OTKUD ČUĐENJE ZBOG PRIBOJA?! (video)

Sve je očitije da ista „umjetnost“, samo uz modernije muzičke aranžmane i prateće vokale, odgaja i njihove sinove, unuke i praunuke za neke nove zločinačke poduhvate.

Ne znam zašto toliko halabuke oko orgijanja na slavlju koje je lokalni policajac u Priboju priredio povodom rođenja sina?!

Problem je, očigledno, u izboru pjesama uz koje su se, na čelu sa sretnim ocem, prisutni horski veselili, a koje su neki od slušalaca, valjda, prvi put čuli a i vidjeli kako pripadnici državnih organa susjedne Srbije kliču zločinu i zločincima.

Za one koji ne znaju, ovakvi snimci se godinama vrte na društvenim mrežama, pa čak i na stranicama nekih portala u Srbiji i RS-u.

Dakle, ništa što nismo znali.

„Oj Pazaru novi Vukovaru, Oj Sjenice nova Srebrenice….Oj, oj, ojojooooj“ i tako redom, riječi su kojim, naime, punih 30 godina zločinci (javno) podučavaju svoje potomke, da, kad se u kući i u državi najviše raduju, red je opjevavavati klanja i ubijanja „mrskih muslimana“.

Jer i njih su, takvom ponašanju, cijelo prošlo stoljeće, podučavali njihovi preci, također zločinci, od kojih su, nažalost, za svoja zlodjela, tek rijetki odgovarali.

Pa nismo li, samo kojih desetak dana prije ovog performansa u Priboju, gledali kako grupa četničkih „pjevača i muzikanata“, oličena u ohrdanim vojvodama, nepresuđenim ratnim zločincima i mirnodopskim huškačima na zločin, oslobođeni svake odgovornosti za dugogodišnje prizivanje sudbine Vukovara i Srebrenice, Novom Pazaru i Sjenici itd, izlazi iz zgrade Suda Bosne i Hercegovine, smijući se u lice i pravdi, i zakonu, a prije svega žrtvama stoljetnih četničkih zločina.

A bilo ih je, nabrojat se ne može – od Šahovića, Foče, Višegrada, Bileće, Čavkarice i sličnih, u prvoj, do Vukovara, Srebrenice, Zvornika, pa opet Foče, Višegrada i sličnih, u drugoj polovini prošlog stoljeća u kojim su, u svim slučajevima, njihove žrtve bili Bošnjaci muslimani.

Baš kao što su devedesetih godina, sinovi, unuci i praunuci koljača iz Šahovića dvadesetih, ili Foče četrdesetih godina prošlog stoljeća, vođeni „umjetničkim doživljajem“ guslarskih epova o „mrskim Turcima“ odnosno muslimanima, ubijali, klali i u grobnice trpali Bošnjake u Priboju, Srebrenici, Zvoriku, Foči, Višegradu, Prijedoru… sve je očitije da ista „umjetnost“ samo uz modernije muzičke aranžmane i prateće vokale, odgaja i njihove sinove, unuke i praunuke za neke nove zločinačke poduhvate.

Muzička ponuda, slična onoj koja se neki dan našla pred slavljenicima rođenja sina pribojskog policajca, godinama nakon agresije, neizbježna je ponuda na mnogim porodičnim slavama, vašarima i sličnim druženjima u sredinama s obje strane rijeke Drine.

Šutnja o tome već dugo prerasta u naviku, tačnije odobravanje. Izvinuo se pribojski policajac kojemu su slavlje povodom rođenja sina „uljepšali“ muzički pozivi na zločine nad njegovim komšijama.

Porukom Bošnjacima u Srbiji, oglasio se i predsjednik Srbije, uvjeravajući ih da je Srbija „jednako njihova kao i njegova“, što je donekle osokolilo javnost da su poruke četničkog repertoara poslatog iz Priboja samo incident, a nikako projekat koji država zagovara.

Predsjednik je glasnogovornik države i državi bi se, valjda, trebalo vjerovati na riječ.

Ali, pitamo, šta su onda svi oni silni policajci čiji su vratovi na slavlju kod svog kolege izvijali kajdu „oj Fatima gdje su ti dimije…“, ako nisu država?

Ili šta je njihov, to jeste Vučićev ministar policije Vulin, koji se, u nedostatku muzičkog talenta, svako malo iza nekog mikrofona oglasi klasičnimn četničkim porukama kojima prijeti, ponižava i vrijeđa pripadnike drugih naroda, posebno Bošnjake u Bosni i Hercegovini.

Je li on država?

Treba imati na umu da svi Srbi nisu sljedbenici zločinačke ideologije četništva i da se mnogi, stide onih koji takvu ideologiju promoviraju.

To je razlog da nikada ne smijemo pristati na generaliziranje odgovornosti pripadnika cijelog jednog naroda za ono što činenajgori među njima.

Ali isto tako treba imati na umu da oni koji slave likove kakve je 1942. godine, nakon boravka u Foči u pismu Titu opisao partizanski general Kosta Nađ, a čiji su potomci, vaskršnjavali devedesetih od Foče do Srebrenice, i koji do danas, bez straha kliču zločinima i zločincima, nisu ništa drugo do generacija novih koljača i ubica.

U svemu je dobro da se ovakvi sami prokazuju.

p.s.

„Ne sjećam se da sam ikada vidio nešto stašnije od onoga što sam vidio u Foči. Ludi četnički varvari su sve pobili. Grad je bukvalno plivao u ljudskoj krvi. Most na rijeci Drini je pokazivao odvratnu sliku. Nije bilo ni jednog jedinog mjesta čistog od krvi, od obezglavljenih ljudi. Ovo je mjesto gdje su nedužni bosanski

Muslimani masakrirani na hiljade. Pravo kasapljenje…“ napisao je 1942. godine general Kosta Nađ.

Piše: Almasa Hadžić

Izvor politicki.ba