ANDREJ Nikolaidis: Novac vrijedi sve manje, baš kao i sloboda- Biće gore, prije nego što bude još gore…

Ne propustite da pored vas nezapaženi prođu pozivi na štednju kojih su ovih dana pune vijesti: te treba smanjiti grijanje, te treba gasiti sijalice i bojlere…

Svi vidimo, jer znaci su svuda oko nas: dešava se nešto golemo, masivno, opasno i neizvjesno. Zbiva se nešto čemu oblik do kraja ne razaznajemo, ali osjećamo, ali razumijemo, da nosi nesigurnost i opasnost.

Rat u Ukrajini nije uzrok tome, nego tek jedan od simptoma toga. Što rekao jedan duhoviti čovjek: sad će zbog rata u Ukrajini poskupjeti i tuzlanska so, jer je opštepoznato da je Ukrajina najveći proizvođač tuzlanske soli na svijetu.

Kapitalizam hvata okuku, mijenja oblik. To se dešava. A kada kapitalizam to čini, svijet doista postaje još opasnije mjesto. Tada nastupe najopasnija od svih opasnih vremena.

Imam tihu naviku da zabilježim male vijesti s ruba, vijesti za koje mi se čini da govore nešto važno o našem vremenu. Listajući svoju malu arhivu naiđem na – zaboravio sam unijeti datum– informaciju iz Los Angeles Timesa, koji je onomad javio da zbog (one prošle, od prije nešto više od deceniju) ekonomske krize sve manje stanovnika L.A. ima mogućnost da kremira ili pokopa svoje najmilije.

Novina je tvrdila da je u toku samo jedne godine broj kremacija o trošku poreskih obveznika porastao za 36 odsto.

Takođe, i gradska mrtvačnica, koja je odgovorna za siromašne i “netražene osobe”, zabilježila je rast od 25 posto. Prosto: ljudi su se, nemajući novca da sahrane svoje mrtve, odrekli od njihovih tijela, pa su opštinske službe bile prisiljene da ih sahrane.

„Porodice nam samo jave da nemaju novca za sprovod, pa osobu moramo proglasiti ‘netraženom’ i za nju se pobrinuti”, rekao je David Smith iz gradske mrtvačnice. Ako rodbina kasnije skupi novac, za 352 dolara može preuzeti pepeo pokojnika, čitam.

Odustajanje od sahrane preminulih članova porodice krajnji je akt neimaštine – ili štednje. Sjećamo se scene iz najboljeg filma braće Coen, „Big Lebowski“, u kojoj se anti-junaci sa ljudima iz mrtvačnice cjenkaju oko urne u kojoj će biti pohranjen pepeo njegovog najbližeg prijatelja.

Na koncu se odluče za najjeftiniju varijantu, pa ostatke pokojnika saspu u metalnu kutiju za kolače. To je crnohumorna strana legende o jevrejskoj škrtosti (upakovana u ultimativni cool devedesetih), i coenovska interpretacija slavnih stihova iz Hamleta: „Tek štednja, štednja, dragi Horacije,/Jer hladni su kolači pogrebni/Za svadbene još bili stolove“: štednja koja mijenja ili ukida ono što je od najveće ritualne važnosti.

Ne trošiti više nego što treba – to je mogući opis umjerenosti. Ali škrtac od umjerenosti stvara neumjerenost: njegova umjerenost je višak. On ne troši, ali ne zato što se uspješno odupire želji da troši – nego zato što štednjom zadovoljava svoju želju da ne troši. Škrtac, naprosto, uživa u svojoj štednji.

Užitak škrca je savršeno opisan u Disneyevim crtanim filmovima o Paji Patku: biće da se svi sjećamo neobuzdane radosti sa kojom Baja Patak pliva u svom zlatu, koje drži iza zaključanih vrata. Opet: iza komičnog ponašanja Baje Patka stoji jasna edukativna poruka koju je Hollywood poslao djeci koja su gledala pomenute Disneyeve animirane filmove: fuj to! Legende o Disneyevom antisemitizmu svakako nalaze utemeljenje u pomenutim crtanim filmovima.

Žižek u „O vjerovanju“ pokazuje kako, nasuprot tezi da je korijen kapitalizma u grijehu štednje, u savremenom kapitalizmu stvari stoje upravo suprotno: štednja je ekscesivno ponašanje, vrijedno svakog prezrenja. Doista: štednja je, štaviše, često i nepatriotski čin, akt prezrenja vrijedne društvene neodgovornosti.

Tokom prethodne globalne ekonomske krize, građani su neprekidno pozivani „da ne prestanu da troše“, jer će „tako najbolje pomoći svojim ekonomijama“. Ekscesivna potrošnja je društveno prihvatljiva, čak poželjna: a u situaciji u kojoj sutra možete ostati bez posla, svaka potrošnja je ekscesivna.

Štednju sebi može priuštiti jedino država, koja je obećavala da će „srezati nepotrebne troškove“. Pošten građanin može štedjeti, ali ne tako što će, kao Baja Patak, gurati novce u slamaricu i opsceno uživati u brojanju sačuvanog. Štednja je OK, sve dok se štedi u bankama, koje će tim novcem moći nastaviti baratati. Štednja u banci, hoće nam se reći, i nije štednja: to je vrsta ulaganja, jer takva štednja znači i kamatu.

Sada bi takvome kapitalizmu mogao doći kraj.

Za razliku od Baje Patka, koji se rukovodio načelom „što više štedim više imam“, današnji kapitalista posluje po načelu „što više ulažem, više imam“. Baja Patak je lik iz vremena prije nego je novac izgubio podlogu u zlatu i nepovratno prešao u prostor simboličkog. Današnji Baja Patak bi, umjesto u zlatnicima, morao plivati u svjetlosti ekrana na kojima se smjenjuju berzanski indeksi.

Pamtite li basnu o cvrčku i mravu? Zapad je očito zaboravio njenu prostu a tako tačnu poentu: danas mravi žive još samo u Aziji, gdje se proizvode stvari koje kupuju zapadni cvrčci. Kako danas izgleda, umjesto u natčovjeka, kapitalistički čovjek je evoluirao u cvrčka.

Sada bi, rekoh, takvome kapitalizmu mogao doći kraj. Cvrčci bi mogli biti prevaspitani u mrave. Umjesto da troše, mogli bi biti pozvani/natjerani da vrijedno rade za manje plate – time i da manje troše. Čak i da počnu da štede.

Da bi cvrčci na to pristali, treba ih prestraviti. Treba ih držati u permanentnom vanrednom stanju. Umjesto nadom, treba ih bombardovati strahom. Da bi cvrčci na to pristali, država ponovo treba ojačati a društvo otići udesno. I baš to se dešava: sve klizi udesno, čak i nekad progresivistički medij CNN. A tek ćemo vidjeti koliko će represije i fašizma kapitalizmu biti potrebno da dovrši transformaciju kroz koju prolazi.

Uočimo da je vremenska perspektiva kapitala potpuno izokrenuta: nekada, u sadašnjosti si bio bogat zato što si u prošlosti stekao imetak. Imao si ono što si zaradio. 

Danas, tvoje bogatstvo smješteno je u budućnost– ti si bogat zbog toga što berzanski indeksi izražavaju izglede tvojih investicija. Imaš ono što zapravo nemaš– ono za što se očekuje da ćeš imati. Kako će izgledati vremenska perspektiva novog, sutrašnjeg kapitalizma – pitanje je svih pitanja.

Dominantna ekonomska logika je, dakako, oblikovala društvenu paradigmu. U vrijeme kada je bogatstvo bilo utemeljeno u prošlosti, na cijeni su bile tradicija i konzervativne vrijednosti, koje su, u suštini, trebale da sačuvaju ono najvrjednije iz prošlosti: bogatstvo privilegovanih.

Danas, kada je bogatstvo utemeljeno u budućnosti, prošlost, tradicija i konzervativizam su tek opsceni višak. Savremena okrenutost budućnosti i povjerenje u buduće vrijeme, kao i takozvane progresivne politike – sve je to direktno uzrokovano dominantnim tipom kapitalizma.

Nemojmo zaboraviti da je holokaust, pored ostaloga, bio zločin kapitalizma. Jedan od neoprostivih „grijeha“ Jevreja bila je i njihova štednja. Naravno, to nacistima nije smetalo da prilikom istrebljenja Jevreja pribjegnu svim vidovima uštede vremena, prostora i sredstava za ubijanje: takva vrsta štednje se u kapitalizmu zove– produktivnost.

Iza sve priče o teorijama zavjera, iza svih teorija rasne superiornosti, stajao je krajnje praktičan čin: otimanje jevrejskog novca i njegovo ulaganje u njemački kapitalizam. Nacizam i fašizam su vid unutrašnje borbe za preustrojstvo kapitalizma, a borba protiv grijeha štednje nesmanjenom žestinom nastavljena je do danas – dakako, drugim sredstvima.

Sada nas, pak, prvi put od Drugog svjetskog rata naovamo, nakon 75 godina zapovijedi da trošimo, trošimo i samo trošimo, pozivaju da štedimo. To je znak. To je ogromni crveno-crni znak: ne pored, nego posred puta.

Piše: Andrej Nikolaidis

izvor: aktuelno.me