MURAL PO MURAL I ODE CRNA GORA U SREDNJI VIJEK

Zato ih treba što prije ukloniti!

Nije dovoljno promoterima pravoslavne teokratije uvođenje vjeronauka u državne škole, ni to što oficiri Vojske ponizno kleče pred sveštenicima. Ni to što im država izdašno obezbjeđuje brojne prinadležnosti, isplaćuje penzije sveštenicima, plate takozvanim vjeroučiteljima i vojnim kapelanima. Nije im dovoljno što su izuzeti od plaćanja poreza i PDV-a, što im u nedogled pristižu donacije od strane države (dok zdravstveni i obrazovni sistem izdišu!), posebno one za izgradnju hrama Svetog Save, te finansijske ,,jame bez dna“ i simbola srpske grandomanije.

Nije dovoljno zastarijevanje (i ostali sumnjivi ishodi) sudskih sporova u kojima su glavni akteri bili njihovi sveštenici optuženi za pedofiliju, seksualno uznemiravanje, silovanje…

Nijesu dovoljne ,,školske“ i ,,gradske“ slave, ni to što, u neprekinutom nizu, predsjednici (nominalno sekularne) države i drugi predstavnici vlasti unose badnjake i slave Božić unutar državnih instititucija, kršeći na taj način ustav (čl. 11). Nije dovoljno ni to što se predstavnici vlasti u Srbiji i Crnoj Gori presamićuju pred sveštenicima i ljube im ruke, ne shvatajući da dok obavljaju svoje funkcije nijesu privatna lica već reprezenti svih građana (u toj istoj nominalno sekularnoj državi).

Nije dovoljno ni to što se na Bogoslovskom fakultetu (koji se, inače, sasvim neprimjereno, nalazi u okrilju državnog univerziteta), a u potpunoj suprotnosti sa ,,Zakonom o visokoškolskom obrazovanju“ i ,,Zakonom o radu“, kao uslov za zapošljavanje i napredovanje profesora i asistenata traži blagoslov od strane organa SPC.

a… Građansko društvo je, naprosto, takvo. Upravo zbog pomenutih različitosti, javni prostor mora predstavljati, u onom bitnom, nešto neutralno i ,,sterilno“, kako se ne bi favorizovali jedni, a narušavala prava drugih.

Realizatori muralomanije očigledno nijesu u stanju doći do tako ,,suptilnih“ spoznaja koje sačinjavaju srž civilizovanog i tolerantnog života. Upravo zato jer su u permanentnom sukobu sa modernim vremenom. Njihova ,,pamet“ je nepopravljivo srednjovjekovnog tipa, što su još jednom demonstrirali i preko pojave murala, bahato nastupajući u javnom prostoru. Iskazujući, uz to, naravno, i čuđenje kako njihove rukotvorine mogu nekome smetati. Zar nijesmo svi Srbi pravoslavci? Pa, eto, nećete vjerovati, neki nijesu.Ta anahrona i agresivna pozicija suštinski isključuje postojanje i prava svih koji ne misle kao oni. Ne može se, iz obzora njihove nezajažljivosti da uzurpiraju svaki ,,pedalj“ društva, uvažiti činjenica da postoje i ljudi drugačijih shvatanja, pripadnici drugih nacija i vjera, kao i ateisti, koji sa njima ne dijele iste vrijednosti. To što radimo je u redu jer mi to radimo, nešto je dobro i lijepo zato što mi kažemo da je to dobro i lijepo… Neobaziranje na druge ljude jedna je od ključnih karakteristika primitivaca, poput onih koji odvrću muziku ,,do daske“, smatrajući da se to, svakako, mora svidjeti cijelom komšiluku. Ili im to, u ,,davanju oduška“ sebi, naprosto, nije ni bitno.

Uzmimo, recimo, primjer da je neko, po identičnom rezonu pravoslavnih muralofila, na zidu naslikao Tita, Papu, muftiju Zukorlića, Boža Vreća, Paju Patka, šta god, jer baš to njemu nešto znači, lijepo mu je i misli da to tako treba. Dakle, na pravoslavnim muralima se ne nalaze ,,cvijeće i drveće“, već nametljivi ideološki obrasci koje njihovi tvorci smatraju ,,neospornim vrijednostima“ i nameću ih svima, prisvajajući javni prostor.

Pored svega spornog, na primjeru pravoslavne muralomanije vidi se i dodatna simbioza crkve i države, odnosno privilegije koje ima jedna vjerska organizacija. Naime, dok se obični street art umjetnici ili oni koji, naprosto, žele napisati nešto na zidu (bila to ljubavna poruka ili ime omiljenog kluba), osvrću i plaše dok ispisuju svoje ,,objave svijetu“, kako ne bi bili uhapšeni zbog uništavanja javnih dobara, kreatori pravoslavnih murala čine to sasvim relaksirano znajući da im se ništa loše neće dogoditi.

Oni bezbrižno plasiraju svoju ,,estetiku“ jer su pod zaštitom države. Negdje su i ekspresno dobili dozvole ,,nadležnih“ (kao što je to slučaj u Subotici), negdje je sve urađeno ,,spontano“, bez ikakve dozvole. Kad nema murala tu su ogromne cirade, kao što je ona u Nikšiću, okačena na stambenoj zgradi (koja još nije uklonjena i pored rješenja komunalne policije i protesta stanara).

Ko su, napokon, ljudi čiji se likovi nalaze na muralima? Za sada, to su patrijarsi Pavle i Irinej i mitropolit Amfilohije. Oni su izabrani kao najbolji reprezenti vrijednosnog sistema i doživljaja vjere pravoslavnih teokrata, kao njihovi neosporni ,,svetionici“. Da su bolje upoznati sa biografijama pomenutih mural-modela i da išta znaju vrednovati, shvatili bi da su zidove naših gradova ,,uskrasili“ mračnim trgovcima ljudskim sudbinama ,,na veliko i malo“, ,,velemajstorima“ zloupotrebe vjere i aktivnim učesnicima  nacionalističkog projekta koji je na ove prostore donio jezive progone, bijedu i zločine. Oni to, naprosto, ne žele da znaju. Prema svecu i mural!

Svako odstupanje od sekularizacijskih tekovina (koje sačinjavaju sadržaj i srpskog i crnogorskog ustava) predstavlja neku vrstu vjerskog fundamentalizma, koji je u našem slučaju već uzeo nepodnošljive razmjere. Murali kao vizuelni znak naše društvene posunovraćenosti i udaljenosti od civilizovanog života dodatno potvđuju činjenicu da je na djelu eskalacija pravoslavnog fundamentalizma. Zato ih treba što prije ukloniti!

piše: Prof. dr Slobodan Sadžakov, sociolog religije

izvor: antenaM