovima grada izgrade spomenici četničkim borcima za slobodu i tako redom i tome slično.

U ovom slučaju, odnosno scenariju, Jakov i Milojko neće biti tas na vagi oduzet Abazovićevoj URI, jer prosto neće imati ništa protiv ili kako je rekao budući gradonačelnik “ne treba to dramatizovati”, važne su pare, a ne može i jare i pare.

I šta ćemo sad?

Vjerovatno je tačna ona teza, koju su više puta rabili poznavaoci političkih prilika, da je možda potrebno da Crna Gora dotakne dno kako bi se lakše i jače odgurnula prema gore. Zato se ipak treba nadati da klerikalni nacionalizam DF-a i inih neće uspjeti u namjeri da nas vrati nazad na srpska podešavanja od prije 100 godina, da će Jakov i Milojko shvatiti da su pare važne, ali da je građanska Crna Gora jedino mjesto gdje se te pare trebaju trošiti, i da će se konačno pojaviti neka snaga, politička organizacija koja će imati dovoljno znanja, mudrosti i zrelosti da se bori za bogatu, nezavisnu, multietničku, multikonfesionalnu i građansku Crnu Goru, gdje nikom nije tijesno i gdje su svim na svom mjestu.

izvor: standard.me