Danilo Marunović: CRNOGORAC U BEOGRADU

Ne znam da se iko zaljubio u taj grad zbog projekta „srpskog sveta“, ratnih zločinaca ili Pinka, zbog jutarnjeg Šešelja ili one opičene voditeljke na Srećnoj… Beograd u koji se Crnogorci zaljubljuju u snažnom je grifu sa klerikalnom nacionalističkom provincijom duha koji ga osvaja

Nije, kaže, premijerova sramota to što je dočekan kako je dočekan u Beogradu, nego onoga ko ga je dočekao. A nije, kvazi nezavisni komentatoru, relativizatoru i provokatoru, nego naša, građana Crne Gore! 

Sramota najveća i to svakome ko ima zeru obraza, dostojanstva i kičme! A pošto je tebi, „neostrašćeni analitičaru“, advokatu istine, kome je dato da vidi bolje od drugih, promaklo sve nakon crvenog tepiha, džinsa i ciničnog osmijeha ministra poljoprivrede, daj da te podsjetim zašto je sramota naša, ali i koje su prave razmjere tog blama koji ti ne osjećaš, jer si „nepristrasan“.

Kad te u protokolarno diplomatskoj praksi kao premijera u drugoj državi dočeka ministar poljoprivrede odjeven kao da je pošao da kupi hljeb, onda je to poruka! 

Da vidimo, koja to poruka može biti? 

„Ti si brat moj“!? Ne? Ok…

„Mi smo ista država praktično, daj da se ne foliramo!?“ Moguće, ima istine… 

„Ovako ćeš biti dočekan svaki put, sve dok zadatak ne budeš izvršavao kako treba!? Vrlo vjerovatno.

Brnabić se kasnije pravdala, priznavši grešku, ali u „duhovitom“ tonu, da su se na sjednici srpske Vlade sprdali sa ministrom, jer je došao preozbiljno obučen. Volio bih da vidim da li bi duhovitost bila na istom nivou da se slično dogodilo sa nekom „ozbiljnom“ liderskom figurom. Za takve je u Srbiji rezervisana neviđena servilnost i patetično malograđansko intimiziranje sa državnicima i svjetskim zvijezdama.

Zdravko Krivokapić, ipak, nije Džoni Dep, ali jeste predstavnik našeg naroda u diplomatskoj posjeti. Zato je odnos prema njemu ujedno i odnos prema našoj državi. Zbog toga što je u pitanju Crna Gora, ovakva kakva jeste – Republika Srpska protektorat style – sve je završeno sprdnjom na taj račun na sjednici Vlade, a ne diplomatskim incidentom.

No, našeg premijera je izgleda oduševilo gostoprimstvo, Beograd ga je razoružao kao i većinu Crnogoraca. 

Nije tajna da Crnogorci vole Beograd. To je grad koji nije teško voljeti, pogotovo ako dolaziš iz našeg krša. Velegrad u kom se govori praktično istim jezikom, u kom svako ima rođake i prijatelje i koji nudi više životnih šansi od ove siromašne grude. Osim toga, Beograd volimo i zbog šarma pravih Beograđana, zbog pozorišta, kafana, omiljenih glumaca, pisaca i TV ikona… Zbog beogradskih prijatelja, jer ih svako od nas ima.

Ne znam da se iko zaljubio u taj grad zbog projekta „velike Srbije“ ili „srpskog sveta“, ratnih zločinaca ili Pinka, zbog jutarnjeg Šešelja ili one opičene voditeljke na Srećnoj… Beograd u koji se Crnogorci zaljubljuju u snažnom je grifu sa klerikalnom nacionalističkom provincijom duha koji ga osvaja. 

Mi Beograd pamtimo po EKV-u ili Tomi Zdravkoviću, kako ko, po Bati Stojkoviću ili Žilniku… Ne po Belivuku ili Vulinu… Po slobodarskom šezdesetosmaškom prosvjetiteljstvu, a sigurno ne po rijaliti-navijačko-tabloidnom imidžu, koji taj grad na koljena baca sa svim svojim legendama i simbolima.

Crna Gora je i sama ugradila u taj čuveni Beograd, taj romantični grad-zvijezdu, svoje genijalce. Najbolja Crna Gora uvijek je bila saveznik tom najboljem Beogradu, u smislu civilizacije i kulture, nikako politika koje su uvijek preskupo koštale i Crnu Goru i Beograd. Originalni je Beograd iz Crne Gore prosto usisavao Lubarde i Pekiće… Glumci poput Voja Brajovića ili Žarka Lauševića obilježili su cijelu kinematografsku epohu, a Crnogorci kao direktori i državnici postali su stereotip.

Ovaj tabloidni Beograd iz Crne Gore usisava anonimuse sa „Farme“ u Mojanovićima, mafijaške klanove iz Kotora i B kategoriju političara u jutarnjim propagandnim deponijama. Danas je neka starleta najpoznatija osoba iz Crne Gore u Srbiji.

Poznat je taj fenomen Beograda kao nepogrešivog skenera ličnosti za Crnogorca koji se nađe u tom gradu. Borba između dvije, sasvim različite stvarnosti grada, magnetički te svrsta na stranu kojoj pripadaš. Jevrem Brković je svjedočio o fenomenu tolike mržnje prema svojoj domovini od strane Matije Bećkovića i kao njen uzrok naveo razlog što ga kao došljaka nikad nisu prihvatili elitni beogradski umjetnički krugovi.

Onog trenutka kada pristaneš da se u tamošnjim medijima udvaraš aktuelnim elitama i vrijednostima, kada počneš da izgovaraš ono čemu nacionalistička, klerikalna, antimuslimanska, antialbanska, antihrvatska, anticrnogorska, antiamerička Srbija aplaudira, padaš na ispitu! Makar za one standarde, mili moj, koje kući držimo za poštenje, čojstvo, junaštvo… znaš već… 

Pisci, glumci i političari, vi koji ste o Crnoj Gori pričali onako kako se NE PRIČA, kojoj god politici pripadali, znajte da će vas to ovamo preko brda, zauvijek obilježiti.

Predsjedniku Vlade, na primjer, tretman po dočeku nije zasmetao, pa je na televiziji izgovarao riječi koje su melem za uši gledaocu poput onog što ispod Karadžićevog portreta (prije nego je postao Dragan Dabić), našeg lidera posmatra kao svog viteza na krstaškom pohodu! Zamislite kako mu zaigra srce, kada sa Granda prebaci kanal, pa vidi crnogorskog premijera koji mu obećava kapelu na Lovćenu – „sve u svoje vrijeme“. 

Zna li naš premijer da dijelu građana kojima je takođe „lider“ to zvuči kao prijetnja? Zna li da je to izjava koja automatski aktivira podjele i da ga takvo pozicioniranje smješta u red izdajnika nacionalnih interesa?

Zamislite samo naše muslimane, koji slušaju beogradsko izdanje crnogorskog premijera, koji svoju politiku projektuje isključivo u odnosu na obećanja koja je dao preminulom mitropolitu, kontroverznih stavova (sjećate se lažne izjave – lažni ljudi, lažna vjera).

Zamislite samo Cetinjane, čiji premijer ih posred Beograda „brani“ govoreći da oni nisu takvi stalno, da će doći vrijeme kad će sa patrijarhom šetati gradom i da je ono što Cetinje čini Cetinjem posljedica kriminalaca!? 

Možda je baš bio potreban ovaj paradoks – jedno čisto medijsko vatreno krštenje Crnogorca u Beogradu, bez propagande i bez manipulacije. Vama, starim beogradskim mangupima neće promaći razlika između istine i udvaranja ambicioznih dođoša, pa da konačno i vama bude jasno – nismo mi antisrbi, kako nas domaća politička elita percipira, nego je srpstvo alibi za njihove projekte, baš kao i vašim šefovima za njihove. 

U konačnom, u borbi za civilizovano građansko društvo nemoguće je pobijediti bez Srba na našoj strani, ali koje nećemo raspoznavati po srpstvu, već po ličnim, ljudskim, kvalitetima. 

U takvoj postavci stvari, klerikalni zaluđenici gube moć. Baš zato su im stalno potrebne instant crkve i kapele po brdima, kao da služimo opijelo životu, umjesto da ga – živimo! 

izvor: analitika.me