ANDREJ Nikolaidis: DRITANOVA retorika pocijepana, NE VJERUJU MU NI NAJBLIŽI SARADNICI…

Vrapci na grani i flamingosi na ulcinjskoj solani znaju da je Demokratski front moskovsko-beogradska formacija za hibridni rat protiv Crne Gore. Abazovićeva retorika je pocijepana u paramparčad– u ništa što on govori niko ne vjeruje, uključujući tu i njegove najbliže saradnike…

Uprkos dubokoj političkoj krizi, neizglasavanju skraćenja mandata parlamentu i insistiranju na neustavnoj smjeni predsjednika države, Crna Gora može izbjeći vanredno stanje, kazao je u razgovoru za novinsku agenciju Patrija NAP Andrej Nikolaidis, književnik.

“Gurnuti zemlju u neustavno, pored toga i nezakonito vanredno stanje, pored svih ostalih stvari, podrazumijeva i određenu mjeru hrabrosti. Jer to je put sa kojeg nema povratka. Odatle, svi putevi vode na višegodišnju robiju. Moj utisak je ovakav: lideri Demokratskog fronta i Abazović spremni su za to. Ne zato što imaju potrebnu hrabrost, nego zato što, stigne li takva komanda, naredbu moraju izvršiti.

Za ostale aktere vladajuće većine – nisam siguran. Rekao bih da su mnogi od njih svakakve gadosti i neustavnosti spremni gledati i na njima profitirati, ali bacanje zemlje u bezakonje upakovano u formu vanrednog stanja, prevazilazi ono za što su spremni podići ruku. Tim prije što za bilo kakvu radikalizaciju političkih prilika u Crnoj Gori oni nemaju, niti će imati, podršku Kvinte”, rekao je Nikoladis.

Akcija ANB- a, u kojoj su otkrivene veze crnogorskih državljana sa ruskom tajnom službom, čini se, nije iznenadila crnogorsku javnost. Kako Vam djeluje ponašanje čelnika vlasti, naročito premijera u tehničkom mandatu, koji se ovoga puta nije toliko glasno hvalio uspjesima u borbi protiv korupcije, kao što je to činio kada se radilo o hapšenjima osoba povezanih sa prethodnim režimom?

Nikolaidis: Nikoga nije iznenadilo jer su svi znali. To jedva da je bilo prikriveno. Vrapci na grani i flamingosi na ulcinjskoj solani znaju da je Demokratski front moskovsko-beogradska formacija za hibridni rat protiv Crne Gore.

Abazovićeva retorika je pocijepana u paramparčad– u ništa što on govori niko ne vjeruje, uključujući tu i njegove najbliže saradnike. Koji jednako kao i ja znaju što taj čovjek i zašto radi, znaju svu sramotu toga, no to im ne smeta da ga i dalje slijede. Najprije zato što se to isplati. Potom zato što ljude ništa ne vezuje kao zajednički poganluk. Treće zato što je lakše nastaviti biti glup, nego priznati: bio sam glup.

Abazović je gotovo potrošen, još samo jedna stva se očekuje od njega. On će završiti posao za koji je angažovan. Vučićeva strategija je jasna: ostaviti Abazovića na mjestu premijera, sa ili bez vanrednog stanja.

Ostaviti ga tu, jer Vučić boljeg izvršioca ne može naći ni u ovom, ni u drugim univerzumima. Dritan Abazović je najbolja stvar koja se desila velikosrpskom nacionalizmu od Osme sjednice i Antibirokratske revolucije naovamo. A šta će uraditi? U tehničkom mandatu uvesti Crnu Goru u Otvoreni Balkan i reći zbogom ulasku ove zemlje u EU. Nakon toga, kako god, ko god i šta god. Posao je završen.

Često ste pisali o neodlučnosti i kontradiktornosti zapada i evropskih partnera, koji su najprije podržavali promjenu vlasti u Crnoj Gori, koja je proizašla iz kontrarevolucije SPC i vjerskog fanatizma, da bi kasnije SPC bila označena kao eksponent malignog velikosrpskog uticaja. Mislite li da međunarodna zajednica koja nije spremna da iznese jasan stav prema svim akterima koji sprovode antidržavnu i antievropsku politiku može biti garant stabilnosti u regionu?

Nikolaidis: Takozvana međunarodna zajednica, a pod tim obično pretpostavljamo „Zapad“, u regionu ne vodi jedinstvenu politiku. Postoji američka politika u regionu. Pa politika EU. Koja, opet, podrazumijeva niz, često međusobno sukobljenih politika. Kako bilo… u zbiru, regionu ne čine dobro. Velikodržavni projekti koji su izazvali ratove devedesetih morali su biti razmontirani i zabranjeni.

Temelj mira u ovom regionu je jednostavna odluka: da se velikosrpski nacionalizam zabrani, kao što je u Njemačkoj zabranjen nacizam. Zašto? Zato što je taj nacionalizam odgovoran za genocid, zapravo genocide, etnička čišćenja, masovna silovanja, prisilna preseljenja stanovništa i ratove koji su prije 30 godina ovdje buknuli.

Umjesto toga, taj nacionalizam je izabran za partnera u regionu, koji se preoblikuje po mjeri zadovoljenja apetita tog nacionalizma– čitaj: Otvoreni Balkan. To je ne samo etički katastrofalna, sramna politika, nego i politika koja ovaj region vodi u novu katastrofu.“

Više puta ste poredili situacije u kojima se nalaze Crna Gora i Bosna i Hercegovina, budući da su, očito dio istog scenarija. U kontekstu aktuelnih dešavanja oko izbora u RS, čini li vam se se da je Aleksandar Vučić upotrijebio istu strategiju koju je koristio u vezi sa Crnom Gorom, zamjenjujući agresivne igrače onim manje agresivnim i formalno proevropskim, ali podobnijim za ostvarivanje njegovog krajnjeg cilja?

Nikolaidis: Slušajte… Dobro je poznato šta mislim o Miloradu Dodiku i njegovoj politici. Ništa dobro, u najkraćem. Međutim, pozdravljam činjenicu da se suprotstavio Vučićevom miješanju u izbore, koji su dakako unutrašnja stvar Bosne i Hercegovine.

U praktičnoj ravni, posve je svjejedno ko će pobijediti na izborima u tom entitetu. Ko god bude, slušaće Beograd i Moskvu i radiće na razgradnji BiH. Dodik je to uradio vođen instinktom samoodržanja i inatom; među njegovim motivima za odbranu od Vučićevog miješanja nema niti jednog uzvišenog, to je jasno. Međutim, htio- ne htio, spriječivši da Beograd odabere pobjednika na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, Dodik je, i nehotice, povukao probosanski potez. Bravo, Mile.

Nedavno ste bili izloženi targetiranju i prijetnjama, koje su posljedica Vaših javno izrečenih stavova i oštrih kritika na račun aktuelne crnogorske vlasti. Optuživali su Vas da ‘ekstremizujete javni prostor’. Ipak, niste odustali od borbe za istinu. Jesu li predstavnici kritičke javnosti, uprkos pokušajima cenzure dovoljno glasni i mogu li uticati na građane koji i dalje nijesu svjesni u kakvom se sudbonosnom trenutku nalazimo?

Nikolaidis: Mogu. Zato nas i zastrašuju. Da ne možemo, niko nas ne bi dirao. I znate šta je najbolje: na kraju ćemo mi pobijediti.

Očekujete li neke značajnije promjene nakon izbora u dvije zemlje? Postoji li šansa da suverenističke i građanske ideje prevagnu, uprkos snažnim uticajima spoljnih faktora?

Nikolaidis: U Bosni su upravo prevagnule. Dva od tri člana Predsjedništva vode politiku građanske Bosne i Hercegovine. No, ne lezi vraže… Šta je uradio Visoki predstavnik? Sve vratio na fabrička podešavanja: cementirao HDZ i sistem etničkih politika.

Odluka Visokog predstavnika je usmjerena direktno protiv građanske Bosne i Hercegovine. Budući da vjerujem, budući da sam siguran da Bosna i Hercegovina budućnost ima samo kao građanska, dakle zemlja u kojoj će nosilac suvereniteta biti građanin, a ne narodi, još manje jedna stranka, konkretno HDZ, tvrdim da je odluka Visokog predstavnika antibosanska, antidemokratska, anticivilizacijska, a u korist diskriminacije i devetnaestovjekovnih političkih koncepata.

Znate šta, ne poznajem čovjeka, ali prilično sam siguran da nazovi „vrijednosti“ koje je uzeo u zaštitu svojom odlukom, gospodin Šmit ni u ludilu ne bi promovisao u svojoj zemlji. Ne zato što u njih ne vjeruje – možda i vjeruje. Nego zato što bi to značilo kraj njegove političke karijere.“

Komentarišući dešavanja u Podgorici i Zenici i odnos navijača dvije reprezentacije napisali ste da su Crna Gora i BiH slobodni Balkan. Vjerujete li da ćemo zaista početi da živimo tu slobodu, bez prijetnji i straha od budućih poteza srpskih i ruskih igrača, čije nacionalističke i imperijalističke politike razaraju dvije nezavisne države, insistirajući na revizionističkom uništavanju nacionalnog bića i nestanku dva njihova većinska naroda?

Nikolaidis: U dogledno vrijeme ovaj region neće biti miran ni bezbjedan od rusko-velikosrpske prijetnje. No to nije razlog da se ne ponašamo kao slobodni ljudi. Baš zato što prijete, najbolji odogovor je sloboda i istinska demokratija.

Oni žele da živimo u stalnom strahu i iz straha donosimo odluke, između ostalog i političke. Šta je odgovor na to? Živjeti bez straha. Odbaciti politiku straha. Voditi politiku nade. Uostalom, čega da se bojimo? Zlo nije tu da ga se bojimo, nego da se protiv njega borimo. Jedino čega se treba bojati je da ćemo povrijediti druge, da ćemo biti oni koji će drugima učiniti zlo.

izvor: aktuelno.me