DARKO Šuković: MUK I DRITANOVA SEZONA LOVA NA NOVINARE… (foto)

Ćutanje ili neadekvatno reagovanje institucija SAD, EU i Velike Britanije na bolesne ocjene i opasne prijetnje predsjednika Vlade CG (o) novinarima i medijskim kućama fenomen je koji ultimativno traži objašnjenje.

Pitanje koje ište odgovor može se formulisati, preciznije, i ovako: zašto pomenute adrese, koje su godinama brzo i rezolutno reagovale i na strogi pogled vlasti put tzv. kritičkih medija, u posljednje vrijeme (počelo je da teče avgusta 2020.) ne osuđuju, ili to rade tek sporadično i frazerski, nedemokratsko i, nadasve, potencijalno po život novinara opasno ponašanje moralno- politički neuračunljivog Dritana Abazovića?

Dok čekamo njihovo objašnjenje, ponudiću svoje. Snažno uvjeren da će biti bolje od njihovog, ako ga ikada i ponude. Prethodno, ipak, dvije važne napomene…

Prva- na Abazovićev krimen podstrekavanja BIL (bezbjednosno interesantnih lica) na obračun sa konkretnim novinarima i glasilima reagovala je valjano ambasadorka Češke, države koja predsjedava EU. Janina Hrebičkova nije, međutim, izuzetak samo po tome.

Ambasadorka Češke zna novinarstvo, jer je bila novinarka; zna u prste ko je ko i šta je šta na Zapadnom Balkanu, jer ga prati tri decenije, kao reporter ili diplomata; zna naš jezik i ne rizikuje da joj staferi zature suštinu u prevodu. Za Ranke i Medoks važi sve suprotno! Popa je, pak, dovoljno dugo u regionu i dovoljno zna crnogorski jezik, ali ili ćuti ili se oglasi pro forme.

Drugo- stara vlast je nekoliko glasila žigosala kao “medijsku mafiju” i prijetila im institucijama. Aktuelni premijer svoje kritičare iz medija optužuje da su u sprezi sa mafijom i “fakturiše” ih stvarnoj mafiji!

A sad da pokušamo da objasnimo otkud ova anomalija u ponašanju predstavnika tri istorijska svjetionika slobode riječi i novinarstva…

Propali obrazac

Tokom trodecenijske vlasti DPS i partnera, Zapad je pokušavao da nepostojanje prozapadne alternative u opoziciji kompenzira jačanjem uloge NVO sektora i medija. Vašington, Brisel, Lobdon, Berlin… raširili su politički kišobran i otvorili kasu za nekoliko medijskih kuća i desetak nevladinih organizacija. I učinili ih ne samo društveno, nego prije svega politički moćnim.

Manimo se sada NVO kraka priče i fokusirajmo se na novinarski.

Stvar je neko vrijeme funkcionisala relativno blisko zamisli Zapada. Njihova izabrana glasila služila su i predviđenoj svrsi- kontroli vlasti koja nema odgovornu i jaku opoziciju. Ubrzo su apetiti vlasnika porasli- umjesto da kontrolišu vlast, poželjeli su da je smjenjuju/postavljaju i potčine svojim interesima.

Tu je promjenu cilja nužno pratila promjena uređivačke politike i udaljavanje od profesionalnih standarda novinarstva. Zanemareno je ključno: uloga medija je da građanina informiše i edukuje, kako bi se lakše opredijelio kad dođe izborni dan.

Umjesto da poštuju tu, ne baš tanku liniju koja razdvaja legitimno pravo svakoga glasila da afirmiše vrijednosti do kojih drži i time glasačima sugeriše izbor, ovdašnji su izabranici Zapada postali vulgarni agitatori i par exellance politički faktor.

Paradoksalno, a po stanje novinarstva u Crnoj Gori pogubno, kritika vlasti postala je za zapadne sponzore dovoljan uslov da zažmuri na dramatično gaženje profesionalnih standarda.

Sve ono što je na Zapadu neprihvatljivo: nepoštovanje pretpostavke nevinosti, suđenje u medijima, obračuni ad hominem, objavljivanje neistina i poluistina, neobjavljivanje demantija… u Crnoj Gori je postalo nebitno, pod uslovom da je meta kritike vlast. Svako ko se nije priklonio tome obrascu kritike vlasti, etiketiran je kao režimski.

Takvo novinarstvo je, zahvaljujući otvorenoj podršci SAD i EU njegovim promoterima, brzo postalo uzor i gotovo opšti model na crnogorskoj medijskoj sceni. Jer, ako iz Brisela i Vašingtona nešto fale i podržavaju, onda je to put kojim treba ići, rezonovalo se u branši. Posljedice po malo, neanonimno društvo pogubne su.

Prvi put u istoriji Crne Gore ljudsko dostojanstvo ne vrijedi ništa, jer je prljava i neodgovorna javna riječ podvedena pod slobodu govora. Neprilagođeni novim standardima “kritičkog” i “istraživačkog” novinarstva, zapravo pukih obračuna sa ljudima, završavali su i na groblju.

Slabo shvatanje

Nema ni naznaka da je neko važan na Zapadu prepoznao ovaj problem. Treba samo pogledati koga i šta (kakve sadržaje) finsiraju i danas ključne zapadne ambasade. Novcem građana SAD, EU i VB finansiraju promotere Putinove vizije novog svjetskog poretka, velikodržavnih projekata regionalnih “sila” i klerofašizam.

Stupidnost politike koja je izabrala za prioritet borbu protiv korupcije a ne suprotstavljanje povampirenom fašizmu, a za patnere u toj borbi negatore genocida i obožavaoce Putina, teško je pojmiti.

Zapravo, objašnjenje toga kolosalnoga kratkoga spoja u glavama zapadnjaka zaduženih za Crnu Goru i Zapadni Balkan leži u činjenici da ovdašnju stvarnost i dalje gledaju kroz naočare medija i NVO koje su instalirali prije skoro dvije decenije.

Iz toga, tupoga ugla posmatranja ovdašnjih “izazova”, unutar građanskoga bloka nije bilo nikoga ko bi se uhvatio u koštac s kriminalom i korupcijom!?

Zapanjujuće je da ni sve ono što se desilo u Crnoj Gori nakon posljednjih parlamentarnih izbora, taj sukob prozapadnih i proruskih snaga u načisto ogoljenoj formi, uz otvoreno sasluživanje medijskih izabranika Zapada ovima drugima, nije osvijestio čak ni one koji su proces pratili izbliza, ambasade SAD, EU i Velike Britanije. Ili ih barem nije opametio do kraja.

Zacijelo je poveliko parče objašnjenja za takvo političko sljepilo i sastav stafa koji se udomio u ključnim ambasadama Zapada. Kao da je “litijaška spomenica” i tamo ekstra bodovana prilikom zapošljavanja! Samo, toliko je puta ukazivano na praksu primanja elitnih pitomaca Crkve Srbije, mladih i školovanih ljudi koji intimno preziru zapadne vrijednosti, na rad u ambasadama i predstavništvima zapadnih organizacija! Bez ikakvoga efekta?

Zato smo prečesto prinuđeni da se zapitamo: u šta zaista vjeruju ljudi koji u Crnoj Gori promovišu zapadne vrijednosti… i kakve su, ali uistinu, njihove namjere? Kao da su se u “HR” (sektor ljudskih resursa) navukli na tezu da je nepodoban svako ko kaže da voli Crnu Goru i želi je u EU, jer su po tome prepoznavali pritajene lopove, dok su fanovi Ratka Mladića bogomdani za realizaciju evropske agende.

Sporo reagovanje

Iz takvoga (ne)razumijevanja prilika u Crnoj Gori nije realno da se dese ni očekivane reakcije na riječi Dritana Abazovića, iako zaudaraju na fašizam. Deceniju i po su zapadne ambasade bile “na gotovs” da izdaju oštro saopštenje, izađu na mjesto “zločina”, slikaju se u znak podrške… kad god se na meti našao neko od “njihovih” medijskih poslenika. Dakako, uvijek je to bila jasna osuda napada na nezavisno novinarstvo, bez kojega nema demokratije i blablabla.

I, da ne dajemo zlobnima i poganima prostor, naravno da je svaki atak na novinare za osudu. Ali na svakog novinara, a ne selektivno. Kao što bi, da je nekome bilo stvarno stalo do profesionalnih standarda, uz slobodu medija stalno i jednako bila afirmisana odgovornost za javnu riječ. Ovako, mediji su, uz prerijetke izuzetke, postali javne pljuvaonice i platforme za progon neistomišljenika.

Lakše je, izgleda, okrenuti tanker nego nekima shvatiti da je medijska politika koju su forsirali u Crnoj Gori bila potpuni promašaj. I da su, slijedeći informacije i analize svojih “izvestija”, dobili vlast po mjeri Sputnjika. Valjda nije lako ni opravdati tolika sredstva i uticaj uložen u nekoga ko igra za protivnika?

Kako god, ispada da je i nakon promjene vlasti u Crnoj Gori jedan monopol ostao – monopol na status žrtve. Bez sumnje najprofitabilniji status što ga je neko na medijskoj sceni mogao imati. Veliki borci za prevazilaženje podjela tu ništa ne bi dirali. Režim se može promijeniti, ali “žrtve režima” na jednoj strani i “režimski mediji” na drugoj, ostaju isti.

Realno, stvar je previše debilna da bi mogla trajati. Sam Dritan Abazović najbolji je katalizator procesa otvaranja zapadnog uma spram dešavanja na medijskoj sceni Crne Gore. Makar tako ne izgledalo u svjetlu informacije da će on, takav kakav je, 19. septembra govoriti na konferenciji nekakve TLN, u Njujorku, o, zamislite-slobodi medija!

Cirkus bez granica. Izgleda da se diljem planete može naći nešto nalik ovdašnjem Media centru. Bilo bi zdravo da Ambasada SAD objasni je li imala kakve veze sa uglavljivanjem Abazovićevog nastupa na ovoj, prvoj(sic) konferenciji te NVO. I da li ga je za to preporučilo crtanje mete na čelu crnogorskih novinara?

izvor: antenaM.me