Sve veći broj PAZARACA ODLAZI odlazi „trbuhom za kruhom“ u inostranstvo

Gotovo nikoga nije ostavila ravnodušnim slika koja je prije nedelju dana kružila društvenim mrežama na kojoj se vidi desetak autobusa koji sa novopazarske stanice odlaze put evropskih prestonica.

Velika je žal za ljudima koji odlaze, pogotovo u sandžačkim gradovima kao što su Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje.

Dok je korona virus buktao u Novom Pazaru, 2020. godine, i gubila se svaka nada da je moguće da se kovid zaustavi, u pomoć Novopazarcima je uskočila brojna dijaspora.

Tako su pa svakodnevno stizala vozila za Dom zdravlja, ljekovi, respiratori, novi kreveti, boce sa kiseonikom i sve drugo što je moglo da pomogne u suzbijanju ove opake bolesti. To je bio trenutak u kome su Novopazarci shvatili da bez svojih sugrađana, koji su otišli „trbuhom za kruhom“, ne bi uspjeli da se izvuku iz krize koja ih je zadesila.

Ratovi devedesetih godina prošlog vijeka i inflacija koja je zavladala zemljom su doveli do toga da se mnoge mlade Sandžaklije nađu daleko od svog doma i porodice i da se „snalaze“ u stranoj zemlji i nauče neki novi jezik.

Kako se situacija u zemlji nije mijenjala ni posle devedesetih, sve veći broj mladih, ali i starijih, napuštao je svoje ognjište i išao za nekim boljim životom. Broj onih koji odlaze u inostranstvo povećao se poslednjih godina.

Dva autoprevoznika „Delontrans“ i „Pejić tours“ imaju redovne linije za inostranstvo. „Delontransovi“ autobusi saobraćaju tri puta nedeljno kroz Mađarsku, Austriju, ali svakako je najpopularnija njihova krajnja destinacija – Njemačaka.

Puni autobusi

U razgovoru sa tim prevoznicima rečeno nam je da srijedom, subotom i petkom ka Evropi upute jedan, eventualno dva puna autobusa putnika.

Autobusi kompanije „Pejić tours“ polaze ne samo iz Novog Pazara, već i iz mnogih drugih gradova kao što su Priboj, Prijepolje i Tutin i pokrivaju gotovo cijelu Evropu, ali i dalje je najpopularnija destinacija Njemačka.

Na veliku žalost Novopazaraca, u inostranstvo najviše odlaze doktori i medicinsko osoblje. Kako su oni naveli, razlozi za to su nemogućnost da dođu do posla legalnim putem, ali i mnogo bolji uslovi za rad i zantno veće plate u zemljama gdje odlaze. Takođe, odlaze zato što ne žele da se povinuju političkoj struji koja „vlada“ kako svime tako i zdravstvom.

Mladi novopazarski hirurg, Mehmed Mujdragić, i njegova supruga koja je anesteziolog po struci, zbog velikih problema koje je imao na svom poslu odlučio je da sa svojom porodicom napusti ovu zemlju i prihvati posao u jednoj zdravstvenoj ustanovi u Nemačkoj.

-Iskreno, dugo sam pokušavao da sebe ubijedim da će se stvari promjeniti ili bar krenuti na bolje, a onda sam shvatio da ja nemam više toliko godina da mogu da čekam da nešto krene na bolje. Dovoljno iskustva imam da shvatam da za to bolje treba da prođu godine, a meni ne znači puno da bude bolje za pet do 10 godina. Meni treba da bude bolje sad- ističe Mujdragić i dodaje:

– Ono što se dešavalo u vrijeme najgoreg talasa korone u Pazaru je samo mala stvar koja je moje dugogodišnje razmišljanje i vaganje pretvorilo u odluku. Nisam više imao sumnje da skoro neće biti bolje. Osnovni stubovi društva, koji bi trebali da budu nosioci promjena, puze između dnevnopolitičkih potkusurivanja. Pravosuđe, školstvo i zdravstvo, izjedeni su korupcijom, neopotizmom i politikom. Na kraju društvo koje nije sposobno da na odgovornost, zbog loših rezultata, pozove ljude kojima je povjerena bilo koja javna funkcija, a pritom ingoriše one koji su uspješni samo zato što drugačije misle, osuđeno je na stagnaciju i moram reći dalje propadanje.

Mujdragić nastavlja da je, takođe, jako loša ekološka situacija uticala na njegov odlazak, jer, kako kaže, ne želi da njegova djeca odrastaju u takvim uslovima.

Gotovo da nema porodice u Novom Pazaru koja nema jednog ili više članova uže i šire familije koji žive i rade u inostranstvu. Nekada su to bili stariji ljudi, a sada je sve više mladih koji su krenuli u „bolje sutra“.

„Ja sam otišao u Frankfurt“

U razgovoru sa onima koji trenutno žive i rade u Nemačkoj pokušali smo da otkrijemo koji je razlog njihovog odlaska i kako se snalaze tamo.

Mirza Jovičić (41) u Nemačkoj živi već šest godina. Iako je diplomirani pravnik, njegova diploma je tamo nevažeća, pa se u Frankfurtu bavi drugim zanimanjima. Sve ovo je, kako on kaže, iz razloga da porodici obezbjedi „bolje sutra“

– Ideja o odlasku se javila još tokom srednje škole. To su bile čuvene 90- te, kada smo bili pod međunarodnim sankcijama, uglavnom, zbog ljudi koji su tada bili na vlasti, a koji, nažalost, i danas čine vlast u Srbiji. Ljudi često u razgovoru kažu: “Pa najlakše je otići.” I upravo tu svi griješe. „Najteže je otići“, odgovorno stojim iza te rečenice. Ljudi odu iz svog rodnog mjesta u neko drugo mjesto u Srbiji, pa počnu ispočetka – novi grad, novi ljudi, sve je novo. I teško je snaći se. A zamislite kada odete u potpuno drugu zemlju, čiji jezik ne poznajete, običaje, zakone. Teško je. Ne počinjete od čuvene nule, nego od minus 30 pa je dostizanje nule samo po sebi podvig – kaže on.

Mirza dodaje da nije imao mnogo problema da se uklopi u nemački sistem, ali ono što mu konstantno fali je njegova porodica i prijatelji. Ali i pored toga ne razmišlja o povratku u Srbiju.

– Trenutno ne planiram da se vratim. Gradim sebi život ovdje, upoznajem nove ljude, istražujem nova mjesta. Ponekad zapratim dešavanja u Srbiji i upao mi je u oči interesantan grafit na nekom zidu na kome piše: “Vratiće se rode kada Vučić ode”. Bilo mi je simpatično i tužno u istom trenutku ali je pisac grafita u svakom slučaju pogodio poentu – priča Mirza.

Napustio svoje ognjište

Admir Tandir (36) poreklom iz Prijepolja, više puta je odlazio na privremeni rad u Nemačku, a od skoro je dobio i radnu vizu, pa planira da tamo i ostane dok ne ostvari svoje ciljeve zbog kojih je i napustio svoje ognjište.

-Razlog mog odlaska je i pored emitivno teškog odvajanja od porodice, to što u sređenim državama osim što je bolja zarada, vrjednuje se to koliko si dobar radnik, a najpre zato što je u našim krajevima teško doći do stalnog radnog odnosa sa normalnom platom. Državne ustanove, nažalost, ne vrjednuju kvalifikacije i obrazovanje, a u privatnim institucijama uglavnom se radi „na crno“. Obrni, okreni, milion razloga da se ode, jedan jedini da se ostane, a to je porodica, ali kada ni nju ne možeš da izdržavaš, u čemu je poenta – naglašava naš sagovornik.

Tandir ističe da se lijepo snašao „preko grane“ i da se većinom druži sa velikim brojem ljudi iz bivše Jugoslavije.

-Ne kajem se što sam otišao, odvojenost od porodice je jedina mana ovog rada preko granice, ali uvjek bi isto uradio jer su po mom mišljenju bolji uslovi ovde što se tiče posla, plate i rada, nego u našim krajevima – ističe on.

A, kako je Danas već pisao, Zibija Dervišhalitović Šarenkapić, direktorka KC „Damad“, smatra da je neophodno da se uradi istraživanje, kojim treba da se utvrde najčešći razlozi za odlazak mladih iz tog kraja, ali i neophodni preduslovi „koji bi ohrabrili mlade da ostanu u svom gradu, rade i stvaraju“.

izvor: danas.rs