BORO Kontić: JEDNO SU ĆEVAPI A DRUGO JE SARAJEVO…

Ako je suditi po komšijskom tepanju, Bosna i Hercegovina je omiljena država regiona, maltene miljenica. Rečeno jezikom savremenog komuniciranja, sva obasuta lajkovima i emotikonima sa srdašcem u raznim varijantama. Prebirem po pridjevima koji su zvanične komšije o njoj izgovarile u zvaničnih prilikama: najvažnija, posebna, najznačajnija, prijateljska, partnerska…

No, ono što objektivnog posmatrača koji ne podleže lajkaškoj euforiji, zbunjuje, a naivce trijezni, jeste činjenica da niko od  komšijskih državnika, Srbije i Hrvatske, nije posjetio Sarajevo evo, u dobar čas, već punih pet godina! Jer, htjeli to oni ili ne, Sarajevo je glavni grad te omiljene države. Što bi se definicijom reklo: glava. Te se posjete Bosni i Hercegovini posjetom Sarajevu mjere.

Iz Hrvatske je posljednji put Sarajevo posjetio premijer Andrej Plenković, početkom jula 2017. Izjavio je tom prilikom „Za Hrvatsku nema važnije države od Bosne i Hercegovine“. Rečenica od onih koje su dušu dale da se u kamen uklešu. Ova nije uklesana  a valjalo je, tim prije što bi Plenkovića trebalo povremeno podsjetiti na ispoljene zanose. Tokom jednodnevne posjete izgovorene su riječi sve iz milozvučnog vokabulara.

Pomenuta je povezanost naroda, povijesne veze… geopromet, evropske perspektive. Sve, naravno, uokvireno Plenkovićevom besprijekornom uglađenošću. Posjeta je okončana svojevrsnim gastro-folklorom na koji smo u Sarajevu pristali. Otišlo se na ručak u kultnu baščaršijsku čevabdžinicu i popila  bosanska kahva (kava) sa rahatlokumom.

Plenković je 2017. u Sarajevu  obišao  prvu posthumnu izložbu Mersada Berbera, slikara koji je životom i radom bio veoma vezan za Zagreb. I kojeg, ako ćemo pravo, Zagreb pomalo svojata. Hoće to Zagreb, a bome i Beograd. Naslov izložbe bijaše „Alegorija Bosne“ .  

Srbijanski državnici (od Borisa Tadića do Ivice Dačića) su se opredjeljivali za ćevape i kafu, ali su nakon toga u Sarajevu preferirali susret sa regionalnom folk zvijezdom, Halidom Bešlićem. Da li zato što se u to vrijeme neka značajna izložba u Sarajevu nije održavala, ili naprosto po logici tradicionalnog preferiranja. Uglavnom: bilo opušteno na balkanskiji način.

Premijerka Srbije Ana Brnabić posljednjih par godina bila je tri puta u Bosni i Hercegovini. Ali nikad u Sarajevu. Prije nekoliko dana boravila je u Mostaru na Međunarodnom sajmu gospodarstva i  BiH ocijenila kao važnog partnera posebno naglašavajući put Sarajevo – Beograd, koji opasno počinje podsjećati na narativ Skadar na Bojani. Gradi se već godinama, a ne miče s mjesta. Taman da pomisliš da bi u skladu sa epskom poukom nekoga u gradnju trebalo ugraditi.

Premijerka Brnabić bila je u Mostaru (uključujući Nevesinje i Prebilovce) i prije pola godine. Tada je izjavila da je to prvi put da dolazi u ovaj grad što me moram priznati pomalo iznenadilo. Do tada sam nekako podrazumijevao da u regionu Mostar važi za magnet-grad. Povod Brnabićkinom premijernom posjetu Mostaru  bili su  „Šantićevi dani“, tradicionalna poetska manifestacija koja održava sjećanje na pjesnika, mostarskog a srpskog. Onog pjesnika što mu osim stihova o Emini i Ostajte ovdje dugujemo i stih Što te nema, što te nema.

Iste ove godine, ali u maju, Ana Brnabić je posjetila BiH, tačnije mjesto između Foče i graničnog prelaza Šćepan polje povodom „prve lopate“ i gradnje hidrocentrale Buk Bijela, jedne od tri koje Srbija sa Republikom Srpskom tvrdoglavo namjerava graditi na rijeci Drini, uzgredno ignorišući dozvolu države kojoj Republika Srpska pripada. Bosne i Hercegovine, naime. Da ta država, da prosti ona prva lopata,  ima glavni grad, podsjetila ja veselu družinu poruka otrežnjenja, adresirana iz Sarajeva: „Ne postoji saglasnost države BiH za izgradnju hidrocentrale niti je urađena studija uticaja na životnu sredinu“.

Najbliže Sarajevu u posljednjih pet godina prikučio je  Aleksandar Vučić. Početkom marta 2021. stigao je na sarajevski aerodrom u okviru vakcina-diplomatije. Deset hiljada doza Astra Zeneca vakcine stiglo je sa njim. Ali je već u najavi humanitarne posjete Vučić naglasio da će boraviti samo na aerodromu i odmah se vratiti u Beograd. Ćevapi ni u ovoj varijanti ne izostadoše. Dostavljeni su Vučiću na aerodrom. Zabilježilo se i na Instagramu. A Halida Bešlića mu „za ponijeti“ nismo mogli poslati.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović ove je sedmice boravio u Mostaru povodom 30. godina od osnivanja Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) čija je većina lidera pravosnažno osuđena za ratne zločine. Podijelio ordenje i time potvrdio pravilo da kad komšija u BiH nešto podijeli on obično i nju podijeli. Podijelio ionako podijeljeni Mostar.

Prije nekoliko mjeseci, decembra 2021. njegova posjeta Novoj Bili (mjestu u srednjoj Bosni) otkazana je u zadnji trenutak. Hrvatske bezbjedonosne službe ocijenili su njegov put, koji je podrazumijevao i 90 kilometara auto puta od Sarajevskog aerodroma do Nove Bile, veoma rizičnim. Osnova za ovu odluku bile su prijetnje na društvenim mrežama povodom različitih izjava hrvatskog predsjednika o BiH od kojih je najviše odjeknula poruka stanovnicima BiH „prvo sapun pa onda parfem“.

Zoran Milanović je jula 2021. bio u višednevnoj posjeti Vitezu, Mostaru, Livnu i dao je nekoliko izjava zbog kojih ga je član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović opomenuo da je „nepristojan gost u tuđoj kući“. Milanović je promptno uzvratio „nisam gost nekoga sa čaršije nego gost ljudi kod kojih sam došao“.

I tako dalje, i tome slično.

Sarajevo kojem već pola decenije nije data prilika da ugosti ijednog od vodećeg državnika Srbije i Hrvatske, danas se iz tih uporišta titulira kao „službeno Sarajevo“ ili „političko Sarajevo“. Baš kao iz Banja Luke i zapadnog Mostara, sinhronizirano.

A Sarajevo je Sarajevo.  Glavni grad Bosne i Hercegovine. Za razliku od ćevapa, nije „za ponijeti“. Doći u zvaničnu državničku posjetu Sarajevu, znači uvažavati ovu činjenicu i sve što pod tim ide. Bosna i Hercegovina je odavno pod razarajućim djejstvom centripetalnih i centrifugalnih sila.

Kako se (personificirana Sarajevom- glavnim gradom) opasno opstruira iz zapadnog Mostara i Banjaluke, ne iznenađuje ni ponašanje Beograda i Zagreba. Znakovito  je da na tridesetogodišnjicu sarajevske opsade, koja ujedno predstavlja i tridesetogodišnjicu agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevu ne bijaše pomenutih…

No je bio gradonačelnik Podgorice. Pisao sam svojevremeno da ova dva grada , Sarajevo i Podgoricu, veže činjenica da su oba  kao ambleme zadržali dane iz antifašističkog kalendara. Te sam tada izrazio čuđenje zašto  nisu uspostavljeni odnosi pobratimstva. I, evo, krenulo se na Dan Sarajeva sa zvaničnom inicijativom.

Ali, osim ove svijetle analogije dvaju gradova, ne treba smetnuti s uma da su i Sarajevo i Podgorica glavni gradovi kojima se iz same države „radi o glavi“. U koordinaciji s perfidnim silnicama iz regiona pa i dalje. Tim prije bi između njih trebala postojati jaka veza.

Piše: Boro Kontić

izvor. gradskiportal.me