Kuknjava za DRITANOM Abazovićem…
Kada je kod nesretnog Krivokapića postao potpredsjednik vlade zadužen za sektor bezbjednosti on je pod svoju kontrolu stavio sve organe tog sektora, sve ljude, sredstva, informacije, veze i saradnike, i pred sve njih postavio samo jedan jedini zadatak: da istražuju, kopaju, prevrnu i nebo i zemlju ne bi li pronašli bilo kakvu kriminalnu aktivnost Mila Đukanovića. I kakav je rezultat te sveopšte potrage?
Ništa, nula, na veliko razočaranje srpske političke elite i kontraelite.
Bilo je za očekivati da će srpski kleronacionalizam i njegovi štampani i elektronski tabloidi doživeti veliku tugu zbog pada Abazovićeve vlade jer je instrukcija za to došla sa najvišeg mesta. Još ranije je nezvanični otac nacije Matija Bećković kazao da srpska omladina treba Abazovića da nosi na rukama, a vrhovni vođa Vučić rekao je „svaka mu čast“, što je kompliment koji on do sada nikome nije dao osim svom idolu Vojislavu Šešelju.
Nije, međutim, bilo očekivano da će suze za Abazovićem proliti i oni srbijanski mediji, analitičari, novinari, kolumnisti koji za sebe kažu da su nezavisni i da su građanske i liberalne orijentacije.
Ovdje se postavljaju dva pitanja, jedno koje se tiče metoda a drugo suštine.
Naime, gotovo da nema dana da u svetu ne padne neka vlada i to prođe bez komentara naših liberalnih analitičara. Eto, prije neki dan padoše vlade Marija Dragija u Italiji i Janeza Janše u Sloveniji pa je i to prošlo bez komentara i žalopojki.
Zašto onda samo pad vlade u Crnoj Gori izaziva toliki emocionalni naboj? Je li u pitanju, i kod vlasti i kod opozicije u Srbiji, onaj isti sindrom kojim Srpska pravoslavna crkva gleda na Crnu Goru kao na srpsku pokrajinu u koju se, kao što je to bio slučaj sa helikopterom MUP- a Srbije koji je vozio Porfirija na potpisivanje temeljnog ugovora, može ulaziti i izlaziti kako se kome prohtje, bez obavještavanja crnogorskih vlasti i bez traženja dozvole?
Da je tako nešto pokušano, na primjer sa Austrijom, vjerovatno bi protivavionska odbrana odmah oborila helikopter, ali ovdje očigledno, sa obje strane granice, ima onih koji misle da Crna Gora nije država već naša prćija. Činjenica da tako misle i tobožnji srbijanski liberali, koji ove skaradne stvari primaju ćutke i kao nešto normalno, predstavlja jedan od pouzdanih oslonaca aktuelne vlasti u Srbiji.
Toliko o metodu. A što se tiče suštine reklo bi se, po dubini žalosti, da se radi o vladi istorijskog nacionalnog preporoda i kulturne revolucije, a u stvari radilo se o vladi prizemnog politikantstva u službi velikosrpskog kleronacionalizma. Ton takvom profilu te vlade davao je sam Abazović čija je osnovna karakteristika da politiku shvata kao vještinu prevare.
On je najprje, govoreći da će od URE napraviti proevropsku građansku partiju, prevario i same osnivače URE koji su, kada su vidjeli da on URU vodi u zagrljaj sa antievropskim i talibanskim Demokratskim frontom, jednostavno napustili URU i prepustili je Abazoviću. Ovaj je zatim prevario partije nacionalnih manjina pozivajući ih u tobože proevropsku vladu, a cilj mu je bio da te partije donese kao miraz u obnovljeni savez sa kleronacionalizmom.
Nakon toga uspio je da prevari i samog Đukanovića obećavajući čvrsto opredjeljenje za evropske integracije, a na umu mu je bilo prije svega potpisivanje ugovora sa SPC. Na kraju, Abazović je, ne trepnuvši, prevario i cjelokupnu javnost Crne Gore: on je odlično znao da u tekstu ugovora koji je pripremila SPC ni jedna jedina zapeta ne sme biti promenjena, pa ipak je, glumeći velikog demokratu, pozvao svakoga ko ima primedbe na tekst ugovora da ih dostavi vladi.
Mnogi su na taj trik naseli i poslali obrazložene i argumentovane primjedbe, koje su naravno završile kod Abazovića u korpi za otpatke.
Kada je kod nesretnog Krivokapića postao potpredsjednik vlade zadužen za sektor bezbjednosti on je pod svoju kontrolu stavio sve organe tog sektora, sve ljude, sredstva, informacije, veze i saradnike, i pred sve njih postavio samo jedan jedini zadatak: da istražuju, kopaju, prevrnu i nebo i zemlju ne bi li pronašli bilo kakvu kriminalnu aktivnost Mila Đukanovića. I kakav je rezultat te sveopšte potrage? Ništa, nula, na veliko razočaranje srpske političke elite i kontraelite.
Dakle, niko od Abazovića nije napravio četnika, kako se to sa kritičarima Abazovića sprda jedan njegov obožavalac iz redova srbijanskih liberalnih kolumnista. On je sam sebe pretvorio u četnika, on je self made četnik i sljedbenik onog shvatanja političke borbe čiju suštinu čine, kako je govorio Draža Mihailović, „intriga, prevara, lukavstvo“.
Njegov privilegovani politički saveznik je Demokratski front na čelu sa četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, bliskim prijateljem Aleksandra Vučića. A njegovo privilegovano kafansko društvo je četnička omladina i veselo pjevanje četničkih pjesama. To što Abazović – on koji tako kontroliše bezbjednosni sektor da ni muva ne može da uđe u Crnu Goru bez njegovog znanja – kasnije priča kako nije znao ko su ti momci sa kojima je terevenčio, to je dio njegovog standardnog obrasca vučenja za nos javnog mnjenja i u Crnoj Gori i u okruženju.
Sve ovo, dakle, kvalifikuje Abazovića da nastavi sa svojom mutnom rabotom, tako da nema mjesta tugovanju. Aleksandar Vučić je jasno rekao da je Abazović više postigao za 100 dana nego njegovi prethodnici za deceniju, čime mu je dao mandat da sastavi i novu vladu Crne Gore.
Piše: Aleksandar Sekulović
izvor: aktuelno.me
„Srbija je u pregovorima oko Kosova spremna na kompromis, ali Read more
Sandra Valterović, poznatija kao Seksi Sandra, privedena je danas nešto Read more
ZA VIKEND u Bosni umjereno do pretežno oblačno vrijeme, a Read more
Nepoznata djevojka je povređena kada je u Zemunu, oko 2:30h Read more