ODGOVOR VUČIĆU KO JE AĆIF EFENDIJA- Bošnjaci kao žrtve, a ČETNICI kao saradnici FAŠISTA…
Bošnjacima je u Jugoslaviji stalno spočitavano da su bili na „pogrešnoj strani tokom Drugog svjetskoga rata“ i da su „platili cijenu svog izbora“, zaboravljajući činjenicu da na Balkanu nije bilo veće kvislinške i antisemitske vlasti od – Nedićeve Srbije. Zbog toga su tokom i nakon rata, muslimanski politički prvaci morali biti veći „jugoslaveni“ od Tita, da bi napredovali…
Aćif-efendija brani Novi Pazar
Muslimani i Albanci su dva bratska naroda. Pored vjere, spaja ih i istovjetna životna sudbina i trpljenje srpskog terora. Stoga je bilo prirodno da su kroz povijest bili upućeni jedni na druge. Albanci i Muslimani (Bošnjaci) Sandžaka, kao i pripadnici turskog naroda u Makedoniji, između dva svjetska rata politički usko surađuju kroz zajedničku stranku Džemijet el-islami. O suradnji Bošnjaka i Albanaca u obrani Novog Pazara piše i Ejub Mušović:
„Krajem 1941. Aćif-efendija organizira obranu Pazara od napada četnika. Četnička taktika je bila Sandžak pritisnuti sa svih strana, prvo iz pravca istočne Bosne, zatim iz pravca Crne Gore, a sa srbijanske strane iz pravca Ivanjice i Raške. Cilj je bio zauzeti Novi Pazar, a njegovo stanovništvo pobiti i protjerati. Međutim, događaji su pokazali da je najžešći otpor pružilo baš stanovništvo Novog Pazara, potpomognuto jedinicama sa Pešteri i jedinicama kosovskih Albanaca koje je predvodio Šaban Poluža, koji u Novi Pazar dolaze na poziv Aćif-efendije.“…
Partizansko ‘oslobođenje’– nastavak etničkog čišćenja
Iako su Muslimani (Bošnjaci) aktivno sudjelovali u partizanskom pokretu, ginući za ideale „nove države“, a Sandžak je bio sigurna baza partizanima, do te razine da je 1943. godine, Josip Broz Tito, predlagao da sjedište Predsjedništva AVNOJ-a premjesti u Sandžak, u Berane, prosrpski i procrnogorski kadrovi radili su na ukidanju autonomije Sandžaka.
Put prema tom cilju trasiran je bio surovom likvidacijom Rifata Burdžovića Trša, a okončan 29. ožujka 1945. godine, formalnim gašenjem ZAVNOS-a. Da bi bili sigurni da neće biti otpora ovoj nezakonitoj odluci nakon ulaska komunista u Novi Pazar, počele su masovne likvidacije muslimanskih (bošnjačkih) prvaka i elite, koje su trajale od 28. studenoga 1944. do početka 1946. godine.
Žrtve genocida na Hadžetu uglavnom su ubijane tajno, noću. Pred vratima njihovih kuća pojavila bi se “crna trojka” i odvodila ih i strijeljala po kratkom postupku odmah iza zadnjih kuća.
Sve, osim Aćif- efendije i Ahmeta Dace. Njih su streljali javno…
Danas, pak, Aleksandar Vučić i ostali srpski politički lideri neopisivo boli što se može otvoreno govoriti i pisati o genocidu na Hadžetu…
Omer Turković, u knjizi „Pazarski šehidi“, piše o tajnom sastanku vrha partizanske vlasti u Novom Pazaru, neposredno pred početak likvidacija:
„Sastanak je otvorio Voja Leković riječima: ‘Drugovi, ja sam zadužen ispred Oblasnog komiteta da objasnim naredbu koja je prispjela iz Centralnog komiteta. Da biste me bolje razumjeli’, nastavio je Leković, ‘reći ću vam da grad u kom se nalazimo nije na Bosforu, ali je oduvijek bio Mali Stambol. Ne samo po arhitekturi, džamijama…, već naročito po vjeri i načinu života koji se ne razlikuju od onog u bilo kom turskom gradu… Pitam vas, drugovi, kako ćemo izgraditi besklasno društvo na takvim temeljima? Moje mišljenje je– nikako…
Da bismo to postigli, mi moramo svaku stopu naše zemlje očistiti od korova i nazadnih elemenata.… Likvidaciju narodnih neprijatelja ćete obavljati tajno, noću ili u ranu zoru, na onom polju na kraju grada koje se zove Hadžet, gdje su padale savezničke bombe.’“
Isti autor navodi da je na Hadžetu ubijeno 1639 ljudi, mada ostavlja mogućnost da je ta brojka vjerovatno veća i od 2000, jer je bilo i drugih lokacija, manjih, na kojima su također vršena strijeljanja muslimana.
Muhamed Abdagić, sandžački intelektualac i disident, sudionik NOP-a, piše o specifičnostima zločina i počiniteljima:
”Samo u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici, nakon rata, četnički ‘partizani’ su strijeljali preko 500 najuglednijih muslimana – trgovaca. Oko Novog Pazara postoje mnoga stratišta, što je neoprostivo. Ja sam bio mišljenja da se četnički ‘partizani’ odvoje u posebnu jedinicu kojom bi rukovodio i komandovao neki dokazani idejni partijski komesar. Šta se desilo? U startu je progovorio nacionalni, idejni, pa i vjerski revanšizam. Ostali smo ‘preko noći’ bez najuglednijih ljudi iz našeg Sandžaka. Među strijeljanim bilo je dosta intelektualaca.”
O nedjelima koja su počinjena poslije 1945., kada je završen rat u Sandžaku, pisao je Husnija H. Čengić u „Muslimanskom glasu“ 5. srpnja 1991. godine:
„Na Hadžetu u Novom Pazaru ubijen je veliki broj šehida, ljudi koji su nedužno platili ceh zato što su se borili protiv četnika…“
Navodna optužnica teretila je Aćif-efendiju, Ahmeta Dacu, hfz. Ramiza Paljevca i druge da su „radeći svim silama nastojali Srez deževski, štavički i sjenički, pretežno nastanjenim muslimanskim življem, pripojiti velikoj fašističkoj Albaniji, da su uz podršku još mnogih muslimana iz Novog Pazara pozvali u pomoć fašističku albansku miliciju pod izgovorom da se bori protiv četnika i pomoću nje izveli raseljavanje, paljevinu, pljačku i pokolj pravoslavnog življa u Srezu deževskom 1941. godine; …da su održavali najprisnije veze i saradnju sa izdajnicima srpskog naroda, Milanom Nedićem i Dražom Mihajlovićem…“
Na osnovu već kazanog, suvišno je govoriti o kakvoj optužnici i kakvim „dokazima“ se radilo, kao i o tome na koji način su do njih dolazili…
Aćif- efendija Hadžiahmetović i Ahmet Daca su strijeljani javno. Autentično svjedočenje o javnom pogubljenju a itada najuglednijih pazarskih političara ostavili su brojni očevici tog teškog zločina. Jedan od njih, Jusuf Poplata, rođeni Pazarac, koji živi u Turskoj, priča svoju priču iz tih dana:
„Sjećam se kao danas, kroz čaršiju je prostrujala vijest da će sutradan (21. siječnja) na Hadžetu strijeljati Aćif-efendiju i Ahmeta Dacu. Ja sam u to vrijeme, kao petnaestogodišnjak, bio u Partizanskoj miliciji. Iz znatiželje sam na Hadžet pošao sa mojim prijateljem Medom Rožajcem. Snijeg je bio napadao do koljena.
Narod se bio iskupio na hadžetsku livadu koja se nalazila sa druge strane današnje Bolnice. Tu je nekada bilo igralište. Na livadi je bilo, pored narodne mase, i oko 300 vojnika. Oni su bili postrojeni naspram nas. Svi smo gledali u pravcu gradskog zatvora odakle je trebalo da dođu Aćif i Ahmet.
Nije prošlo mnogo kada su se pojavili sa vezanim rukama i nogama. Vojnici su ih priveli do telefonskih bandera i tu ih vezali lancima sa rukama otpozadi. Pala je komanda da se pristupi strijeljanju. Desetak vojnika je izašlo ispred njih. Partizanski oficir je izdao naređenje da se strijeljaju. Odjeknuli su pucnji i obojica su klonula glavom. Doktor Benčan, Slovenac koji je radio u Pazaru, trebao je da konstatuje njihovu smrt. Opipao je puls obojici i pokazao da je Ahmet Daca još živ, jer mu je srce još uvijek pulsiralo.
Jedno partizanče, nije imalo više od četrnaest godina, prišlo je, skinulo s ramena njemački automat i pucalo u Ahmetovu glavu. Iz raznijete glave poprskala je krv na sve strane. Poslije toga su im poskidali krvave opanke, vunjene čarape, satove i kapute. Naređeno nam je da se raziđemo. Šta je poslije bilo sa njihovim tijelima, niko ne zna.“
I zamislite samo, Aleksandru Vučiću, Aleksandru Vulinu i ostalim povampirenim pročetničkim pokretima smetaju baš spomenici tim Muslimanima (Bošnjacima) koji su branili muslimane od četničko-komunističkog genocida. Muslimani (Bošnjaci) bi trebali biti odlučni i staviti točku na šutnju o Hadžetu i svim drugim „hadžetima“. Ovo pitanje je jedno od najvažnijih pitanja koje se tiče svih Bošnjaka. Ono nije dnevno-političko, već nacionalno pitanje od krucijalnog značaja.
I umjesto pravednih procesa rehabilitacije nevinih žrtava Hadžeta, i uvrštenje tih strašnih događanja u udžbenike povijesti i povrat njihove imovine koju su im oduzeli njihove ubojice – novovijeki četnici brane priču o tim zločinima. Ako im to uspije, Muslimani opet mogu biti izloženi istoj zločinačkoj politici. Agresivna politička i medijska kampanja i novi zakon, za posljedicu imaju reviziju povijesti, a planere i počinitelje genocida nad Muslimanima (Bošnjacima) rehabilitirati, kao što je učinjeno i s Dražom Mihailovićem. U tom kontekstu, za svaku osudu je istodobno podizanje spomenika četničkom zločincu, Vuku Kalaitu, nedaleko od Nove Varoši.
izvor: sandzaklive.rs
Hrvatska je s dvije pobjede već nakon 2. kola osigurala Read more
Fotografije prikazuju Danila Vučića kako navija u grupi ljudi, među Read more
BEOGRAD- Inicijativa mladih za ljudska prava održat će komemorativni skup Read more
U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more