Božena JELUŠIĆ: Imam pravo da svoj jezik nazivam crnogorskim… (foto)

Crnogorski jezik, prije tačno pet godina, dobio svoj ISO kod od Tehničkog komiteta sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, bio je veoma važan trenutak za Crnu Goru, kazala je u intervjuu povodom tog događaja profesorica književnosti Božena Jelušić, ista je i poslanica u crnogorskom parlamentu…

PODGORICA: Crna Gora, Zanimljivosti, vijesti, ponedeljak, 17.01.2022… 10: 42… Božeba JELUŠIĆ: Imam pravo da svoj jezik nazivam crnogorskim… (foto)

Božena Jelušić je istakla da je važna i prepoznatljivost koju, budući da imaju svoj kod, uživaju bosanski, hrvatski i srpski jezik (uz koji je do tada uobičajeno stajalo i crnogorski).

Istakla je da ne postoji razlog da se tri od četiri trenutno postojeće standardne varijante smatraju jezicima, a samo jedna da se smatra varijantom tog jezika– istakla je ona u razgovoru.

Razumije se, to suštinski nije mnogo značilo kada je u pitanju sam jezik i u tom smislu se za sve ove godine malo što promijenilo. To govorim kao osoba koja je učestvovala u nastajanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, takođe 2017.

Deklaracija potcrtava da je riječ o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa– odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država sa prepoznatljivim varijantama– kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španski, portugalski i mnogi drugi. Korišćenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski– ne znači da su to i četiri različita jezika.

Ali, ako su već tri imala svoje kodove, ne postoji razlog da ga nema i crnogorska varijanta zajedničkog jezika. Za sebe kao govornicu, ne pristajem ni na čiji jezički hegemonizam i imam pravo da svoj jezik nazivam crnogorskim, cijeneći ogroman doprinos te varijante zajedničkom jeziku. Da se razumijemo.

Nakon svega što se u jeziku odvijalo nakon 90-ih, smatram da treba svakako sačuvati nasljeđe i ove, po mnogo čemu sporne jezičke politike u dijelu u kojem je donijela određeni kvalitet. To se odnosi i na Fakultet za crnogorski jezik na Cetinju, koji je pokazao veliku agilnost u afirmaciji jezičkih osbenosti crnogorske jezičke varijante.

Crnogorski jezik, za razliku od lingvista koji su imali nacionalne i lobističke zastore, dakle kod književnika dočekan je umnogome drugačije. Čak i oni koji nijesu zagovornici „novih slova“ su ih koristili u svojim djelima, jer književnost pripada domenu umjetnosti, a lingvistika domenu politike?

Ne bih rekla da lingvistika pripada domenu politike, već samo da je politika uporno zloupotrebljava. U slučaju na koji ukazujete je riječ o govoru likova u književnom djelu, koji, između ostalog, mogu da imaju svoju jezičku obojenost u službi ostvarivanja određenog naratološkog i estetskog efekta. Dakle, nije sporno da književni junaci i junakinje govore na način koji danas kodifikuje nova crnogorska jotacija. Uostalom, uvijek sam smatrala da su potrebni dijaktitički znaci (ova dva uvedena slova ipak nijesu dovoljna), zahvaljujući kojima bismo u izvornom obliku prepoznali, zapisali i oslušnuli jezičko blago crnogorske varijante zajedničkog jezika…

Često se rasprava o crnogorskom jeziku svodi na dva „nova slova“, iako to nijesu i „nepostojeće“ riječi. Roditelji se bune što im djeca uče iz „takvih knjiga“ a svjedočila sam i situacijama kada roditelj kaže „ne zanima me koliko će da ima iz crnogorskog, neka ima i jedan, važan mi je engleski, to moje dijete učiti neće“. Međutim, situacija u školama je zapravo drugačija i ravnopravni su jezici. Iz profesorskog ugla, kako gledate na te stvari.

Nastavna praksa obiluje nizom tužnih i komičnih situacija, a najgore je raslojavanje koje se usmjerava ka djeci. Inače, imala sam neprekidno utisak da su upravo nastavnici u prvom trogodišnjem ciklusu (u narednima sve manje) bili „najtvrđi“ kada je riječ o novoj kodifikaciji. To se najčešće doživljavalo kao „utjerivanje jezika“.

U tom kontekstu je možda lakše razumjeti kako se na pojedina direktorska mjesta danas dovode oni koji su tada zbog zaposlenja morali da ćute. Sada im je, zahvaljujući novoj većini, „palo šake“ da uzvrate na isti način, pa još i uz klerikalnu natruhu. Hoću da naglasim da je jezička politika vrlo osjetljivo pitanje i da se ne može, niti smije sprovoditi niti onako kako je radio bivši režim, niti na način na koji se to sada izdaleka pokušava.

Cilj su valjda pismeni mladi ljudi, čiji rezultati, postignuća neće biti tako beznadežno niski na svim testiranjima, ali zato osokoljeni da na nove načine, pa još i u digitalnoj sferi, nastave nacionalističke kavge starijih.

Ministarka Bratić daleko od Deklaracije…

Kako ocjenjujete doprinos i odnos aktuelne ministarke prosvjete prema jeziku, odnosno identitetskim pitanjima, koje na kraju definiše i politiku prosvjete i obrazovanja?

Smatram da je aktuelna ministarka Bratić veoma daleko od stavova Deklaracije o zajedničkom jeziku, a ja vjerujem da upravo od njih treba početi (i poslužiću se onim što u njoj stoji). To podrazumijeva ukidanje svih oblika jezičke segregacije i jezičke diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama, slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičkih raznovrsnosti, slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima, slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe i slobodu ,,miješanja“ i uzajamnu otvorenost različitih oblika i zajedničkog jezika.

Vjerujem da svaka država, nacija, etnonacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodifikovati svoju varijantu zajedničkog jezika i da su sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne. Uvjerena sam da je takva policentrična standardizacija istinski demokratska, najbliža stvarnoj upotrebi jezika. Ako nam je potreban neki zakon o jeziku, Deklaracija bi, po mom mišljenju, trebalo da bude njegova preambula. A ISO kod je bio i jeste dobrodošao u ukupnim postojećim okolnostima u regionu…

izvor Standard.me