Andrej NIKOLAIDIS: “U Crnoj Gori premijer obilazi SAHRANE POPOVA i na njima ljubi kovčege i mrtvace preminule od KORONE…”

„Svaki ljudski život je važan“ – siguran sam da ste čuli. Zaista? Koliko važan? Pitam, jer 2231 izgubljeni život nije toliko važan da bi ljudi koji u ime države hendlaju pandemiju odstupili sa svojih funkcija.

Do današnjeg dana, gotovo 2250 građana Crne Gore preminulo je od korone.

Što je više mrtvih, njihov broj kao da sve slabije dira preživjele.

„Svaki ljudski život je važan“ – siguran sam da ste čuli. Zaista? Koliko važan? Pitam, jer 2231 izgubljeni život nije toliko važan da bi ljudi koji u ime države hendlaju pandemiju odstupili sa svojih funkcija.

Ministrica zdravlja veli kako će o njenim postupcima suditi vrijeme. Neće. Ona to ne razumije, ali njenom djelovanju je presuđeno. Eno su groblja puna presuda o tome šta je i kako radila. Ministrica je dio revizionističke vlasti. Kao što njeni insistiraju na reviziji zlodjela Čiča Draže i Ratka Mladića, tako će, računa, neko insistirati i na reviziji njenog ministrovanja. Sretno sa revizijom, bella. Tvoja je vlada pobila više Crnogoraca nego Mlečani i Francuzi zajedno, a uskoro će dostići i Austrougare.

Ili premijer… antivakser sa liječničkom potvrdom da je medicinski fenomen. Tom čovjeku treba utrostručiti obezbjeđenje, naročito kad putuje u inostranstvo. Šta ako neka velika medicinska firma odluči da ga otme i ispita njegov čudesni biostroj za proizvodnju antitijela? Pa nam premijera zatoče u nekoj podzemnoj laboratoriji, da po njemu prčkaju ludi a genijalni naučnici?

Narodu je, kao i vlastima, žao mrtvih, no najvažnije je da kafane rade. Jer kafane su važne. Nekad su važne na dobar, nekad na gadan način. No to važi za sve važne stvari na ovom svijetu, zar ne?

Vladari ne vole kafane. Vole sebe u kafani, ako je moguće uokvirene na zidu birtije – ali ne i podanike u njoj. Sjećate li se kako su kod nas, dok je rad kafana zabranjen zbog korona virusa, lokale otvarali specijalno za pripadnike nove vlasti. Našim novim vladarima to je, izgleda, fetiš: tako dokazuju moć.

Ljudi u kafanama znaju pričati o politici. Pričaju oni o tome i na drugim mjestima, ali kafane su specifične: u njima ljudi misle brže i smjelije. Dva-tri čovjeka, dva-tri piva i eto ti zavjereničke grupe. U kafanama počinju revolucije. U pariškim kafeima skovan je napad na Bastilju. Znate kamo smjeram: neće ovo nabrajanje proći bez minhenskih pivnica. Tako je: u kafanama počinju i desne revolucije. Iranska je sazrela u teheranskim čajdžinicama.

Ja sam, čini se, rođen prekasno za revoluciju: 1974, kada je Tito već slomio Hrvatsko proljeće i srpske liberale.

Izabrao je gore i tako, nehotice, stvorio pretpostavke za uništenje vlastitog životnog djela, dvije decenije kasnije.

Ali sam zato doživio dvije kontrarevolucije: onu krvavu 1989-1996 i onu lokalnu, crnogorsku – Amfilohijevu repliku Irana 1979. Dvije, a zapravo tri: ne zaboravimo i treću kontrarevoluciju, onu u produženom trajanju (1989 – ), kojoj se kraj ne nazire. Tranziciju, dakako. Tri kontrarevolucije prije pedesete… Kakvo pretjerivanje. Da sam lik u romanu bio bih neuvjerljiv a autor optužen za besmisleno ponavljanje koje vrijeđa čitaočevu inteligenciju. Književnost, za razliku od takozvane stvarnosti i takozvanog života, mora imati mjere i smisla.

Tokom pandemije, kafane su u Bosni i Hercegovini postale simbol pobune. Ljudi su na društvenim mrežama kačili svoje fotke iz kafane, kao znak otpora i hrabrosti. Kad može virtuelni seks. može i virtuelna revolucija. Istovremeno, kafedžije su se bunili kada bi im vlasti zatvorile kafane. Bunili su se i u Crnoj Gori: tvrdili su da se zaraza ne širi u kafanama.

Širi. Kao što se širi i u bogomoljama, vrtićima i bolnicama, pa i u porodičnim domovima: na svakom mjestu gdje čovjek nije sam.

U istinski sekularnoj državi, potreba jednog da se moli bogu i da ode na sahranu vjerskog velikodostojnika nije starija od potrebe drugog da ode na black metal koncert ili u kafanu i tamo opali bocu viskija ili gajbu piva. Ili ode na proslavu na koju ga je pozvao prijatelj koji stupa u istopolni brak.

Ali ovo nisu takve države: ove su zemlje čeda kontrarevolucije. Zato u Crnoj Gori premijer obilazi sahrane popova i na njima ljubi kovčege i mrtvace preminule od korone.

Zato što je Amfilohije ukopan uz prisustvo hiljada ljudi i kršenje svih epidemioloških mjera, a u tome učestvovao kompletan novi državni vrh, država nema pravo da nikome zabrani ništa. Brani ona, zatvara i kažnjava: ali to je golo nasilje, lišeno trunke legitimiteta.

Vlast, ma koliko ljudi da strada, zbog korone neće pasti. Neće, bez obzira ne sve mrtve koje su njihova nesposobnost, neodgovornost, nebriga, ali i zla namjera, ostavile za sobom. Neće pasti iz istog razloga zbog kojeg ranije sa vlasti nisu padali lopovi: jer će se pozvati na nacionalni interes i „našu stvar“, a građani to prihvatiti.

Imam jednostavno pitanje za vas: mislite li, zaista, da bi se u Titovoj Jugoslaviji zaraza ovako proširila, da bi bilo ovoliko mrtvih? Mislite li, zaista, da bi vakcinacija ovako traljavo, brzinom puža na samrti, išla?

Svi znamo odgovor i svi znamo zašto.

Sve znamo i ništa ne možemo. Nekoć, malo smo toga znali, ali smo svašta mogli. Ljudima preostaje da se bune kada pravilno detektuju da pitanje njihovog meraka ne bi smjelo biti pitanje kojim se bavi država. Ali demokratska pravna država, dragi moji, jednako kao i totalitarna država, ima tendenciju da uređuje svaki segment života – da ništa, pa ni vaš merak, ni vaš seksualni život, ni način na koji ćete umrijeti i biti pokopani, ne ostaje izvan pravne regulative. Čitav vaš život je pod ingerencijom i nadzorom neke institucije. To vam, dragi moji, premda vam niko nije rekao niti vas o tome pitao, ide sa „društvom znanja“, „društvom izvrsnosti“, „tehnološkim napretkom“, „ekspertima“ i NVO sektorom, kao ekskluzivnom formacijom za sprovedbu policiranja. To vam se, dragi moji, zove biopolitika.

Eto: sve ste to dobili, a samo ste htjeli vjeru, naciju i državu.

Sačuvaj me Bože od onoga što želim.

Piše: Andrej NIKOLAIDISi

izvor: cdm.me