Drž'te Đukanovića!

Nova vlast, to jest nova Vlada, alijas nova parlamentarna većina u Crnoj Gori, nastale neofašističkim udruživanjem 30. avgusta 2020. godine, sve svoje neuspjehe, a uspjeha bukvalno nema, pravdaju navodnim otporom bivše „korumpirane“ vlasti, personifikovane imenom omrznutog Mila Đukanovića.

Tako vele: da nije bivše vlasti, ili, drukčije rečeno, sadašnjeg kohabitacionog položaja sa predsjednikom države, novoj vladajućoj nomenklaturi sve bi ćetalo, čak bi, kad je riječ o unaprijeđenom životnom standardu građana, Vladina pomoć prevršila i onih obećanih tri litra ulja?! 

Ime Mila Đukanovića, kao omrznutog obnošitelja stare vlasti, toliko puta se u negativnom svjetlu pominje u javnosti, da mu bivši osvjedočeni diktatori u svjetskoj povijesti nijesu ni izdaleka ravni.

Đukanović neposredno organizuje protestne skupove protivu sadašnjeg „pravednog“ društvenog ustrojstva, rukovodi otporom protivu izglasavanja novih članova Tužilačkog savjeta, koji Milivoja Katnića druge namještenike bivšeg režima „pravednog“ gnjeva dugo potlačenih i klasno ugnjetavanih, posebno četničkih masa, vedri i oblači… Ali baš tako da mu se ništa ne može?!

Bože, kad je riječ o Đukanovićevim protivnicima, koliki je to gnijev?

Neka Milo Đukanović i njegova „omrznuta“ DPS pljačkaška mašinerija, bude još toliko koliko sada optužena, pa i znatno više, ukoliko je takvu cifru normalnome moguće dokučiti, (uzgred rečeno, autor je ovih redova ispisao protivu Mila i njegove garniture više autorskih tabaka no sva jučerašnja neonacistička i savremenija salonska koncern Vijesti opozicija), pri svemu tome nije ni njemu lako eliminisati činjenicu da bez Mila Đukanovića, pa čak i računajući sva njegova stvarna i izmišljena nepočinstva, nije bio moguć referendum o državnoj nezavisnosti Crne Gore. Još teže govoriti o nezavisnosti samoj.

A o članstvu u NATO ne smijemo ni pomišljati, jer je Milo lično, zajedno sa užom grupom svojih saradnika, i uz pomoć dobrog dijela civilizovanog čovječanstva, uspio da, ne baš do kraja udžbenički demokratskim putem uvede Crnu Goru u najmoderniji i najefikasniji odbrambeni savez na svijetu.

Neka se danas iskreno zapitaju svi kojima je do Crne Gore stalo: kako bi se danas Crna Gora kao država branila – iako nije od siledžijskih ustoličavanja ili helikopterskih desanata na svoju istorijsku prijestonicu za sada formalno uspjela – da nije članica NATO saveza?

Da li bi bio moguć onaj iskreni i očajnički bunt cetinjske mladosti? A bojim se da će nam najnovije cetinjsko iskustvo još mnogo puta zatrebati, da ćemo morati da ga ponavljamo.

Za one mudrace iz pomenutog koncerna koji su od prvog dana tvrdili da državnog udara na Crnu Goru 2016. nije bilo, valja samo podvući – ne samo da ga je tada bilo, nego nesmanjenom žestinom, ako išto umiju viđeti, traje i danas i trajaće vjerovatno, zahvaljujući posebno ovakvoj pomoći Evropske zajednice, do crnogorskoga sudnjega dana?  

No, ne pišem ovu kolumnu ni zbog Milovih zasluga za Crnu Goru kao suverenu državu, ni za članicu u NATO savezu. Pišem iz trećeg razloga.

U vrijeme takozvane bivše vlasti, tačnije u vrijeme njenog posljednjeg desetljeća, Crnogorci su uspjeli da polože civilizacijski ispit, ne samo iz poštovanja prema svojim manjinskim narodima, nego i iz iskrenog uvjerenja da samo kao građansko društvo, zajedno sa svojim manjinama, imaju zajedničku ljudskiju budućnost.

Pogledajte koliki stepen povjerenja i iskrene privrženosti većinskom narodu u Crnoj Gori danas gaje naše manjine? Prošlo je vrijeme kad su nam iz Beograda vazda mogli poručiti koga i koliko da mrzimo. Tada su bile moguće i hercegnovske deportacije i Kaluđerski laz, Bukovica, ali i podmetnuti plamen pod muslimanske radnje u Bijelom Polju ili Pljevljima… 

Kako, danas beogradski nacionalisti kipte od bijesa što Crnogorci ne mrze „Šiptare“! Da nema i tu bar malo zasluge DPS-a i njegovog čelnika, da nije i to razlog što bi da maknu Đukanovića sa mjesta predsjednika države?

Neofašistička aktuelna skupštinska većina i dalje ne umije ništa drugo činiti nego uz neandertalsku dernjavu vikati: „Drž'te Đukanovića“!  

Autor: Rajko Cerović

izvor: pobjeda.me