Miodrag Vlahović- KUKOVNO LJETO I ĐEKNA JE KONAČNO UMRLA…

Kažu da helikopter sa srpskim oznakama ovih dana trenira slijetanje i uzlijetanje sa poljana podno Lovćena.

Čak i da se radi o šali ili o pogrešnoj informaciji– potpisivanje “temeljnog” ugovora između Dritana Abazovića i njegovih 12 glasova u Vladi Crne Gore sa Crkvom Srbije (onom sa sjedištem u Beogradu, da se ne ljute ovi što se mnogo ljute kada Church of Serbia tako zovemo), ulazi u terminalnu fazu.

Kukovo ljeto je stiglo, Đekna je konačno umrla.

Crnogorcima svih vjera i nacija– kojima i poslije toga planiranog veleizdajstva budemo morali da objašnjavamo kako odbrana nacionalnoh i državnih interesa ima barem jednaku vrijednost kao promotivni skečevi po Sinjajevini i zaštita flamingosa na Solani– neće biti spasa.

Ko ni sada ne razumije, znači da ne želi da razumije. Tj. da ga je baš briga za Crnu Goru i njenu budućnost.

Za tako pogani i zlonamjerni životni stav nije neophodno da radite u (na primjer!) koncernu “Vijesti” ili na nekom drugom, po svjetonazoru i habitusu vlasnika, sličnom mjestu, đe svojim pretpostavljenima i poslodavcima morate da servirate špiku o pogubnosti “crnogorskog nacionalizma”, da se sprdate sa patriotizmom “kao posljednjem utočištu hulja”, kako to često citira jedan od nepomenutih vlasnika, i sam u utočištu, odavno.

Za takvu neznavenost i malograđansko-konformističku ravnodušnost potrebna je ozbiljna insuficijencija bilo kakvog refleksa prema temeljnim interesima zajednice kojoj pripadate. Potpuni nedostatak obzira, dakle. I obraza– kako bi rekli stari Crnogorci.

Zato najava predsjednika Đukanovića (koji, opet, volrns- nolens, nosi veliko breme odgovornosti što će se i kako dešavati u našoj zemlji u neposrednoj budućnosti) da će (eventualno) potpisivanje tzv. “temeljnog ugovora”, u sadržaju i da preambulom koje smo svi pročitali, sa srpskom crkvom značiti i kraj aktuelne vlade dolazi kao veliko ohrabrenje za sve koji žele dobro Crnoj Gori.

Naravno, kako je to vazda bilo u crnogorskoj istoriji (nota bene: ponekad je ljekovito da to sebi priznamo), stav buduće većine o tom njegovom neophodnom potezu će zavisiti od toga kako će se razvijati situacija. Što će biti na kraju, jel’te.

Jedan primjer, radi boljeg razumijevanja: kada je, vaktile, pisan predlog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a naročito pošto je on potvrđen u Venecijanskoj komisiji, jedan se tadašnji ministar svukuda hvalio kako je on “odlučujuće uticao” na rješenja u tom zakonskom projektu.

(Da je baš tako bilo– nebitno– da ne ulazimo u “detalje”.) Ali, kada su počele tzv. litije i ostala haranga i halabuka, naš se junak malo prepao i promptno predomislio! (Neutemeljena) samohvala je brzo transformisana u (ne)vješto skrivenu naknadnu pamet.

“Ne znam što nam je sve ovo trebalo”, mudro je upozorio pomenuti hvalisavac, inače vrlo umjeren i balansiran u iskazu.

Đukanovićeva odluka koju odavno predlažu Socijaldemokrate, kojima se mora izraziti poštovanje za dosljednost i političku hrabrost, a kojoj se pridružuje i SDP, odgovornim i ozbiljnim nastupom (Konjević u Vladi, a Vuksanović- Stanković i Striković u Skupštini), dovodi crnogorsku politiku pred novo (istorijsko) raskršće.

Potreba da se zaustavi i spriječi razarajuće djelovanje Abazovića i kompanije je praćena suštinskim interesom naše države i društva da se nastavi evropska agenda.

To nije lak zadatak. Okolnosti su krajnje neprijatne i nepovoljne. Bilo bi lijepo da je tzv. “Otvoreni Balkan” jedina prepreka/prijetnja. Dovoljno je pogledati situaciju u Bosni i Hercegovini, pa dodati tome divljanje Vučićeve Srbije, ne samo prema i povodom Kosova, da bi se shvatilo koliko je komlikovana i kompleksna crnogorska politička zbilja.

Ako se tome doda i sa svih strana najavljena ekonomska kriza i neizbježne socio-političke posljedice koje uvijek slijede, šanse Crne Gore da dopliva do sigurne luke blijede.

Pad Abazovićeve vlade, stoga, može značiti spas u posljednji čas.

Može, ali ne mora.

Da li će se Crnogorci hvaliti svojom podrškom takvoj politici pomenutih stranaka (ali i onih koje ovoga puta nećemo pomenuti, za neke uvjereni da će biti dio nove koalicije, a za neke se nadajući da to mogu biti), ili će se mudro i post-festum ograditi od mogućeg neuspjeha – ostaće pitanje sve dok crnogorska politička istorija koju živimo ne pruži odgovor(e).

Sada je važno shvatiti: odlaganja više nema, niti ga smije biti. Jer– kako rekosmo– Kukovo ljeto je stiglo, a Đekna je konačno umrla.

Bilo je i vrijeme.

Piše: Miodrag Vlahović

izvor: gradskiportal.me