ČIRGIĆ: CRNA GORA KAO SRPSKA SPARTA- POČETAK POSRBLJAVANJA CRNOGORACA

Slavlje pristalica prosrpskih stranaka nakon lokalnih izbora u Nikšiću i slavodobitno isticanje tradicionalnih srpskih trobojki pokazalo je da se Crna Gora još nalazi u jednom teškom političkom procesu. I dok oni koji su sada na vlasti u zemlji i koji se javno hvale da su na referendumu za nezavisnost zemlje izrekli NE, poput premijera zemlje Zdravka Krivokapića, nastoje sprovesti u djelo historijski prevrat, kako sami kažu, oni drugi, koji pokušavaju objasniti da su takvim ponašanjem uzdrmani sami temelji sekularnosti zemlje, ulažu mnogo personalnog truda kako bi javnosti rastumačili kompleksnost stvari.

Borba protiv korupcije, demontaža „duboke države“, rat sa organizovanim kriminalom samo je niz lijepih sintagmi koje javnost Crne Gore voli slušati. U stvarnosti, Krivokapićeva vlast se operativno bavi ideološko – identitetskom preobrazbom društva, a najbolji pokazatelj koliko je intenzivan animozitet prema svemu crnogorskom jesu opetovani napadi na institucije poput Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (FCJK) .

Lingvista i profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Adnan Čirgić u posljednjih nekoliko mjeseci trpi uvrede i javne napade, a jedini razlog zbog kojeg je postao meta velikosrpskih ideologa jeste njegovo neprikosnoveno insistiranje da se Crna Gora gradi kao slobodna, suverena i multikonfesionalna zemlja. Pored toga, Čirgić u djelovanju nove vlasti jasno prepoznaje jednu smišljenu liniju djelovanja kojoj je cilj negiranje crnogorskog kulturnog identiteta:

„Na udaru je više od svih Fakultet za crnogorski jezik i književnost kao ustanova koja je za kratko vrijeme uradila neuobičajeno mnogo za naše prilike. Taj je udar direktno srazmjeran značaju koji FCJK ima u crnogorskome društvu. Obustavom finansiranja FCJK Vlada svjesno krši zakon kako bi u međuvremenu obezbijedila „zakonitu“ mogućnost njegova gašenja koje se nazire u najavljenom donošenju novoga zakona o visokom obrazovanju“.

Iako je u Nikšiću na lokalnim izborima DPS Mila Đukanovića osvojio pojedinačno najviše mandata u gradskoj skupštini prosrpske stranke koje i čine vladajuću koaliciju na državnom nivou osvojile su zajedno najviše glasova. Da li je u Nikšiću zaokružen politički preokret u zemlji kojim se odustaje od građanskog i multietničkog koncepta zemlje u korist jednonacionalnog i jednovjerskog?

– Mislim da nije. Ako pogledate zvanični politički program Ure i Demokrata, viđećete da i oni baštine građansko ustrojstvo i multietnički koncept države. Koalicija oko DPS-a osvojila je u Nikšiću 40,4% glasova, odnosno 18 odborničkih mandata, Ura 4,5%, tj. 1 odbornički mandat, a Demokrate 23,2%, odnosno 10 mandata. Nema sumnje da su i Ura i Demokrate u službi srpske nacionalističke politike koja posljednjih mjeseci upravlja Crnom Gorom. Međutim, deklarativno i jedni i drugi nastupaju kao afirmatori građanske CG i promoteri slobode i jednakosti.

Upravo je to i razlog što je jedan dio suverenista, prezasićen dugom vladavinom DPS-a, nasjeo na populističke obmane Ure i Demokrata i pružio im podršku. Da nije tako, DF bi imao značajno veću podršku od one koju ima, a koja je vidno slabija u odnosu na parlamentarne izbore prije pola godine. S druge strane, atak na ustavne vrijednosti, na građansko ustrojstvo i kulturnu i vjersku šarolikost koje sprovodi Vlada Crne Gore utvrdili su jak status koalicije oko DPS-a na nikšićkim izborima. To je podrška politici koja je garant nacionalne sigurnosti i građanskoga mira.

Predsjednik Demokratske fronte Andrija Mandić izjavio je kako je pobjeda snaga koje on simbolički personificira rezultat revolta zbog višedecenijske satanizacija srpskog stanovništva u Crnoj Gori i pokušaja asimilacije. Često govori u svojim javnim istupima i kako su Srbi bili građani drugog reda i da je vlast Mila Đukanovića svoju politiku gradila na neskrivenom antisrpskom djelovanju. Da li su njegove teze tačne, ili je u pitanju dobro osmišljen propagandni nastup kojim se želi prikriti činjenica da je njegovo političko djelovanje bazirano na koliziji sa srpskim regionalnim interesima?

– Otvoreno velikosrpskoj politici DF-a, koji na Crnu Goru gleda kao na srpsku pokrajinu, podršku je uskratilo 2/3 Nikšićana. Nivo podrške toj politici mjera je poraza građanske Crne Gore. Što se pak satanizacije Srba u Crnoj Gori od strane prethodne vlasti tiče, neka o njoj posvjedoči slučaj aktuelnoga premijera i njegove četvororesorne ministrice Bratić. Ugroženi Srbin Krivokapić za vrijeme bivše vlasti stekao je zvanje redovnoga profesora na državnome univerzitetu; na tome univerzitetu bio je jedan od visokih funkcionera; od toga univerziteta dobio je stan.

Njegova ministrica Bratić, koja se deklariše kao „žena četnik“, od te je bivše vlasti stekla počasno državljanstvo, posao na državnome univerzitetu te zvanje vanrednog profesora. Kadar koji ova Vlada promoviše i forsira ne dolazi s biroa za nezapošljene, što bi se moglo očekivati da je tačna priča o nacionalnoj ugroženosti od bivše vlasti, već je riječ o ljudima koje je uposlila bivša vlast. Najčešće je riječ o uslužnome kadru, a ekstreman slučaj predstavlja predśednica upravnoga odbora državnoga univerziteta, funkcionerka Ure, čijim je partijskim postavljenjem grubo narušena autonomija te ustanove.

Koliko je, po vašem mišljenju, Crna Gora žrtva političkih koncepata definisanih u ideologiji „srpskog sveta“?

– Ta je žrtva više no očigledna. Utapanje Crne Gore u zamišljeni srpski svet sprovodi se pod sloganom oslobođenja nakon 75 godina ropstva. Dakle, ova vlast ne priznaje ni slobodarski partizanski pokret koji je skinuo s Crne Gore jaram ropstva ne samo pod nacističkim njemačkim okupatorom no i pod međuratnom jugoslovenskom monarhijom u kojoj je Crna Gora bila dio Srbije (nakon aneksije 1918). Umjesto najavljene borbe protiv kriminala, ova vlast kriminalno radi protiv Crne Gore primjenjujući sve metode koje su spočitavali bivšoj vlasti, samo u nemjerljivo drastičnijem obliku.

Da li će se na Crnu Goru iz Srbije ikada prestati gledati na „srpsku Spartu“ i kako uopšte razumijevate da se taj folklorno – mitološki koncept sagledavanja političkih odnosa i dalje utemeljuje na upotrebi takve vrste stereotipa?

– Narativ o srpskoj Sparti bio je početni korak posrbljavanja Crnogoraca. Bio je to siguran mamac na udici velikosrpstva, koji je u drugoj polovini XIX vijeka zagrizao veliki broj Crnogoraca, počev od potonjega crnogorskog kralja Nikole. No nakon aneksije Crne Gore Srbiji 1918. godine taj je narativ bio ne samo nepotreban no i za Srbiju nepoželjan. Kad je u međuratnome periodu crnogorsko stanovništvo u nezapamćenom teroru dovedeno na ivicu opstanka, postalo je jasno što je bila cijena prihvatanja toga narativa.

Kasnije, propašću socijalističke Jugoslavije u kojoj se Crna Gora uzdigla, emancipovala i izgradila, nakratko je opet u cilju nacionalističke propagande 90-ih godina obnovljen taj narativ. Danas se na CG ne gleda kao na srpsku Spartu nego kao na pod uticajem navodne propagande nakon 1945. godine odnarođeni dio srpstva, ili tačnije – kao na izbornu jedinicu srpskoga svEta, o čemu svjedoči neviđena angažovanost srpskih vlasti i medija oko izbora u Nikšiću.

To sam vas pitao, između ostalog, jer me interesira i kako razumijevate ostrašćenost s kojom se negira ili osporava postojanje crnogorskog kulturnog identiteta, crnogorskog jezika i crnogorske književnosti kao autohtonih duhovnih produkata jednog kolektiviteta?

– Emancipovana Crna Gora ne može biti dio srpskoga svEta niti bilo kakve druge nazadnjačke akcije. Stoga se nova vlast ne obračunava s kriminalom i nepotizmom, kako je u predizbornoj kampanji najavljivala. Ona se obračunava s pojedincima i institucijama koje su prepoznate po afirmaciji crnogorskoga multikulturalizma, multireligijskog sklada, kulturne baštine. Uloga pokreta Ura u crnogorskome političkom životu uloga je trojanskoga konja. Upravo zahvaljujući pseudograđanskoj populističkoj politici te stranke, predstavnici srpskoga svEta uspjeli su formirati vlast.

I zahvaljujući podršci Ure uspjeli su poništiti Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je prošao stroge kriterijume Venecijanske komisije. Zahvaljujući njenoj podršci uspjeli su odbaciti zakon o zabrani upotrebe fašističkih simbola. Zahvaljujući njenoj podršci uspjeli su odbaciti rezoluciji o genocidu u Srebrenici. I tako dalje. Crnom Gorom nije nikad kao sad defilovalo toliko formalno obrazovanih ljudi i toliko malo znanja. Kad tome dodate podatak o dugoj vlasti DPS-a, lako je objasniti uspjeh populista koji danas sprovode kulturnu okupaciju Crne Gore i njeno svakovrsno satiranje – od gašenja nacionalne aviokompanije do odbijanja donacije vakcine dok obaramo svjetske rekorde po broju umrlih i zaraženih.

Recimo, zanimljivo je da u Crnoj Gori postoje veoma jake snage koje ulažu mnogo truda da se ukine Fakultet za crnogorski jezik i književnost, što je korak do toga da se negiraju postojanje crnogorske književnosti a zatim i postojanje crnogorskog nacionalnog identiteta. Koliko su te snage istinski jake i postoje li realne šanse da se nešto takvo desi u doglednoj budućnosti?

– Budući da te snage danas vrše vlast, nema sumnje da je u njihovim rukama moć i snaga da djeluju. Prethodna je vlast uradila nedovoljno na polju jačanja nacionalnih institucija. Stoga je novoj vlasti lakše u sprovođenju svoga paklenoga plana satanizacije svih osoba i ustanova koje su prepoznate u emancipatorskoj misiji crnogorskoga društva. Na udaru je više od svih Fakultet za crnogorski jezik i književnost kao ustanova koja je za kratko vrijeme uradila neuobičajeno mnogo za naše prilike. Taj je udar direktno srazmjeran značaju koji FCJK ima u crnogorskome društvu. Obustavom finansiranja FCJK Vlada svjesno krši zakon kako bi u međuvremenu obezbijedila „zakonitu“ mogućnost njegova gašenja koje se nazire u najavljenom donošenju novoga zakona o visokom obrazovanju.

S druge strane, Vlada ne može ostati indiferentna pred činjenicom da je FCJK dobio neviđenu i domaću i međunarodnu podršku, i od građana i od istaknutih regionalnih i svjetskih filologa. Takvu podršku do danas nije doživjela nijedna crnogorska ustanova. Ima li ova Vlada šanse za uspjeh u gašenju FCJK? Ima. Međutim, na takav korak neće joj se biti lako odlučiti jer je svjesna da u tome ne može imati podršku većinske Crne Gore. Kuriozitet je upravo to da je riječ o ustanovi koju jednako podržavaju ne samo sve građanski nastrojene organizacije u Crnoj Gori no i predstavnici nacionalnih partija, o čemu svjedoči nedavna podrška političkih predstavnika Bošnjaka i Albanaca u Crnoj Gori.

Taj projekat negiranja svega crnogorskog ide i tako daleko da ne želi priznati čak ni historijske činjenice pa njegovi najglasniji ideolozi, u napadima na Crnu Goru, istrajavaju u tvrdnjama da Crnogorska pravoslavna crkva nikada nije postojala niti je bila autokefalna, makar svi historičari od digniteta jasno govore da je SPC prisjedinjena sa Crnogorskom crkvom nekada početkom 1920-tih godina. Kako vidite ponašanje i djelovanje pripanika SPC-a u političkim prilikama u Crnoj Gori, odnosno šta mislite o tezi da je SPC danas najsnažnija politička sila u zemilji?

– Ne mislim da je SPC najsnažnija politička sila u Crnoj Gori, ali jeste najorganizovanija institucija – ne samo u Crnoj Gori no i u regionu. Da je najsnažnija politička sila, podrška birača političkim partijama koje SPC podržava bila bi kudikamo veća od one kojoj smo svjedočili i na parlamentarnim i na nikšićkim izborima. Ne treba zaboraviti ni da SPC nema jedinstvenu viziju Crne Gore. Njeni predstavnici u Crnoj Gori i njeni čelnici u Beogradu ne zastupaju iste stavove o Crnoj Gori. Vidi se to i po podršci koju jedni ili drugi daju određenim političkim partijama u Crnoj Gori.

S druge strane, položaj Crnogorske pravoslavne crkve svjedoči o nerazumijevanju značaja crkvenoga pitanja od strane bivše vlasti. Nije tako davno bilo kad smo slušali nesuvislosti nekadašnjega predśednika Vujanovića o kanonskoj crkvi u Crnoj Gori, čime je otvoreno zanemarivao pravo dijela svojih građana koji su se identifikovali s CPC. Ništa kao položaj SPC u Crnoj Gori danas ne svjedoči o tome koliko je na lažima zasnovan narativ o ugroženosti Srba u Crnoj Gori. Kad je prethodna vlast smogla snage da se konačno pitanje odnosa crkve i države zakonito riješi, uz pomoć Venecijanske komisije, svi smo imali prilike da se uvjerimo koliko je brutalna bila propaganda SPC da očuva svoje privilegije. Nedavno je jedan od glasnogovornika SPC izjavio kako Crna Gora ima više popova no vojnika. Poruka je jasna. Predstavnici vlasti nijesu reagovali na tu poruku. A kako bi i reagovali kad se zna da je ta poruka došla iz institucije koja je formirala aktuelnu vlast.

Ne zaboravite, vlast današnje građanske i sekularne Crne Gore definisana je u manastiru, uz posredništvo velikodostojnika koji su javno nebrojeno puta iskazali negativan stav prema Crnoj Gori kao fildžan državi, prema crnogorskome jeziku kao nepostojećem jeziku, prema Crnogorskoj crkvi kao autofekalnoj, prema muslimanima kao ljudima lažne vjere… Da se razumijemo: jednako bi mi neprihvatljivo bilo da je ta vlast formirana uz posredništvo Crnogorske pravoslavne crkve, Islamske zajednice, Kotorske biskupije ili Barske nadbiskupije.

U zemlji je u posljednjih nekoliko mjeseci stvorena klima u kojoj se pripadnici nacionalnih manjina i muslimani prestaju osjećati slobodno. Dva slučaja iz Berana, gdje su na zidu ispisani uvredljivi grafiti a zatim i skandal oko imenovanja ulica u istom gradu, personalni napadi motivirani nacionalnom mržnjom, jedna od žrtava ste i sami bili, govore kako na površinu opet izbija taj mračni historijski antagonizam prema islamu, kojega se jezički reducira na uvredljive imenice poput Turci. Šta Bošnjaci, Albanci i Muslimani mogu očekivati od takvog crnogorskog društva i vlasti koja se samodefiniše kao „apostolska“?

– Sve što se u Crnoj Gori desilo nakon izbora bilo je očekivano. Oni koji su vjerovali u to da Ura, kao deklarativno građanska partija, neće dozvoliti da vampir velikosrpske ideologije zastraši građansku Crnu Goru svakodnevno imaju priliku da svjedoče servilnosti te partije u sprovođenju ciljeva zacrtanih izvan Crne Gore. O toj njenoj sramnoj ulozi istorija će, bez sumnje, donijeti pravedan sud. I ne samo crnogorska istorija no istorija Balkana, jer će destabilizacija male balkanske zemlje koja je služila kao primjer funkcionalnoga bitisanja multikulturalizma i multivjerskoga sklada vratiti unazad cio region.

Prethodna je vlast, uza sve svoje mane, pokazala da je svjesna značaja promocije crnogorskih raznolikosti, pokazala da je sposobna obezbijediti građanski mir i sklad. Aktuelna je vlast sušta suprotnost tome. Jesu li danas ugroženi muslimani, Bošnjaci, Hrvati, Albanci? Jesu. A koliko su ugroženi, čuće se kad ovo čudo prođe jer je veliki broj onih koji se ne usuđuju pričati o tome plašeći se odmazde. Podśećam na čuveni stih: „zlo se trpi od straha gorega“. Slučaj koji sam i sâm prijavio nije prvi takav nakon potonjih parlamentarnih izbora. Ali ne zaboravite da su jednako tako ugroženi i Crnogorci. Oni Crnogorci koji se identifikuju sa samostalnom građanskom sekularnom Crnom Gorom, koji govore crnogorskim jezikom, koji stoje dok se intonira crnogorska himna, kojima je svejedno jeste li pravoslavac, katolik, musliman, ateist ili agnostik, koji ne žele vjeronauku u školi.

S druge strane, ako ste Crnogorac po mjeri aktuelnoga premijera Krivokapića koji Crnu Goru vidi kao jednu od dvije srpske zemlje i koji se hvali svojim referendumskim NE samostalnoj Crnoj Gori, ako ste Albanac kao Dritan Abazović bez čije se bezrezervne podrške ne bi mogla sprovoditi okupacija koja je na djelu, ako ste musliman, poslanik vladajuće većine koji se nalazi u društvu promotera srebreničkog zla, onda slobodno uživajte građanske slobode koje vam nudi srpski svEt.

Na kraju, sasvim direktno i jednostavno da li je politički realno da se desi ukidanje crnogorske suverenosti i ponovno prisjedinjavanje sa Srbijom, što je, kako mnogi nezavisni intelektualci tumače, krajnji cilj prosrpske politike u zemlji?

– Ne sumnjam nimalo da je to krajni cilj aktuelne politike koja preko uslužnoga medija Vijesti pokušava predstaviti Vladu premijera Krivokapića kao zlatnu sredinu između dva ekstrema:  crnogorskoga i srpskoga nacionalizma. Taj je narativ danas neophodan kao što je nekad bio onaj o srpskoj Sparti. Nažalost, on daje rezultate.

No oni koje nastoje predstaviti kao crnogorske nacionaliste niti žele prigrabiti tuđe teritorije ni tuđu baštinu niti asimilovati one koji ne pripadaju crnogorskome nacionalnom korpusu. Nema bolje potvrde tome od činjenice da su ti „crnogorski nacionalisti“ na istoj strani s manjinskim narodima u Crnoj Gori. Hoće li se ostvariti krajnji cilj velikosrpske politike? Najavljenom izmjenom zakona o državljanstvu stvorili bi se pogodni uslovi za ostvarenje toga cilja.

Ubijeđen sam, s druge strane, da taj cilj nema većinsku podršku među građanima i da će se daljim insistiranjem na njegovu ostvarenju osvijestiti i posljednji uspavani crnogorski građanin. I međunarodna zajednica, nadam se.

Piše: Jasmin Agić

izvor: AL JAZEERA