CRNA GORA JE ODBRANJENA NA BELVEDERU…

Imenovanje sveštenika u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore je urađeno prema projektu svetosavske klerikalizacije Crne Gore, i to poodavno traje, kazao je Pobjedi akademik Vukić Pulević odgovarući na pitanje što misli o toj odluci Vlade.

Ovaj priznati istraživač, naučnik terenac, koji je obišao pješke gotovo cijelu Crnu Goru je rijedak akademski glas koji se čuo tokom, kako ih sam naziva, „skarednih dana“ ove vlasti.

“Treba da se razori Crna Gora i ubije njen identitet, ponos, tradicija i da se ona napravi zavisnom – egzistencijalno, kulturno, istorijski, duhovno…. Finalizacija tog projekta išla je preko Amfilohija Radovića koji je pripremio vrlo temeljito infrastrukturu, i to kompleksnu, kako urbanu, tako i kadrovsku. Želja je bila da se crnogorski mentalitet potre i da se vraća u prošlost. Da se izjednačimo sa onim što se radi u Srbiji”, rekao je akademik Pulević.

On smatra da je postavljanje sveštenog lica Nikole Marojevića za člana Upravnog odbora Univerziteta događaj koji ne začuđuje, ali da je urađen na primitivan i grub način koji u svakom slučaju ne može da se prihvati. To građani Crne Gore nijesu prihvatili, rekao je on, što se pokazalo u oštrim reagovanjima koja su odmah uslijedila.

Ministarstvo Vesne Bratić je saopštilo da paroha u Eparhiji budimljansko- nikšićkoj, kojeg je predložilo za člana Upravnog odbora Univerziteta, ne prepoznaje kao sveštenika. S druge strane Marojević nije došao u televizijsku emisiju u kojoj bi govorio o svom postavljenju, jer nije dobio blagoslov Crkve…

Nakon toga Gojko Perović saopštava da Marojević nema blagoslov da u Upravnom odboru zastupa i promoviše zvanične stavove SPC. Je li to sve previše za građane?

PULEVIĆ: Nije problem u Marojeviću, već u instituciji u koju on dolazi, kao i u drugim institucijama u državi. Od svega se žele napraviti isturena odjeljenja sinoda Srpske pravoslavne crkve. Ministarstvo nema elementarnu orijentaciju u Crnoj Gori, pa ni o Crnoj Gori. Nema čak ni elementarnog obrazovanja koje treba da imaju rukovodioci tog resora. Ministarka priča na osnovu zadatih projekata a ne na osnovu argumenata. Ovo jeste previše, ali to je njihova pamet koja ne može dugo da živi.

Tu se Amfilohije pokazao kao slab političar, jer nije vodio računa i mislio je da olako može da satre i iskarikira crnogorsku istoriju. Velikosrpski klerikalci prosto nijesu imali „pameti“ da razumiju što se u Crnoj Gori dogodilo u Drugom svjetskom ratu, počev sa Trinaestojulskim ustankom i antifašističkom borbom. Nekako se previđa i zaobilazi da to nije bila samo antifašistička borba nego i prva nacionalna revolucija u kojoj su Crnogorci izborili svoj istorijski identitet i stvorili svoju državu 1945. godine, za to vrijeme primjerenu sistemu jugoslovenskih republika.

Zaboravili su da se od 1945. do danas mnogo izmijenilo u saznajnom smislu. Stvorena je inteligencija, koja je u početku bila malobrojna, ali se razvijala i tako da danas imamo jedno temeljito poznavanje i spoznaju o svojoj zemlji. Tako da o crkvi, na koju se svetosavci danas oslanjaju, imamo desetak monografija koje objašnjavaju sve procese crnogorske autokefalne crkve. Potezi Beograda predstavljaju samo golu silu, i nijesu argumenti i spoznaja, koji su crnogorsko glavno oružje.

Ipak, svetosavlje se u Crnoj Gori ne može utemeljiti preko helikoptera, spuštanjem crkve na Rumiju i dopremanjem vladike na hirotoniju na Cetinje. To su im temeljni kiksevi.

Počeli smo razgovor sa dešavanjima na Univerzitetu, koji bi trebalo da je matica u kojoj se stvara i odakle se širi slobodna, kritička misao. Pa opet, vrlo malo profesora je javno reagovalo. Uvijek su rijetki akademski glasovi koji ukazuju na probleme i propuste vlasti. Zbog čega se ćuti?

PULEVIĆ: Mi smo naučili samo da se ratovima ili mitinzima i na slične načine bunimo. Ipak, sada imamo reakcije zasnovane na znanju. Profesor Veselin Ivanović je dao antologijski intervju, kao i akademik Slobodan Backović, koji su odmah reagovali na ovaj slučaj. Bilo je i reakcija institucija i to je dobro. Nijesu ćutali ni studenti koji su apatični. Oni se često potežu kao neko ko treba da se buni, a nedavno je jedan srpski političar na nekoj od naših televizija kazao da je anemija zahvatila studente u Beogradu i Podgorici i da više misle o tome kako da idu iz zemlje nego o tome kako da se bore protiv klerikalizma u svojoj zemlji. Potpuno su se orijentisali na odlazak. Nije to do kraja istina ali ima osnova ovo razmišljanje…

Univerzitetske jedinice u Crnoj Gori su dispergovane od Cetinja do Nikšića i Podgorice i to je problem… Ali je najveći taj što sa Filozofskog fakulteta nema reakcije jer je on mjesto đe se rađa kritička misao. Srećom da postoji Fakultet za crnogorski jezik i književnost koji je, ne prećerujem ako kažem, odbranio crnogorsku savjest. Sve je više reakcija i ja nijesam pesimista.

Crna Gora se odbranila na Belvederu u septembru, i koincidira sa Belvederom 1936. godine kada su Crnogorci krenuli na okupirano Cetinje i silom oružja zaustavljeni na tom mjestu. Taj Belveder treba shvatiti kao prethodnicu Trinaestojulskog ustanka.

Ipak, sada govorimo o mislećem, demokratskom, građanskom dijelu Crne Gore – to pameti što ima je skoncentrisano u jakim pojedincima…

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti bi trebalo da bude krovna institucija misli. Ipak građani nijesu baš u prilici da čuju njeno mišljenje, stav o ozbiljnim problemima koji su potresali ovu zemlju. Kakav je to odnos prema državi?

PULEVIĆ: Što se tiče Crnogorske akademije nauka i umjetnosti ona sad obilježava 50 godina svog postojanja i treba baciti sondu u tih pola vijeka da bi se vidjelo pravo stanje stvari. Čak mislim, malo je to paradoksalno– evo kakva je sad, bolja je no ikad…

Jer devedesetih godina je intenzivno radila preko skupova, simpozijuma i izjava i intervjua na satiranju Crne Gore. Sad barem ne rade ništa po tom pitanju. Ali rade pojedinci. CANU nije monolitna institucija u kojoj može da se konsenzus donese, jer u njoj ima ljudi sa raznim ideologijama – četničkim, građanskim… ali zato mogu akademici sami da reaguju i javljaju se i to na obje strane…

Dakle, sve se opet svodi na pojedinca i njegovu hrabrost i savjest?

PULEVIĆ: Da, akademija je sva od pojedinaca. Ali evo, CANU sada radi jedan projekat koji će da ide u prilog Crnoj Gori. Radi se o leksikonima. Sad je izašao Leksikon o crnogorskoj umjetnosti koji je afirmiše, radi se diplomatski leksikon koji je ujedno i sinonim za istorijski razvoj Crne Gore, pa jedan o valorizaciji prirodnih vrijednosti, botanički leksikon, etnografski leksikon… Ako to CANU uradi kako treba, a znam da hoće, to je veliki doprinos crnogorskoj spoznaji.

I glasni su ovi i sa četničkom, velikosrpskom paradigmom, kao na primjer Jelušić koji je predsjednik komisije koja je dala ,,Miroslavljevo jevanđelje“ Milutinu Mićoviću, Joanikijevom bratu, što je nevjerovatno – ali je to naišlo na oštar otpor.

 Pružanje otpora urušavanju sistema znači da se razvija sloboda. Koji je najveći problem Crne Gore?

PULEVIĆ: Crna Gora tek razvija slobodu jer je sputavaju prije svega egzistencijalni problemi, pa i kukavičluk, oportunizam. Neznanje je najveći naš problem. Prosvjeta je uništena i zapostavljena. Možda je dobro što je aktuelna vlast puštena da napravi što više gluposti. Da su odmah zaustavljani, bili bi mučenici a ovako su pokazali da nijedna zemlja na Balkanu, a ni sama Crna Gora u svojoj istoriji nije imala ovoliko gluposti kao što je napravila ova vlast.

Imamo predsjednika Vlade koji ljubi ruku popovima. On to može privatno ali ne u javnosti. On je i profesor koji daje izjavu da pomjera brda i planine… ministarka prosvjete koja je dovedena po projektu da satre Crnu Goru u najosjetljivijim oblastima… Čak joj je prva besjeda bila u Skupštini da mene okarakteriše da sam nekompetentan. Oni su dovedeni zbog toga i ničemu se ne treba čuditi…

Hoćete da kažete da je ovo dobro za Crnu Goru jer predstavlja još jedno otriježnjenje?

PULEVIĆ: Morali su se pustiti do ovoga jer, evo kao što vidite, kada su dovedeni na ravno, oni su se između sebe sada zavadili, samouništili su se… Ja sam optimističan.

Promjene su izvjesne, ali koliko nam vremena treba za oporavak?

PULEVIĆ: Dugo vremena će nam trebati. Oni se gube, a onda treba rehabilitovati čitav sistem– prosvjetu, kulturu, privredu, kredite… Slabosti su sad dovedene do maksimuma. Jeste školstvo je uvijek bilo zapostavljeno, kao i kadrovski sistemi. To je problem i od ranije, i u doba komunizma je postojao. Nijesmo škole izveli na pravi put. E to je tema o kojoj Crna Gora treba najviše da brine, da razmišlja, da orgnizuje simpozijume i skupove i pravi ozbiljne strategije.

Zbog čega se obrazovanje tako potiralo?

PULEVIĆ: Strašni su otpori davani nekada da se formira Filozofski fakultet u Crnoj Gori. Poslije Drugog svjetskog rata na Cetinju je formirana pedagoška škola koja je trajala tri godine. Šanse tada nije bilo da se doda i četvrta godina i da ima rang fakulteta. Nije se dozvoljavalo da se tu začne neka crnogorska misao, nego su ga držali tako invalidno. Poslije je škola sklonjena sa Cetinja u Nikšić. Pa ni tamo nije mogao odmah da se osnuje Filozofski fakultet nego ga nazivaju Pedagoška akademija. Pa kad je stvoren konačno Filozofski fakultet, onda su ga uništili kadrovima kada su doveli popove i mantije…

I što onda imamo… Ne mislim da pamti istorija hrišćanstva, pa ni ona prije renesanse neke stvari koje se dešavaju danas kod nas. Učiteljica u 21. vijeku odvede đecu u crkvu da kleče…

Prosvjeta je osnova sanacije Crne Gore, čak prije nego privreda.

Imamo li kadrova, snage za tako nešto?

PULEVIĆ: Imaće, kada se dobro razmisli o tome i shvati problem da vlast koja je pala, nije o tome vodila računa. Nije o tome vodila računa iz lijenosti i slavodobitnosti… Prosvjeta se ubijala, misao se ubijala i Crna Gora nije dobila krila.

Nastavni kadar je školovan na principima necrnogorskih udžbenika i to odavno. Ja kad sam poslije Drugog svjetskog rata počeo da učim prva mi je slika u knjizi bila slika cara Dušana. Pa sam više znao o Ćele kuli nego o Cetinju. Pošao sam u Beograd da studiram prirodne nauke a nijesam prije toga vidio Skadarsko jezero… Bilo je to i zbog toga što smo bili siromašni a nešto i zbog toga što su se stvari radile ispod žita.

Da li su Crnogorci za to krivi?

PULEVIĆ: Pa naravno, velikosrpski uticaj u Crnoj Gori je bio jak i ušao je u komitete, to se vidjelo kad je izbila AB revolucija. Taman kada smo se za vrijeme rata malo podigli, 1945. su kadrovi pošli za Beograd. Neki su pošli tamo i zbog boljih uslova, a onda su sa znanjima dolazili ovdje. Evo i pitanje jezika, jedino se u Crnoj Gori on ne zove samo crnogorskim u školama…

Pitanje jezika je veliki politički i ideološki kamen spoticanja. Da li je Crna Gora politički korektna pa je imenu jezika dodala i imena jezika svih naroda koji žive u njoj a govorili su nekadašnjim srpsko-hrvatskim jezikom? Ili se radi o nečemu drugom?

PULEVIĆ: I ja sam o tome pisao. Prvo, indoktrinacije su vršene iz Beograda. Kako sam rekao, završili smo škole tamo i vjerovali smo tome. Onda imamo jak uticaj crkve, pa kad je Amfilohije govorio ,,čirgilica“, to je imalo veći značaj i uticaj nego da je napisano 100 pravih naučnih knjiga.

Opet ću da istaknem FCJK. Tamo je koncentracija crnogorske pameti. Imamo 10 i više intelektualaca, domaćih i stranih predavača a koji su izdali preko 200 knjiga na tu temu i to je jednostavno moralo da da rezultat.

Čak je i Glušica, koja je „i tamo i ovamo“, morala pred javnosti da bude protiv sveštenika na Univerzitetu.

Treba da prevaziđemo problem ogromnog zaostajanja i nesnalaženja Crne Gore koja nije znala krajem 80-ih hoće li da bude za sebe, ili će u Jugoslaviju. Tada je jača bila Crna Gora iz Beograda nego mi odavde.

Kazali ste da se Crna Gora odbranila na Belvederu. Govorili smo o potiranju. Zašto nema više „Cetinja“ po Crnoj Gori?

PULEVIĆ: Ima „Cetinja“ po Crnoj Gori, nego ne može doći do izražaja. Ja više držim do pameti nego do populizma. Treba da se otresemo glavom.

Kada je Crna Gora postala suverena, dobili smo strašne bojeve koji su nas afirmisali. Slično je bilo i poslije 1945, poslije referenduma… Crna Gora predugo slavi svoje pobjede. Poslije velikih bojeva je kralj Nikola bio na jade od vojskovođa, koji su bili ratnici, nijesu mogli predavati ni botaniku ni istoriju. Olako se ulijenili i „ubirokratili“ i stavili svoje zasluge ispred svega. Njih stvarno treba slaviti ali ima i drugih osnova da se ide dalje.

Dakle, birokratizacija odavno umrtvljuje ovu zemlju?

PULEVIĆ: Birokratizacija je problem. DPS je isto njome bio umrtvljen, ali evo sada se i oni pročišćavaju. Među popisima za sad ove vlade nema onih starijih, poznatih… to nagovještava neku reformu.

U posljednje vrijeme se mogu čuti, osim govora mržnje, u javnosti i optužbe za crnogorski fašizam i nacionalizam. Što taj diskurs govori o situaciji u zemlji?

PULEVIĆ: Nema crnogorskog nacionalizma jer mi ne tražimo ništa tuđe, niti smo šovinisti jer ne ćeramo iz Crne Gore nijedan narod ili vjeru. Toga u Crnoj Gori nema. Govor mržnje je način da se ubije Crna Gora, da se klerikalizuje, da ne bi smetali, da se ućutkaju oni koji ne misle isto i ne pristaju na sve ovo. Treba da se zemlja razori mentalno i privredno, da se sa njom može lakše manipulisati. Njima smeta što Vuksanović govori, a ne što je žena.

Žene su se u Crnoj Gori pokazale kao hrabre i staju u odbranu protiv govora mržnje, ugnjetavanja. Veoma često istupaju i zbog toga jesu na meti neistomišljenika. Zašto je to tako?

PULEVIĆ: Žene su u Crnoj Gori hrabre, one su uvijek iznad i u prednosti u svim sferama. Hrabrije su, strpljivije, izdržljivije… Crnogorci „zasuču brke“ i ništa ne rade. Najveća naša emancipacija je ženski rukometni klub. Jeste sport, ali je čak prije umjetnosti, nauke, kulture, naša najveća internacionalna vrijednost. Ništa nema cijenu kao ženski rukometni klub.

I žene sa Belvedera na ovim protestima su pokazale ogromnu hrabrost.

Imamo uslove i znanja da završimo započete poslove

Kada je počela ta savremena crnogorska misao prije ′90?

PULEVIĆ: Do tada je sve to bilo jereza. Do šezdesetih godina 20. vijeka bili su to pojedinci kao braća Radojević. Radoje Radojević je prvi pisao o autokefalnoj crkvi, crnogorskom jeziku i to je objavljivao u Zagrebu i trpio užasne ktitike – razmicali su ga. Onda se takva misao počela širiti sa Cetinja, pa je Pobjeda počela da izdaje crnogorsku književnost u ediciji Luča, pa su svi bili pod udarom CK i ušli u Bijele knjige…

Ja nijesam iz te oblasti ali sam bio uz njih i slušao o tome. Nosio sam tu ideju iako nijesam bio kreativan. Tako da kada je došla AB revolucija, demokratska crnogorska ideja nije počela sa ravne ledine nego su imali nešto i napisano i kazano prije toga. Đukanović isto sa „praznog lista“ nije počeo borbu za suverenu državu nego je već bilo nekih knjiga i nauke.

Ako se prizovemo pameti, danas imamo još bolje uslove i znanja da završimo započete poslove.

izvor: cdm.me