Na pravom putu do cilja: ”SAVRŠENA MINISTARKA”

Otkako je počela priča o rekonstrukciji vlade nagađa se koje ministarke i ministri treba da odu sa funkcija licitiranjem na osnovu broja negativnih reakcija građana. 

Bez ulaganja čak i najmanjih napora u izračunavanje zbira negativnih ocjena lako je iznijeti zaključak da najviše kritika svakodnevno dobija ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta, jer nezadovoljstvo njenim potezima često ispoljavaju i oni građana koji su podržali neku od koalicija koje danas čine parlamentarnu većinu.

Neke ministre od šanse da budu razrješeni štiti vještina manipulisanja, onakva na kakvoj bi i Aleksandar Vučić pozavidio. U tome prednjači ekonomsko-finansijski duo koji se uvijek pojavljuje u paru, valjda u cilju prikazivanja unutrašnje harmonije i timskog rada krnje Vlade. 

Malo besmislenih tabelica, malo postavljanja kalkulatora na stranici „Evropa sad“ koji pokazuje da će vam ako negdje volontirate ubuduće pripasti minimalac od 450 eura, jer se neko ekspertski nije sjetio da izuzme nulu, ali, sve u svemu, ima dovoljno onih kojima ovo djeluje ozbiljno, smisleno i održivo, uprkos tome što svakodnevno ponižavaju struku i vrijeđaju zdrav razum dok se nižu reagovanja institucija i pojedinaca koji navode da nikada nijesu dali bilo kakvu podršku pomenutom programu, već da je njihovo ime u tom kontekstu zloupotrijebljeno. 

Neke ministarke i ministri ne dobijaju kritike samo zato što većina javnosti nije svjesna uporedne prakse takvih resora u drugim državama i ne vide koliko toga se ne čini, ne preduzima i ne inicira.

Nekima od njih ne tako mali broj građana ne zna ni ime, ni lik, jer za razliku od svojih kolega koji ne propuštaju priliku da od svega naprave performans, da svaki naslijeđeni projekat prethodne vlasti pripišu sebi, a najsitniji pomak prikažu kao dostignuće ogromnih razmjera– njih zapravo uopšte nema u javnosti. 

Uzevši sve ovo u obzir stiče se utisak da se možda neko ipak pomalo kaje što je četvororesorna ministraka tu gdje jeste ili makar što joj je dodijeljeno toliko odgovornosti. No, ona bolje od svih postiže cilj zbog kojeg je dovedena, a onaj ko u to sumnja vjerovatno ne razumije ili zaboravlja na to šta su prioriteti ove vlade. 

Vlada u čijem je sastavljanju učestvovala vjerska organizacija čiji sljedbenici vrijednost žene mjere brojem djece, a premijer male porodice naziva egoističnim sigurno nije mnogo razmišljala o položaju žena u političkom životu, niti da one iz te sfere treba da inspirišu bilo koga.

Uostalom, koja bi žena poželjela da je svakodnevno neka poslanica ili poslanik maltretira, kako je ministarka nazvala način na koji sa njom komuniciraju neistomišljenici? Kako je i sama rekla, „žene se nalaze u onom položaju koji same izaberu“, a ona bira da ne bude maltretirana, svjesna da na taj način izbjegava obavezu koju joj multifunkcija nalaže.

Ona vrišti čak i kada je ispred nje mikrofon, koluta očima i nervozno dobacuje onima koje ne želi pažljivo da sasluša, ispoljava prenaglašene emocije, a njeni nastupi u većini slučajeva djeluju nezrelo.

S obzirom na to da nije mali broj onih koji će preispitivati opravdanost uključivanja sve većeg broja žena u politiku i opravdanost insistiranja na povećanju kvota za njihovu zastupljenost u institucijama, stav o tome sigurno neće formirati na osnovu dostignuća žena sa naljepnica na laptopu druge ministarke, već na osnovu primjera iz sopstvenog okruženja.

Ako, međutim, pročitate neke od njenih naučnih radova nećete imati ni najmanji povod da posumnjate u njenu ozbiljnost, stručnost i posvećenost. Da ne znate ime autorke ne biste nikada ono što čitate doveli u vezu sa izlivima nezrelosti koje uočavate na sjednicama kojima prisustvuje, ako uopšte prisustvuje.

Kada u njenim radovima vidite da za južnoslovenske jezike koristi skraćenicu BCMS (Bosnian, Croatian, Montenegrin, Serbian), a ne BCS, kako je skraćenica kojom se danas najčešće označavaju jezici koji su nekada nosili zajednički naziv srpsko-hrvatski i kako se, između ostalog, zove i program na odsjeku za slavistiku na Harvardu jasno vam je da je riječ o profesionalki koja zna kako da dođe do cilja.

Ona nije tu da unaprijedi crnogorski prosvjetu, nauku, kulturu i sport, ni zbirno, ni pojedinačno, već da ih oboji onako kako se od nje traži upotrebom svih dozvoljenih i nedozvoljenih sredstava i to je jedino što se od nje traži.

Ona nije tu da bi oduševljavala mase kratkoročnim rezultatima, jer su za to zadužene neke njene kolege iz Vlade koje uživaju u aplauzima, lajkovima i svjetlosti televizijskih reflektora. Njeni ciljevi su dugoročni i na putu do njih korača polako, ali sigurno

Ona vrišti čak i kada je ispred nje mikrofon, koluta očima i nervozno dobacuje onima koje ne želi pažljivo da sasluša, ispoljava prenaglašene emocije, a njeni nastupi u većini slučajeva djeluju nezrelo.

S obzirom na to da nije mali broj onih koji će preispitivati opravdanost uključivanja sve većeg broja žena u politiku i opravdanost insistiranja na povećanju kvota za njihovu zastupljenost u institucijama, stav o tome sigurno neće formirati na osnovu dostignuća žena sa naljepnica na laptopu druge ministarke, već na osnovu primjera iz sopstvenog okruženja.

Ako, međutim, pročitate neke od njenih naučnih radova nećete imati ni najmanji povod da posumnjate u njenu ozbiljnost, stručnost i posvećenost.

Da ne znate ime autorke ne biste nikada ono što čitate doveli u vezu sa izlivima nezrelosti koje uočavate na sjednicama kojima prisustvuje, ako uopšte prisustvuje. Kada u njenim radovima vidite da za južnoslovenske jezike koristi skraćenicu BCMS (Bosnian, Croatian, Montenegrin, Serbian), a ne BCS, kako je skraćenica kojom se danas najčešće označavaju jezici koji su nekada nosili zajednički naziv srpsko-hrvatski i kako se, između ostalog, zove i program na odsjeku za slavistiku na Harvardu jasno vam je da je riječ o profesionalki koja zna kako da dođe do cilja.

Ona nije tu da unaprijedi crnogorski prosvjetu, nauku, kulturu i sport, ni zbirno, ni pojedinačno, već da ih oboji onako kako se od nje traži upotrebom svih dozvoljenih i nedozvoljenih sredstava i to je jedino što se od nje traži.

Ona nije tu da bi oduševljavala mase kratkoročnim rezultatima, jer su za to zadužene neke njene kolege iz Vlade koje uživaju u aplauzima, lajkovima i svjetlosti televizijskih reflektora. Njeni ciljevi su dugoročni i na putu do njih korača polako, ali sigurno.

Njen cilj nije da se bori protiv bilo kakvih predrasuda o ženama, već da učini sve da one ne nestanu time što će pokazati da su estetske korekcije razlog zbog kojeg se poslovne obaveze mogu odlagati. Njen cilj nije da se bori protiv stereotipa, već da iznova opravda njihovo postojanje, jer je „žensko k'o žensko, čak i kad je četnik“.

Ona se perfektno koristi sviješću o tome da je samo to što je žena štiti od mnogo oštrijih kritika, jer svaki napad uvijek može da stavi u kontekst diskriminacije i rodnih uloga, iako je vjetar u leđa njenom imenovanju dala otvorena kritika na račun feminizma. Ponašanjem čije je štetnosti i te kako svjesna besprekorno doprinosi degradiranju crnogorskih institucija – Vlade, Univerziteta Crne Gore i žene na položaju. 

Građanski dio javnosti polako upada u zamku rastrzanja između ignorisanja potrebe da odreaguje na neprimjerene komentare koji joj se upućuju i argumenata da bezuslovnu podršku ne može da pruži ženi koja se nikada nije solidarisala sa drugim ženama. Kada je o njoj riječ ništa nije ni slučajno, ni spontano, ni ishitreno, ni nekontrolisano, a još manje tipično ženski.

autor: A.N. Radović

izvor: analitika.me