NAUČILA ME MOJA BABA da se ne može voljeti saradnik okupatora, jer se tako postaje ŽENA- ČETNIK

Vlast, nova vlast, sve je samo ne crnogorska. A usta su im puna Crne Gore. Koje, kakve, čije Crne Gore? Pa izgleda njihove, antigrađanske, antivišenacionalne, antiviševjerske, antievroatlanske…. Sve anti, osim fašizma i klerikalizma. I još nas ubjeđuju da tako treba, da je tako jedino ispravno, da je to pomirena Crna Gora. I da bi trebalo da je prihvatimo, pa milom ili silom.

No, prihvatiti takvu, njihovu Crnu Goru, nikako ne mogu. Ne ide mi, kako bi rekli, od ruke. Još manje iz glave. Ma, ne ide mi zbog MOJE BABE.

Nećete biti iznenađeni, ako vam kažem, da sam i ja, kao mnogi drugi, imala svoju babu. I ona je za mene bila MOJA BABA. Najplemenitije i najnježnije stvorenje na svijetu. Žena koja je po svemu što je nosila u sebi, slovila za mudru i pametnu osobu.

Takvom je pamte mnogi Staropodgoričani. Na sreću svih nas, njenih najbližih, a posebno njene unučadi, bila je dugog vijeka. Čitav svoj životni vijek provela je u Podgorici. Bila je uvijek dio naše porodice i to onaj stameni. Pričala je predivno. Svake njene priče i danas se dobro sjećam. Od nje sam prvi put, kao djevojčica koja je tek pošla u školu, čula da ne postoji samo jedan Žabljak, onaj na Durmitoru, već i Žabljak Crnojevića.

Ovaj drugi Žabljak spominjala mi je kao postojbinu njenih predaka, Perkočevića. Govorila je: “Moji su, dome moj, sa Žutog krša, sa Žabljaka Crnojevića”. Sa ljubavlju je pričala i o kralju Nikoli, o skladu življenja ljudi različitih vjera u staroj Podgorici, što je njemu i pripisivala u zaslugu. “Naš, crnogorski kralj Nikola”, govorila je. Svojim slikovitim opisima predstavljala mi je doček i ukrašeni grad prilikom kraljevih posjeta Podgorici.

Čitaj još: ZIMA JE IZA NAS ALI: Sarajevo u aprilu, snijeg pade na behar, na voće... (foto)

Sjećala se dobro i 1918. godine i sa nekom posebnom tugom opisivala je što se tada dešavalo u Podgorici. Pamtila je neke, kako ih je nazivala, zle ljude, koji su hjeli na silu da ulaze u kuće, da pljačkaju. Ali, nije im uspijevalo, jer kako mi je rekla, skoro svaka muslimanska kuća u Podgorici je pred vratima imala svog stražara, svog naoružanog komšiju Crnogorca, koji je njihov kućni prag branio kao da je njegov.

Pričala mi je i o okupaciji 1941. godine. O bombardovanju Podgorice i moračkim pećinama, koje su ih spasile. Opisivala mi je kako su u pećinama Morače ona i njena Krstinja, komšinica, najbolja prijateljica, spremale neku, kako reče, crkavicu, da se svi zajedno prehrane. Jednom prilikom pokazala mi je i pećinu u kojoj je skrivala komunistički propagandni materijal, njenog sina, a mog oca, predratnog komuniste, partizana, poznatog podgoričkog ilegalca. Mnogo je bila ponosna na njegovu Partizansku spomenicu.

Eto, saopštih vam, ukratko, ponešto o MOJOJ BABI i njenim pričama. I znam da ona zna da su njene priče postale dio mene, da su postale moje ubjeđenje. Jer, njene priče me naučiše kako se voli i brani svoja domovina. Naučiše me da se ne mrzi ni jedna nacija ni jedna vjera. Naučiše me da se ne može voljeti saradnik okupatora, jer se tako postaje žena-četnik. Zato, NAJDRAŽA MOJA BABA, vječno ti hvala za sve što si mi ispričala.

Čitaj još: EVO KAKO ĆETE LAKŠE ZASPATI, TOKOM LJETA: Ne treba vam ni VENTILATOR– ovo su naša ćetiri trika za MIRAN SAN... (foto, video)

piše: Jadranka Selhanović