PRIČA O CRNOGORCU KOJI JE Ostvario dječački san: Osvojio prestižno takmičenje u skokovima sa Starog mosta u Mostaru… (foto, video)

Dvadeset osmogodišnji Evald Krnić, koji je prije sedam dana osvojio prestižno takmičenje u skokovima sa Starog mosta u Mostaru, govori za medije o svome putu do savršene ,,laste“…

PODGORICA: Crna Gora, Sport, vijesti, utorak, 9. VIII. 09: 55… PRIČA O CRNOGORCU KOJI JE Ostvario dječački san: Osvojio prestižno takmičenje u skokovima sa Starog mosta u Mostaru… (foto, video)

Da bih se prijavio za takmičenje u Mostaru prije dvije godine, samo sedam dana uoči toga ,,probio“ sam onu visinu sa „Osmanage“ i organizatorima poslao snimak skoka sa Vezirovog mosta (24 metra).

Svi koji su pogledali snimak rekli su da sam favorit, bez obzira što mi je bilo prvo takmičenje. Sve to me možda malo poremetilo– favorit, a neiskusan, povrijeđen, publika, prvi skok na glavu sa ,,Mostarca“… Nakon prve serije skokova nijesam ušao u finalnu. Zahtijevao sam od žirija da skočim još jednom revijalno, pa da batalim karijeru.

Molio sam, nijesu mi dozvolili, rekli su da mogu skočiti nakon takmičenja ako toliko želim. Prije uručenja pehara odradio sam još jedan, ovoga puta fenomenalan skok, nakon čega su mi rekli da sam to izveo tokom takmičenja– bio bih među prva tri mjesta i pozvali me da se obavezno prijavim za takmičenje naredne godine.

Da nijesam tada skočio za svoju dušu, ne bih ostao u ovom sportu i ne bi bilo ništa od osvajanja prvog mjesta ove godine– ispričao je prvi Crnogorac koji je osvojio prvo mjesto u Mostaru

Tokom 24 godine, od kada je kao četvorogodišnjak na Cijevni učio skakati na glavu sa stijena visokih nekoliko metara do najbolje ,,laste“ sa čuvenog ,,Mostarca“ visokog 22 metra, proteklo je dosta Cijevne i Neretve, ali je zahvaljujući ogromnoj ljubavi prema skokovima, upornosti, hrabrosti i ponosu dvadeset osmogodišnji Tuzanin Evald Krnić ostvario svoj dječački san. 

Prije sedam dana, sa svim desetkama, osvojio je tradicionalno 456. takmičenje u skokovima sa Starog mosta u Mostaru u kategoriji skokovi na glavu, popularnoj „mostarskoj lasti“. Nastupao je tek treći put na najprestižnijem takmičenju u regionu i osvojio ga, što do sada nikom iz Crne Gore nije pošlo za rukom. Skakačku karijeru započeo je 2020. godine, upravo u Mostaru, gdje se tad nije plasirao ni u prvih 10.

Međutim, dvije godine nakon toga, zahvaljujući velikoj želji da dokaže svima da zna i da može, u protekle dvije godine mladi Tuzanin postigao je mnogo više od toga. Trenutno je najbolji skakač na ovim prostorima– za samo dvije godine od 13 takmičenja osvojio je 10 odlikovanja– šest za postignuto prvo mjesto, tri za drugo i jedno za treće mjesto, što je po ocjenama stručnjaka za tako kratko vrijeme impozantan učinak, a za sve nas u Crnoj Gori veliki ponos. O tome kako je uspio da ostvari dječački san ovim povodom za Pobjedu govori osvajač najprestižnijeg regionalnog takmičenja u skokovima u vodu.

ISTORIJSKA POBJEDA 

– Dok razgovaramo o ovome imam osjećaj kao da sad skačem sa mosta u Mostaru – započinje razgovor Evald Krnić, koji je u gradu na Neretvi ostvario istorijsku pobjedu.

Sa đedom Hajdarom Krnićem, koji je poznat po tome što otvara i zatvara sezonu kupanja na Cijevni, Evald je kao mali počeo da ,,osvaja“ kupališta prelijepog kamenitog kanjona. Sa tri i po godine je naučio da pliva, ali su ga skokovi vazda više privlačili.

– Svaki bogovjetni dan sam sa đedom išao na Cijevnu, skakali smo, kupali se, u početku na čuvene ,,Mline“, đe su se kupali Tuzani. Gledao sam starije momke kako skaču. Sa četiri godine sam skakao na glavu sa stijena visokih dva-tri metra. Pokušavao sam da skočim ,,lastu“, na grudi– prisjeća se Evald, uz napomenu da su taj skok oni malo stariji težili izvesti tako da, što ono kažu Tuzani i staropodgoričani ,,da leđa ne skavse“ (odnosno da se prilikom skoka na prsa što manje ode u dubinu).

Kako ističe, njegov otac Enis Nino Krnić je izvanredan skakač, ali i majka Valjbona, koja je takođe odrasla u blizini kanjona Cijevne.

– Otac me naučio svim vještinama skakanja. Kako sam odrastao javljala se želja da skačem sa veće visine. Sa 12 godina sam prvi put značajnije ,,probio visinu“, kada sam skočio sa druge ,,Osmanage“ (osam metara).

Sjećam se, bio sam na kupanju sa ocem i majkom. Htio sam da skočim na noge. Međutim, tata me samo pogledao i rekao ,,skači“, što je podrazumijevalo da skočim lastu. Naravno, poslušao sam ga i odradio fenomenalan skok. Bio sam srećan što je otac tada bio ponosan na mene. On mi je uzor i dan-danas. Njemu često posvećujem titule– priča Krnić.

Napominjući da u kanjonu Cijevne nema pećine sa koje nije skočio, Evald se rado prisjeća i dana kada je sa 16 godina skočio „lastu“ sa treće, najviše skakaonice na stijeni tzv. Osmanagi (11 metara), malo nizvodno od vodopada popularno nazvanih Nijagara.

– Sa drugovima iz srednje škole sam tad pošao na roštilj na vodopade. Htjeli smo da skačemo. Međutim, ja sam jedini skočio sa najvisočije stijene – „lastu“, naravno – priča Krnić i napominje da oni malo bolji skakači sa ovog područja dobro znaju da su to bili svojevrsni ispiti hrabrosti, odnosno da je bila sramota popeti se na stijenu a ne skočiti.

U prilog tome da je ovo na neki način viteška vještina, navodi on, višestruki šampion u skokovima Lorens Listo u Mostaru im je kazao: ,,Kada izađete na most i vidite toliku masu ljudi – da je visok još 20 metara – vi ćete skočiti“. 

Za skok sa ,,Mostarca“ (visokog 22 metra), ističe naš sagovornik, ove godine imao je najozbiljniji pristup od svih takmičara, bez obzira što je u ovom sportu svega nešto više od dvije godine. Prethodile su pripreme sa skakaonica u Užicu, Konjicu, Rijeci…

Kako je kazao, izuzetno su mu značili podrška i savjeti iskusnijih kolega Danka Dangubića iz Konjica i Dina Bajrića iz Sarajeva, koje doživljava kao porodicu. 

PONOS I HRABROST 

Najbolji skakač u regionu prisjeća se kada je kao četrnaestogodišnjak htio da skoči na noge sa Starog mosta u Mostaru.

– Bili smo sa folklorom u Konjic. Pošli smo na izlet u Mostar. Onako u farmerkama i majici zaputio sam se prema skakaonici. Krenuo da se skidam i pripremim za skok. Otac me, vidno uznemiren, uhvatio za nogu i vratio sa skakonice– prisjeća se ove avanture sa četrnaestogodišnje distance.

Prvi put je sa ,,Mostarca“ skočio na noge 2019. godine, kada je sa folklorom nastupao u Bosni i Hercegovini. Prije dvije godine poželio je ponovo da skoči sa Starog mosta, ali ovoga puta popularnu ,,lastu“, i da se prijavi na takmičenje.

Organizatori su ga obavijestili da mora da prođe testiranje, koje podrazumijeva nekoliko skokova na noge sa skakaonice ispod mosta (visoke 13 metara) i samog mosta što je Evald odradio, kako navodi, ,,pješke“ – ne osjećajući nikakav adrenalin. Ali, za takmičenje u skokovima na glavu potrebno je bilo i iskustvo u skakanju sa većih visina, a njegova najvisočija do tada bila je 11 metara (,,Osmanaga“).

Želja za ostvarenjem dječačkog sna bila je ogromna, pa je mladi Tuzanin odlučio da ispuni i ovaj uslov organizatora takmičenja u Mostaru. Tako je 2020. godine, samo sedam dana uoči takmičenja u Mostaru, značajno ,,probio“ onu visinu sa „Osmanage“ i organizatorima poslao snimak skoka sa Vezirovog mosta u Podgorici (24 metra).

– Noćima sam razmišljao o tom skoku. Porodici nijesam rekao za ovu moju namjeru. Pošao sam sa prijateljem koji je trebao da me snimi. Dugo sam se pripremao za skok. Sa stijena odozdo posmatrao sam Vezirov most. Morao sam taj let imati prvo u glavi, pa ga tek ond realizovati. Prvi put ,,probijam visinu“ duplo veću od one sa koje sam prije toga skakao.

Prijatelj koji je trebalo da snimi skok se uplašio, pokušao je da me odvrati od ovoga. Ali, odlučio sam, nema povratka. Stao sam na skakaonicu, pustio se, „otvorio lastu“, na pola puta dobio sam ubrzanje koje nikad nijesam doživio. Držao sam ,,lastu“ do kraja, „ubio“ sam skok malo neiskusno, grudima, što je opasno sa tolike visine, jer se voda mora probiti rukama.

Dok sam izlazio iz vode, mlaz je još padao po meni, utrnuo sam od udara, imao sam osjećaj da sam sve polomio. Bez daha sam bio pola minuta, dok nijesam prišao do prijatelja u kajaku. Kad sam došao do vazduha shvatio sam da sam dobro. Bio sam srećan što mogu da idem na takmičenje u Mostar, koje je bilo zakazano za sedam dana – ispričao je Krnić.

Međutim, nakon skoka sa Vezirovog mosta, Evald je tri dana imao temperature, ali je ipak iscrpljen i sa bolovima u rebrima otišao u Mostar.

– Svi koji su pogledali snimak sa Vezirovog mosta rekli su da sam favorit, bez obzira što mi je bilo prvo takmičenje. Sve to me možda malo poremetilo – favorit, a neiskusan, povrijeđen, publika, prvi skok na glavu sa ,,Mostarca“…

Nakon prve serije skokova nijesam ušao u finalnu. Zahtijevao sam od žirija da skočim još jednom revijalno, pa da batalim karijeru. Molio sam ih, nijesu mi dozvolili, rekli su da mogu nakon takmičenja ako toliko želim.

Prije uručenja pehara odradio sam još jedan, ovoga puta fenomenalan skok, nakon čega su mi rekli da sam to izveo tokom takmičenja– bio bih među prva tri mjesta i pozvali me da se obavezno prijavim za takmičenje naredne godine. Da nijesam tada skočio za svoju dušu, ne bih ostao u ovom sportu i ne bi bilo ništa od osvajanja prvog mjesta ove godine– priča mladi Tuzanin.

Nakon Mostara 2020. godine, na takmičenju u Sarajevu osvojio je prvo mjesto, a od 13 takmičenja u zemlji i regionu u protekle dvije godine osvojio je 10 titula– šest puta bio je prvi, tri drugi i jednom treći. Uoči ovogodišnjeg takmičenja u Mostaru, Evaldov drug Igor Kazić iz Mostara (koji je ove godine osvojio prvo mjesto u skokovima na noge) kada je pogledao video- snimak skoka sa Vezirovog mosta rekao mu je: ,,Ovo ti je skok života, ponovi to isto u Mostaru i osvojićeš prvo mjesto“.

– Nema stijene na Cijevni sa koje nijesam skakao. Kao dječak sanjao sam da se jednoga dana popnem na most u Mostaru, skočim sa njega „lastu“ i osvojim prvo mjesto. ,,Mostarac“ je vrh vrhova. Skupio sam hrabrost, otac i majka su mi cijelo vrijeme bili u mislima. Bio sam dobro pripremljen i skoncentrisan, održao skok i osvojio takmičenje. Mnogo mi znače podrška i savjeti roditelja, ali i drugova koji takođe skaču– Danka, Dina i ostalih kolega jer ovo je opasan sport, u kojem bodrimo jedni druge.

Ponosan sam na ovo što sam postigao, jer i takmičari i ljudi iz ovog sporta za rezultate koji sam postigao u protekle dvije godine (10 odlikovanja na 13 takmičenja) kažu da su nevjerovatni. To mi je stimulans da radim još više na sebi i da Crnu Goru i Tuzi predstavljam u najboljem svjetlu– zaključuje Evald Krnić, koji će za dva dana „stati na ludi kamen“ sa djevojkom Dinom, a koji i ovih dana i pored brojnih obaveza nađe vremena za uživanje u ljepotama kamenitoga kanjona Cijevne. 

Pobjedu posvetio roditeljima… 

Evald Krnić najznačajniju pobjedu u svojoj kratkoj karijeri posvetio je roditeljima, ocu Enisu Ninu Krniću i majci Valjboni kojima je u nedjelju, kada je održano takmičenje u Mostaru, bila godišnjica braka.

– Jedino njih dvoje su mi bili u mislima, i prije i tokom skoka. Prolazile su kroz glavu sve one poruke i savjeti koje su mi davali i kao dječaku i tokom takmičarske karijere.

Otac me naučio da skačem. Majka, koja je takođe iskusna u skakanju savjetovala me da ovu ,,lastu“ držim do kraja, nije to lako sa onolike visine (22 metra), teško je to opisati riječima.

Međutim, tako je i bilo, zahvaljujući njima– jer su sa mnom bili tokom cijelog skoka. Ljubav je i u ovom sportu najvažnija, pa tek onda hrabrost, treninzi i ostalo– priča dvadeset osmogodišnji Tuzanin kojim se ovih dana ponose i roditelji, porodica, sugrađani i cijela Crna Gora…

BONUS VIDEO: Spektakl na Neretvi: Održani tradicionalni 456. skokovi sa Starog mosta…

Košarka i folklor doprinijeli odličnoj pripremljenosti za takmičenje u Mostaru…

Dvadeset osmogodišnji Evald od desete godine igra folklor, a igra plejmejkera i beka (visok 177 centimetara) u novoformiranom košarkaškom klubu Dečić, koji se od ove godine takmiči u prvoj ligi. 

– Treninzi mi mnogo znače, veoma doprinose boljoj pripremljenosti za takmičenje u skokovima koje je dosta zahtjevno. Tokom zime sam fizički bio veoma aktivan. Svakodnevno sam trenirao košarku i po tri puta sa raznim grupama folklor. To je i te kako doprinijelo mojoj dobroj pripremljenosti za ovo takmičenje– ističe Krnić, koji je student druge godine Fakulteta za sport u Nikšiću i vlasnik igraonice u Tuzima.

Nije mali broj onih koji se čude tome kako uspijeva sve to da postigne, na što vrijedni Tuzanin kaže: ,,Ono što se voli i radi od srca ne može biti teško“…

izvor pobjeda.me